TUMAČENJA
Filmski znak: filmska semiotika Christiana Metza*
791.32(091791.32-05Metz, C. Francuz Christian Metz razvija semiotičku teoriju filma ponajprije iz lingvističke, a potom i iz psihoanalitičke perspektive. Pritom se prije svega nastavljao na rad Ferdinanda de Saussurea koji je lingvistiku koncipirao kao dio opće znanosti o znaku i sustavima znakova, a na njega su utjecali i Lévi-Strauss, Jakobson, Barthes, Genette, Lacan i drugi autori. Od filmologa su na njega utjecali, primjerice, Arnheim, Balász te francuzi Gilbert Cohen-Séat, André Bazin, Edgar Morin i Jean Mitry. U prvoj fazi svoga rada Metz je proučavanje filma izravno zasnovao na lingvistici, obračunavši se, međutim, s tradicionalnim shvaćanjem ’jezika filma’. Zaključio je da je film langage bez languea. U drugoj fazi iz sredine sedamdesetih Metz usvaja Freudove ideje te je prvi znanstvenik koji je psihoanalizu primijenio na film, a u trećoj fazi svoga rada polazi od središnjega pojma »iskazivanja« (énonciation) lingvista Émilea Benvenistea te istražuje poglede u kameru, korištenje glasa iz off-a, i napisanoga teksta u filmu, zrcalo i tako dalje. Teoretsko djelo Christiana Metza prekretnica je u razvoju filmologije i njegov je rad i danas utjecajan diljem svijeta.
Robert Riesinger
|