FESTIVALI

Aliteracije na P

Promišljanja nakon 51. pulskog filmskog festivala, Pula, 16-24. srpnja 2004.

Pulski festival — sastavljen od konkurencije hrvatskih cjelovečernjih filmova (igranih i dokumentarnih), izbora svjetskih cjelovečernjih dokumentaraca, izbora svjetskog igranog filma te retrospektive suvremenoga slovenskog filma — obilježava, općenito gledano, posve pristojna ovogodišnja organizacija festivala, osnažena i kvalitetnija programska ponuda, izdašniji posjet gledatelja te postojano lijepo vrijeme, osobito važno za projekcije u pulskoj Areni. Uz osjetljiv nedostatak specijalizirane kinodvorane za posebne programe (novinarske projekcije, reprize večernjega programa i dodatne programe), festival su pratili i neizbježni skandalčići koji su punili dnevni tisak: nedolasci kopija, izbacivanja filmova s programa, bizarne odluke žirija, ustrajavanje na oponiranju motovunskom festivalu, što se odmah nakon pulskog odigrava u nedalekom istarskom gradiću.
Arena je bila puna kao još nikad na projekciji nekoga stranog političkog dokumentarca, Fahrenheit 9/11 Michaela Moorea, koji je privukao publiku iz cijele Istre, pa i iz Slovenije i Italije. Traženo kontroverzan, Moore izabire temu koja ga osobno najviše muči: pretvaranje vlastite domovine iz (načelna) lučonoše slobode i demokracije u (praktična) Levijatana opasnih namjera. Iako su mu ambicije veće od mogućnosti, Moorov film može biti dobra lekcija za hrvatski dokumentarizam u kojem je očito posezanje za ’lakšim’ temama iz svakodnevice, ili iz novinskih crnih kronika, omiljena nalazišta ideja u danima kreativne praznine, a to se odnosi i na simpatični Peščenopolis Zrinke Matijević-Veličan, kao i na kratkometražni Uvozne vrane Gorana Devića.
U igranome filmu u konkurenciji saldo nagrada baca krivu sliku na raznovrsnost, zanimljivost i nerijedak kreativni sjaj ovogodišnje dugometražne igrane produkcije. Žiri je lovorikama obasuo megaprojekt Dugu mračnu noćAntuna Vrdoljaka. Iako je iza kamere Vrdoljak donekle sofisticiraniji i kompleksniji nego u javnim nastupima, Mračna noćnije toliko film koliko dramatizacija tuđmanovskoga poimanja recentne nacionalne povijesti. Među ostalim ostvarenjima kriju se i izrazito vrijedna djela, a i filmovi koji jesu podbacili imaju nekih neupitnih kvaliteta, te ih se moglo istesati u nešto mnogo bolje. Najvredniji je, prema doživljaju autora teksta, film 100 godina Slave Dalibora Matanića, iako nijedan film u Puli nije naišao na tako raznorodne procjene. Prikaz životne priče gluhe slikarice Slave Raškaj odstupa od klišeja i normi klasičnoga biografskog filma (biopica) vremenskim miješanjem scena. Taj je film razorno snažan, obdaren fenomenalnim nastupima Sanje Vejnović i Mikija Manojlovića, a i s više antologijskih prizora nego što se ponekad vidi na cijeloj Puli. Oprosti za kung fu Ognjena Sviličića, snimljen u razmjerno standardnoj televizijskoj produkciji, ocrtava karaktere i osebujnosti stanovnika Dalmatinske zagore. To je najpametnija priča o problemu etniciteta u nas; jedan je mladi autor pokazao da zna naći i tihu dramu i suhi humor u našim sitnim, jadnim sudbinama, a da pritom nije ispao ni mizantrop ni ideolog. Najmlađi ovogodišnji cjelovečernji debitant bio je Arsen Anton Ostojić s filmom Ta divna splitska noć, u kojem u čistoj monokromatskoj grafici predočava okružje splitskog Geta — narkomanskoga središta — na način kakav u hrvatskom filmu nismo još vidjeli. Estetika sofisticirana noira, snimatelj koji kanalizira Tolanda i Kraskera, autor-scenarist koji piše poput prvaka New Brit Lita, a zatim to režira poput holivudskog profesionalca iz pedesetih, izvlačeći od cijelog ansambla sjajne izvedbe. Uz smanjenu djelotvornost trećega dijela filma, riječ je ipak o vrhunskoj cjelini.
Ostali filmovi promašeni su iako imaju poneku vrijednost. Fadil Hadžić neosporni je doajen naše kinematografije, animiranoga filma i kazališta, no u Doktoru ludosti njegov pokušaj da nizom karikiranih portreta arhetipskih likova iz hrvatske današnjice kaže nešto suvislo o stanju u kojem se nalazimo trpi od krivih dramaturških procjena i nedostatka recentnoga praktičnog iskustva.
Slučajnom suputnicom Srećko Jurdana, dugometražni debitant u zrelim godinama, prilično je hrabro stavio u prvi plan mladu, pronicavu, privlačnu i poduzetnu mladu ženu, a njezino putovanje daje prilike za komentiranje društva kroz žensku prizmu. Ali niz pogrešnih izbora, počev od ključne glavne uloge, preko nerazrađenosti i nedostatka razigranosti gotovo svake pojedine situacije čini taj film neuvjerljivim. Redatelj Silvije Petranović, još jedan ne baš mlad debitant, napisao je svojeručno scenarij prema romanu češkoga pisca Jirija Šotole za film Družba Isusova: pripadnici Loyolina reda nastoje navesti mladu groficu-udovicu da im preda svoj obzidani posjed; razapet između njihovih i njezinih interesa biva redovnik imenom Had. Dok je Milan Pleština bio otkriće kao Had, nedostajala mu je istovrijedna partnerica, jer se Leona Paraminski kao grofica sastoji samo iz površine, iza njezinih očiju ništa se ne događa. U kratku osvrtu na dokumentaristički program autor drži da je bilo dobro da su u njega nediskriminativno uključeni i hrvatski dokumentarci. Strani igrani filmovi bili su sastavljeni od izvrsna probira, a retrospektiva recentnoga slovenskog filma bila je, po autoru, dobra za usporedbu hrvatske i slovenske kinematografije.

Vladimir C. Sever