Utemeljena u počast filmskom snimatelju i autoru Vedranu Šamanoviću, te prvi put dodijeljena na Pulskom filmskom festivalu 2010, godišnja nagrada „Vedran Šamanović“ i ove se godine dodjeluje “filmskom umjetniku koji je u bilo kojoj grani filmske umjetnosti, u kratkom ili dugom metru, inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu”. Nagradu je utemeljilo pet filmskih udruga: Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Hrvatska udruga filmskih snimatelja, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatsko društvo filmskih kritičara i Hrvatski filmski savez. Odlukom tročlango žirija (Hana Jušić, Silvestar Mileta, Diana Nenadić) nagrada se ove godine dodjeljuje Peri Kvesiću za film DUM SPIRO PERO u produkciji Factuma, a bit će mu svečano uručena u četvrtak (14. srpnja 2016) u pulskoj Areni, uoči prve projekcije festivalskog programa.
Obrazloženje
Film je nastao na neočekivanom, ali kako se pokazuje vrlo plodnom presjecištu dokumentarističkog žanra film-eseja i V-loga, internetskog audiovizualnog dnevnika, koji kod većinski tinejdžerskih autora i recipijenata funkcionira kao svojevrsni „selfie u vremenu“. Kvesićev selfie u vremenu ovu formu koristi iznimno uspješno, hipnotički uvlačeći gledatelja u svoju svakodnevicu i svjetonazorske kontemplacije.
Kada se govori o filmu, dokumentarnom ili igranom, često se pomalo prijezirno gleda na odveć naglašenu ulogu naratora, odnosno na polaženje iz verbalnog, a ne iz slikovnog, kao onog specifično filmskog. Film-esej žanr je koji na vrlo zanimljiv način tretira odnos naratora i slike, ne pretpostavljajući jedan od ovih kanala drugom, gradeći među njima višesmjerne odnose. U ovom filmu te su kvalitete posebno razvidne. Sav vizualni materijal snimljen je neprofesionalnom kamericom u slabijoj kvaliteti te lo-fi estetici kućnoga videa; on je “prljav”, heterogen i ne oslanja se na raskošna, specifično filmska vizualna sredstva. Ipak, u svoj toj „nepočešljanosti“ film je iznimno kompleksan i dramaturški gotovo savršen. Njegova minuciozna sižejna struktura temelji se na sitnim svakodnevnim detaljima kojima uspostavlja višeznačan i plastičan svijet u koji bivamo uvučeni te ga napeto gledamo dok se pred nama odvija pažljivo istkana pripovijest.
U tradiciji najboljih film-eseja odnos koji se stvara između komentara i slike vrlo je živ i značenjski potentan, upravo zbog promišljene, a opet organske povezanosti koja priječi prevlast jednog nad drugim. Također, iznimno se vješto izlaže protok vremena, uz snažan dojam njegove materijalnosti i opipljivosti, približen trajanjem kadrova, prikazivanjem banalnih radnji u cijelosti, minucioznim katalogiziranjem života. Kroz tako postignutu "konkretnost", autor vrlo suptilno postiže općeniti esejski komentar života u vremenu, odnosno njegove neumitne prolaznosti. Slično se zbiva na motivskoj razini – vrlo se vješto i gotovo neprimjetno kombinira najprozaičnija svakodnevica, s eshatološkim temama smrti i smisla. Također, film i onom najuže dokumentarističkom kvalitetom uhvaćenosti autentičnog, neponovljivog trenutka, bolno jasno komentira prolaznost života.