Zapis

U Trakošćanu je od 26. kolovoza do 3. rujna 2003. održana 5. škola medijske kulture. Polaznici su mogli izabrati programe seminara medijske kulture (prvi, drugi i treći stupanj), polaznih videoradionica (za dokumentarni, igrani i animirani film te za TV-reportažu) i specijaliziranih radionica (za kameru i snimanje, montažu i, prvi put ove godine, filmski scenarij). Prijavljujući se dvoumila sam se između semi-nara i videoradionice za igrani film, ali kako su seminari namijenjeni ponajprije profesorima hrvatskog jezika, a i slušala sam predavanja dr. Peterlića na fakultetu, odlučila sam se za ovo drugo želeći proći cijeli proces snimanja igranog filma. Videoradionicu za igrani film vodio je filmski redatelj Zoran Tadić uz pomoć stručnih suradnika: snimatelja Vedrana Šamanovića montažerke Eme Carić. U skupini je bilo šesnaest polaznika iz raznih krajeva Hrvatske i različite životne dobi. Prvi zadatak koji je grupa dobila bio je smisliti priču za film uz uvjet da bude izvediva, tj. da se od glumaca ne traži prevelika sposobnost iskazivanja osjećaja te da za priču ne bude nužna podmornica ili helikopter, kako nam je izvedivost plastično objasnio gospodin Tadić. U manjim skupinama ili parovima cijeli smo jedan dan utrošili na razvijanje ideja, vodeći računa o zadanim uvjetima. Prezentirali smo svoje ideje ostalima i izgledalo je da su toliko različite i nemoguće za snimanje te da se nijedna ne sviđa redatelju. No on je uspio pronaći zajedničku crtu svih tih priča i od njihovih fragmenata uobličiti Fragmente jednog ljeta… kraj. Preskočili smo pisanje scenarija jer za to nije bilo vremena i redatelj je pristupio stvaranju knjige snimanja. Žao mi je što i polaznici nisu bili uključeni u to. Kad je sav kancelarijski posao, uključujući podjelu uloga i zadataka, bio gotov i kad je ostalo samo da se snimi film, vremenske prilike su nam postale neprijateljem. Prvi dan snimanja zbog oblačnog smo vremena snimili sve interijere. Dan poslije kišilo je, ali smo usprkos tome uspjeli snimiti tri kadra. Sljedeći dan bio je sunčan i snimatelju je izazvao glavobolju zbog razlika u bojama i osvjetljenju, vidljivima na snimljenom materijalu. Umjesto planirana tri snimali smo četiri dana, ali film je dovršen na vrijeme. U montaži je redatelj odlučio film prebaciti u crno-bijelu tehniku zbog prevelika kontrasta boje i svjetla. Na projekciji posljednjega dana ujutro dobili smo, nadam se zasluženi, pljesak. Usprkos vremenskim nedaćama, snimanje filma proteklo je u vrlo ugodnoj atmosferi, uz šale i smijeh. Iako nisam prošla kroz sve faze (npr. pisanje knjige snimanja, montažu), sma-tram da sam mnogo naučila o procesu stvaranja filmskog djela, o tome kako se ideja realizira te s kakvim se sve problemima ekipa susreće snimajući film. Osim snimanja filma, u sklopu radionice gledali smo filmove Fritza Langa, kao i filmove videoradionice za igrani film iz prijašnjih godina, slušali gospodina Tadića kako s ljubavlju govori o filmu, družili se, pa čak i proslavili rođendan našega voditelja. Što se programa izvan videoradionice za igrani film tiče, vrlo mi se svidio program projekcija, i poslijepodnevnih i večernjih, a smatram da su ciljano gledanje filma i razgovor o njemu jutro poslije vrlo korisni i da polaznici i iz njih sâmih mogu mnogo naučiti. Nadam se da će mi se pružiti prilika da i sljedeće godine prisustvujem Školi medijske kulture.