Uzevši priču koju poznaje i do koje mu je stalo, tridesetjednogodišnji filmofil Nevio Marasović snimio je film koji očarava neambicioznošću, prozračnošću i autentičnim šarmom svojih protagonista koji su se odvažili beskompromisno govoriti o sebi.
Radnja filma Vis-a-Vis (80 min, Hrvatska, 2013) se otvoreno referira na činjenicu kako je riječ o osobnoj priči Nevija Marasovića. Mladi redatelj (Rakan Rushadiat) pokušava realizirati drugi cjelovečernji film kojega je scenarij utemeljio na vlastitoj traumatičnoj obiteljskoj prošlosti. Na putu k cilju ispriječilo se nekoliko prepreka: nepostojeća financijska sredstva za realizaciju filma, nedovoljno razrađen scenarij koji je redatelj zbog osobne involviranosti u priču nesposoban mijenjati odnosno popravljati te, konačno, problematičan odabir glavnoga glumca (Janko Popović Volarić) koji se trenutačno nalazi u turbulentnoj životnoj situaciji, no po svaku cijenu inzistira na sudjelovanju u filmu kako bi se odmaknuo od sapunica koje je do tada snimao. Do kraja ovoga filma o nastanku filma sve će tri prepreke biti uspješno prevladane.
Vis-a-Vis, Nevio Marasović
Prvo, Vis-a-Vis je film koji je Marasović snimio bez državne potpore koju je, vrlo vjerojatno, poput svog alter ega u filmu pokušao osigurati. Drugo, scenarij filma koji gledamo kompleksan je i slojevit pogled na kreativan proces, kao i promišljeno obračunavanje s privatnim traumama kroz fikciju filma. Transponiranje osobnog iskustva u smislenu i zaokruženu fikcionalnu priču drevni je alat duhovnog iscjeljenja. Aristotelovska katarza itekako je prisutna u Marasovićevu filmu – kako za same protagoniste tako i za gledatelja. Hrabro i nemilosrdno prikazavši sve dvojbe, strahove i slabosti koje je susreo u pokušaju da umjetnički uobliči svoju osobnu priču, u konačnici joj je osigurao vjerodostojnost i autentičnost rijetko viđenu u domaćem filmu. Ključna je pritom bila i odluka da prikaže i privatnu priču glavnoga glumca, pridodavši tako cjelini filma višedimenzionalnost i otvorenost za svjetove različite od onoga autorova – i opet rijetkost na domaćem terenu. Film koji je trebao biti o jednoj stvari mudro je u sebe uključio i posve neočekivane elemente koji na prvi pogled nisu mogli pridonijeti njegovu cilju. Sposobnost autora da bude strog i zahtjevan prema sebi te da prepozna kada se valja otvoriti prema drugim idejama i svjetovima omogućila je da Vis-a-Vis bude puno kompleksniji od ijednog od svojih sastojaka, odnosno da kao umjetničko djelo ponudi uvide u svijet i ljudsku prirodu koji su na zlatnoj sredini između individualnoga i univerzalnoga.
U tom je smislu ilustrativna sjajna scena u kojoj se glumac i redatelj svađaju oko scenarija. Naime, glumac prigovori da je jedna rečenica, inače izvanredno napisanog monologa, pomalo patetična. Redatelj reagira iz povrijeđene taštine te glumca obaspe salvom prilično niskih uvreda na račun njegova rada na sapunicama. Ovaj mu pak uzvrati sprdanjem njegova dugogodišnjeg režiranja reklama. Ovaj će sukob dviju ranjenih taština završiti prešutnim pomirenjem koje je proizašlo iz prihvaćanja nužnosti vlastitih i tuđih kompromisa.
Kroz čitav film Marasović i njegovi suscenaristi Rakan Rushadiat i Janko Popović Volarić demonstriraju zadivljujuću razinu spremnosti da ogole vlastite slabosti i mane te tako ispune film blagotvornim humorom uperenim prema samima sebi. Smijeh je ljekovit onda kada se smijemo samima sebi, a ne onda kada ismijavamo drugoga. Kreativno iskoristivši tu drevnu mudrost u svoju korist, Nevio Marasović snimio je dugometražni igrani film o samome sebi, kojim je suvereno, maštovito i beskompromisno stupio na terru incognitu hrvatskoga filma.