Velik korak naprijed u kvaliteti hrvatskoga kratkometražnog filma, to je moje mišljenje o pedesetak kratkih filmova koje sam zapazio među pristiglim radovima. Za taj uzlet zaslužni su prije svega brojni kvalitetni autori, o njima će tijekom i nakon revije biti najviše govora. Ja bih stoga u ovom tekstu kratko analizirao gdje i kako se u Hrvatskoj produciraju kratkometražni filmovi.
Zanosna je spoznaja da diljem zemlje postoje klubovi i udruge koji produciraju kratke filmove. Postoje i samostalni autori kojima treba čestitati na upornosti i radišnosti. Postoje filmovi s umjetničkih akademija i upravo su oni, produkcijski gledano, najviše postavili letvicu. Razvidno je da umjetničke akademije imaju najbolje uvjete rada i da studenti stvaraju ozbiljne filmove. Ovogodišnja produkcija kratkog igranog golemo je osvježenje i nadam se veliki zamašnjak kinematografije općenito.
Što se tiče gradova u kojima je nastalo najviše ovogodišnjih naslova, dominiraju Split i Zagreb, i to točno tim redom. Izvrsno je što se filmovi produciraju u Osijeku, Đakovu, Šibeniku, Čakovcu, Puli, Bujama… sve to govori u prilog decentralizaciji, barem onoj filmskoj.
Vodstva kinoklubova i sličnih udruga očito su aktivna u edukaciji i organizaciji filmskih projekcija jer te djelatnosti potiču produkciju. Neke od udruga odlučile su se i za specijaliziranu produkciju pa, primjerice, proizvode samo dokumentarce.
Ukupno gledano, hrvatska kratkometražna produkcija ima izgleda i izvan zemlje, a nadam se da će biti i distribuirana. Važno je pitanje kako iskoristiti prpošnost produkcije i potaknuti lokalne vlasti i državu da ulažu u filmske centre manjih sredina. Kada bismo u zemlji imali organiziran lanac malih art-kina, programi Splitske revije mogli bi se vidjeti diljem Hrvatske, nacionalna bi kinematografija osnažila u svojoj bazi, a bazu čini studentsko stvaralaštvo mladih.