Hrvatski Filmski Ljetopis

UDK: 741.5Mataković, D.

UDK: 791.228(497.5):741.5

Neki od najuglednijih autora Zagrebačke škole crtanog filma podjednako su bili (ili još jesu) aktivni na polju animacije kao i karikature i stripa. Na primjeru Nedeljka Dragića i Krešimira Zimonića, promatra se međuovisnost estetskog, svjetonazorskog i semiotičkog međuodnosa ovih dviju djelatnosti. Povijesni razvoj strip crteža i karikature dovodi se u vezu s crtanim filmom i posebno s pojavom modernističke animacije, kao što se poseban naglasak stavlja i na utjecaj prodora pojedinih estetskih smjerova, znanih i kao škole stripa, na područje hrvatske strip scene.

UDK: 791.633-051Otomo, K. 791.228(520)"198/199"

Razmatra se problem adaptacije stripa u film na primjeru kultnog stripa i animiranog filma Akira Katsuhira Otoma promatrajući elemente koji su posebno naglašeni ili naprosto preskočeni u filmskoj verziji. Poseban je naglasak na različitom tretiranju arhitekture i politike, pri čemu, makar kad se govori o potonjem, treba imati na umu da je strip rađen uglavnom za japansko tržište, a film i za američko.

UDK: 791.228(497.5)(091)

Odnos prema povijesti hrvatskog animiranog filma u medijima često je površan. Ponukan izložbom Surogat stvarnosti – Pola stoljeća hrvatske animacije i popratnim katalogom, doajen hrvatske animacije Borivoj Dovniković Bordo ispravlja niz netočnosti i pogrešnih interpretacija. Također upozorava na opasnost od perpetuiranja uvijek istih neistina i neopravdanih zaključaka. Polemički analizirajući tekstove iz kataloga izložbe, autor se osvrće na cjelokupnu povijest Zagrebačke škole crtanog filma od njezinih početaka sredinom 20. stoljeća do konačnog gašenja vjerojatno najznačajnijeg estetskog pravca u povijesti hrvatskoga (i to ne samo animiranog) filma.

UDK: 741.5(091)(049.3)

Nedavno preminuli doajen južnoslavenske teorije animacije i stripa Ranko Munitić potkraj života objavio je knjigu o teoriji stripa temeljenu na svojem ranijem kultnom tekstu. Josip Grozdanić promatra važnost ovakvih knjiga za razvoj teorije stripa u Hrvatskoj, kao i prevrednovanje samog medija, dotiče se ključnih mjesta povijesti stripa prateći knjigu te procjenjuje koliko su pouzdani vrijednosni sudovi u njoj iznijeti.

UDK: 741.5(091)(049.3)

Samorazumljivost da u Hrvatskoj postoje knjige koje obrađuju ukupnu povijest hrvatske kinematografije najvećim se dijelom temelji na čak tri povijesti hrvatskog filma koje je napisao Ivo Škrabalo u razmaku od dvadesetak godina, počevši od Između publike i države: povijest hrvatske kinematografije 1896-1980. (1984) koja je postala temeljnim priručnikom za povijest hrvatske kinematografije, potom osuvremenjenog njezinog novog izdanja 101 godina filma u Hrvatskoj, 1896.-1997. (1998), te, najzad, kratke povijesti, zamišljene kao udžbenik i ažurirane do vremena izdavanja – Hrvatska filmska povijest ukratko (1896-2006) (2008). U članku se prati Škrabalova filmska karijera, povijest nastanka prve knjige, političkih prijepora oko nje što su uslijedili. Karakterizira se Škrabalov osobit historičarsko-književnički pristup, temeljen na insajderskoj vizuri, vizuri čovjeka koji je bio aktivan kao redatelj, dramaturg i distributer i poznavao prilike iz prve ruke te na temelju sudioničkih saznanja, ali i na pionirskom arhivskom proučavanja inače zanijekane povijesti hrvatske kinematografije prije socijalističkog kinematografskog projekta nakon Drugog svjetskog rata. Škrabalo je svoj historičarski prinos dopunio knjigom filmskih interpretativnih portreta što istaknutih autora, a što važnih a potisnutih filmskih djelatnika – Dvanaest filmskih portreta (2006).

UDK: 791.633-051Škrabalo, I.

Ivo Škrabalo autor je nevelikog kratkometražnog opusa, u kojem se, osim uglednih Slamarki djevojki (1971), ističu dokumentarni filmovi Vodič kroz Trst (1969) i Kamo ide autoput? (1969). Njegovim opusom dominira šaljivi kozerski, često i oštrije satirični pristup, kojim je Škrabalo vršio lagana, mjestimično oštrija podbadanja društveno-političkog sustava te težnja dinamičnoj ritmizaciji građe, ponajviše vizualno-auditivnom (gradacijskom) repetitivnošću. Postoje iznimke od ovih pravila, od kojih je najveća Škrabalov posljednji film, Slamarke divojke, usporen, intiman, kontemplativan film o umjetnosti.

UDK: 791.64(497.1)"195/198"(047.53)

Tekst je izvorno objavljen u "Poletu" br. 146, Zagreb 24. prosinca 1980, str. 18–19, s nadnaslovom "Intervju: Ivo Škrabalo, savjetnik za repertoar", a naslovom "Nakupac filmova". Ovdje ga pretiskujemo uz novonapisani predgovor, koji daje uvid u kontekst objavljivanja, te pogovor, koji daje informaciju o kasnijoj promjeni distribucijskog sustava. Autor intervjua je, također, dodao nove bilješke, a uredništvo ukupnu redakturu teksta. Međunaslovi u sklopu razgovora izvorni su redakcije Poleta, ostale je dalo uredništvo Hrvatskog filmskog ljetopisa. (H. T.)

UDK: 791.633-051Škrabalo, I.(01)

UDK: 791.6:316.422"19"

Film se javio u Hrvatskoj kao jedan od simbola povijesnog procesa modernizacijske – tj. dovođenja postojećeg stanja u sklad s uzorno modernim, a takvim se držalo tehnološki utemeljen napredak prema poboljšanju svih oblika svakodnevnog društvenog života. Film je bio jedan od najočitijih modernih tehnoloških izuma, a svojom je realnom i fascinirajućom prisutnošću, i kompleksnim funkcijama koje je dobivao, jasno otvarao nove modernizacijske mogućnosti na javnokomunikacijskom planu. Film se, npr., izvrsno uključio u masovnokulturnu jezgru modernizacije, razvivši se, uz postojeću tiskanu periodiku, u središnje sredstvo masovnog komuniciranja. Takvim je uspio postati zahvaljujući nekim temeljnim svojstvima: (1) registracijsko-reprodukcijskim temeljima; (2) distributivnošću, mogućnošću da se u kratkom vremenu geografski naširoko distribuira; (3) perceptivnom očiglednošću onog što je nudio i mogućnošću njezine razrade, a time (4) i javnospoznajnom funkcijom koju je dobivao, podjednako u dokumentarističkim i igranofilmskim odvojcima, te (5) javnoobavijesnom funkcijom, koju je dobivao filmskim žurnalima; tome se važno pridružuje i (6) zabavno-imaginacijska funkcija – tj. film se formira kao sredstvo zadovoljavanja maštalačkih i emotivnih funkcija širokog gledateljstva. Ono, međutim, što je film obilježilo kao sredstvo masovnog komuniciranja srodno periodici, a potom i radiju i televiziji, jest, prvo, postojanje širokodostupnog prostornog objekta, medija s kojim se moglo vremenski-prostorno baratati i raspoređivati; drugo, redovitost pojavljivanja što je stvaralo vezujuću naviku u gledateljstva; treće, programska organiziranost i, četvrto, unutarprogramska raznovrsnost što je donosila različite civilizacijske sadržaje i omogućavala različite prezentacijske modalitete (izraženo u formiranju spektra filmskih rodova i žanrova), što je sve imalo velike potencijale u vezivanju i stvaranju masovne publike. Po svemu tome film, barem u svojem ranom razdoblju, doista postao ključnim čimbenikom modernizacije: demokratizacije kulture i participacije u najvažnijem – u javnoj, svjetski, ali i nacionalno relevantnoj, obaviještenosti, te u zajedničkim doživljajnim, spoznajnim i akcijskim vrijednostima.

UDK: 791.223.1:791.633-051Tadić, Z."1987"

Nastao u kasnom razdoblju jugoslavenske povijesti, žanrovski igranofilmski ciklus Zorana Tadića uspostavlja dijalog s brojnim žanrovima, kao što je (izvorno američki) žanr vesterna. Tekst smješta Tadićev film Osuđeni i u društveni kontekst nastanka filma, u kojem se remitologiziranjem vesterna demitologizira društvena svakodnevnica socijalističke Jugoslavije (u kojoj se događa i radnja filma). Analizirajući likove, njihove međuodnose i narativna rješenja Tadićevog filma, tekst obrazlaže zašto je riječ o ostvarenju koje bi, da je realizirano u američkoj kinematografiji, bilo promatrano kao najava kasnijih kvalitetnih vestern ostvarenja.

UDK: 778.53-051Rosher, C.
778.53-051Strauss, K.

U sedmom nastavku serije Portret snimatelja autor piše o snimateljima Charlesu Rosheru i Karlu Strussu, koji su zajednički snimili film Zora (Sunrise – A Song of Two Humans, Friedrich Wilhelm Murnau, 1927), za koji su dobili prvog Oscara za kameru uopće. Premda je Rosher bio na špici istaknutiji od Strussa koji je naveden manjim slovima, Struss je itekako zaslužan za fotografiju, posebice u onim dijelovima filma koje je snimao tijekom Rosherove bolesti, a gdje se očituje njegov fotografski stil poznat i u ranijim filmovima. Međutim, u filmu Zora, zbog redatelja Murnaua čije je izražavanje slikom dominantno i u drugim njegovim filmovima (Nosferatu, Faust, Posljednji čovjek, Tabu), više je riječ o naglašenoj redateljskoj vizualnoj koncepciji i utjecaju na snimatelje. Autor razmatra utjecaj ekspresionističkog stila, kombinaciju s holivudskim studijskim načinom snimanja, a ujedno istražuje temeljno pitanje: što je realizam u filmskoj fotografiji, posebice s obzirom na svjetlo. Za potrebu raščlambe filma uvodi pojam logika tame. Uvažavajući sveukupno snimateljsko umijeće u filmu Zora, autor smatra da je ipak riječ o filmu koji je teško okarakterizirati po jedinstvenom vizualnom stilu.

UDK: 791-21(437.1)"200"(049.3)

UDK: 791.65.079(497.5 Zagreb):791-21(100)"2011"(049.3)

UDK: 791.633-051Spielberg, S."2011"(049.3)

UDK: 791.633-051Karanović, S."2009"(049.3)

UDK: 791.633-051Padilha, J."2010"(49.3)

UDK: 791.633-051Fukunaga, C."2011"(049.3)

UDK: 791.633-051Tomić, S."2011"(049.3)

UDK: 791.633-051Kušan, D."2011"(049.3)

UDK: 791.633-051Radić, T."2011"(049.3)

UDK: 791.633-051Kaurismaki, A."2011"(049.3)

UDK: 791.633-051Trier, L. von"2011"(049.3)

UDK: 791.633-051Wenders, W."2011"(049.3)

UDK: 791.633-051Allen, W.

UDK: 791.633-051Iglesia, A. de la"2010"(049.3)

UDK: 791.633-051Marasović, N."2010"(049.3)

UDK: 791.633-051Tykwer, T."2011"(049.3)

UDK: 791.633-051Nichols, J."2011"(049.3)

UDK: 791.633-051Refn, N.W."2011"(049.3)

UDK: 791.633-051Soderbergh, S."2011"(049.3)

UDK: 791.633-051Eastwood, C."2010"(049.3)

UDK: 791.3(049.3)

UDK: 791.633-051Tadić, Z.:791.229.2(049.3)

UDK: 791.633-051Cassavetes, J.(049.3)