Mali filmski razgovori

Facebook HFS
23.11.2010.
Zlatne iskrice dobrote
Ognjen Sviličić o Vedranu Šamanoviću

Bilo bi možda romantičnije i nekako filmskije, kada bi se reklo kako je odrastao u Matejuški ili u Varošu, ali, eto, nije. S Vedranom je uvijek bilo malo drugačije pa je tako djetinjstvo i prvu mladost proveo u Splitu 3, u onom stepenastom betonskom čudu iz osamdesetih godina prošloga stoljeća, koje se proglašavalo arhitekturom za XXI. vijek i uzorom za nastavak gradnje Splita i ostalih gradova.

I nije imao nekih posebnih doticaja s fotografijom i filmom, bar ne obiteljskih korijena. Majka je radila kao učiteljica, a otac je bio elektrotehničar i voljeli su film i fotografiju na uobičajenoj razini svakoga od nas. Vedran ih je nekako uspio nagovoriti da mu kupe prvu opremu, a onda je počeo snimati brojne fotografije i tesati vlastiti pristup. Kojemu je ostao vjeran, do kraja. Zato su njegove fotografije i, kasnije, filmovi bili prepoznatljivi i baš onako, Vedranovi.

Dok sjedimo u Milčecovu purgerskom kafiću, na početku zagrebačke Jurišićeve ulice, na stolcima prekrivenim kariranim, crveno-bijelim uzorkom, ja pijem cappuccino, a Vedranov kum i najbolji prijatelj Ognjen Sviličić trusi pivo, kako bi i da je Šaman tu, s nama. Pa i jest, osjećamo ga kroz duhanski dim kojeg tek povremeno, kad netko uđe u kafić, jer sjedimo tik do vrata, oplemeni miris pečena kestenja koji dopire ispod nogu Stjepana Radića, u njegovoj govorničkoj pozi. Vani se sprema proslava nastupajućih prosinačkih blagdana, a mi pričamo o čovjeku koji još živi u nama.


Voditelj radionice pri ZAG-u, snimila Nataša Jakob

Vedran nije pripadao nikakvoj eliti, ni društvenoj ni stvaralačkoj i nije imao ničiju pomoć kada se stao probijati u svijetu kojega će kasnije osvojiti. Djetinjstvo mu je proticalo kao mnogima, živio je u tom trećem Splitu, u skromnoj obitelji koja mu je mogla pružiti koliko je mogla, i nije se nikada požalio da mu nešto fali. Iz tih vremena potiče i njegov nadimak, Šaman, koji je naravno proizašao iz prezimena, ali ima i neko dublje, skoro metafizičko značenje. Možda je već tada netko prepoznao u njemu čarobnjaštvo i magiju, onaj poseban odnos prema prirodi i duhovima, dušama i živih i mrtvih, taj šamanski pristup životu i smrti, ponikao u mračnim azijskim tajgama i beskrajnim stepama kojima su jurile horde divljih jahača? Samo, Vedran je bio vedar Šaman, nasmijan i pun života i ako je u njemu bilo kakve magije, a bilo je, što bismo se varali, ona je bila okrenuta dobroti i ljepoti.

Išao je u školu, prvo osnovnu pa tehničku, jer je otac nekako drukao za nastavak svojih životnih i poslovnih opredjeljenja, a majka je opet svome sinu samo željela sigurno zanimanje od kojega se može živjeti. Tako se i bespogovorno upisao na studij geodezije u Zagrebu, ali je brzo shvatio da to ipak neće biti njegov poziv. Pa je, uz nešto peripetija, prešao na Odsjek filmskog i tv-snimanja na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

Iako su obojica rođeni u Splitu, a Ognjenova je teta radila i bila dobra s Vedranom majkom, nisu se tamo nikada sreli. Prvi im je susret bio u Zagrebu. I to nešto govori. Bilo bi logično pretpostaviti da je svoje prve fotografske i filmske kadrove Vedran snimio u Kino klubu Split, ali ipak nije bilo tako. Išao je tim svojim stazama i sam ih otkrivao i zacrtavao i nije mu u to vrijeme bilo potrebno druženje s drugima i razmjena iskustava i stjecanje novih znanja, ako nije sam došao do njih.

Nekako se tražio, i pojavnošću, pa je puštao svoje plave kovrče da se spuste do ramena ili bi ih ošišao do daske, pustio bi bradu pa ju fazonirao u razne oblike i na kraju sasvim obrijao, mučio se raznim dijetama pa se ponovo prepuštao roštilju i pivu. Jer, Šaman je bio poseban po svemu. Rođeni Dalmatinac ipak je bio skloniji slavonskoj kuhinji, dobro shvativši i bez otpora prihvativši onu mudru narodnu da si otamo odakle ti je i žena, nije volio morsku ribu ni vino, i jedne je noći u Varaždinskim Toplicama sa žarom objašnjavao zašto je tomu tako. I svojim zaraznim i razdraganim smijehom sve nas uvjerio da drugačije i ne može biti!

Zbog toga se valjda i nije previše vraćao rodnomu gradu, nego je češće na more odlazio u Moščeničku Dragu i tamo se opuštao, uz čašu piva i gledajući u pučinu. I snimajući, stalno.

Ratnih godina je bio foto-reporter i radio za više stranih agencija, poput Reutersa, a fotografije su mu objavljivane u nizu stranih časopisa i magazina, od The Observera i Timea do Le Monda i Le Figaroa. Kažu da je često uletao u situacije koje nisu bile baš sigurne i pametne, ali je htio snimiti što bolju fotografiju. Kada se davao, a uvijek se davao, činio je to pošteno i do kraja.

Surađivao je s Kino klubom Split, ali je klupski bio vezan uz Kinoklub Zagreb, u kojem je aktivno djelovao gotovo petnaest godina, od sredine devedesetih pa do kraja. Nakon što je prošao svoj autorski početak baveći se sam svojom umjetnošću, osjetio je potrebu da to dijeli s drugima. Tako je postao članom Kinokluba Zagreb, kojega je tih dana trebalo dizati iz pepela, od obnove članstva i opreme do vraćanja na pozicije koje s pravom zaslužuje, a s kojih je skliznuo u neke tmaste dubine, pa je tako, nakon što se aktivno uključio u niz radionica i tečajeva, snimio i dvadesetak neprofesijskih filmova u Kinoklubu Zagreb, od Time Shock iz 1995., napravljenog u suradnji s budućim kumom Ognjenom Sviličićem te Bulog: Indu i Vela Luka, iste godine, preko plodne 1996., kada snima Vela Luka News 3, sa Sanjom Čmelar, pa Dani preživjelog ratnika, intimističku jednominutnu dokumentarnu dramu o onima koji su rat završili ni živi ni mrtvi, pa se sada i dalje bore u svojoj nutrini, i 18 - 11, Put u raj i opet jednominutna, eksperimentalna Vremena za kavu, o ljudima koje rijetko zamjećujemo, a oni žive u svojim svjetovima i pomno se drže dugogodišnjih rituala. Iduće je, 1997. godine snimio A moglo je bilo kako, pa Bulog: Pogled (preko ramena), Jedan običan susret s njim i U danima godine, a 1998. Povijest moje bolesti, s Matkom Dodigom te Bulog: Aus RGB mit liebe, Ime moje boje: c/b, Ubojstvo Viktora C. i Victoria via Joško. Uslijedio je eksperimentalni Meeting Alice, 1999., o granici sna i jave, a 2000. 18 - 11 (pogovor) te When she sings i 2001. Master of the Moon i eksperimentalni Neurotic dancers, o posjetiteljima galerije slika te 2002. Od sutra (Since tomorrow) i Stol za osam slika, eksperiment o razgovoru dvoje bliskih ljudi za stolom uz gradsko kupalište.


Varaždinske Toplice, 2006.

Vrlo brzo su ga otkrili ili se, prije će biti, otkrio sam, jer nije nikada znao pobjeći od posla i odgovornosti. Pa je stao preuzimati sve više klupskih poslova kojih se autori najčešće groze. Bavio se i tečajevima, a najdraži su mu bili oni za djecu, učenike osnovnih škola, s kojima se uvijek dobro slagao i koje je osvajao uvažavanjem i razumijevanjem njihovih potreba i shvaćanja, pa i danas s nježnošću i zahvalnošću neke voditeljice školskih filmskih skupina, poput zagrebačkih ZAG-ovki, govore o našem Vedranu, ali i administracijom, dosadnim pregovorima s izvorima financiranja kojih nikada nije bilo dosta, borbom za održavanje minimuma za kreativnu djelatnost kluba i njegovih članova, a kada je od 1998. godine preuzeo i dužnost predsjednika ti su se poslovi dodatno umnožili pa je vrlo uspješno vodio KKZ više od deset godina. Naravno, stizao je i snimati i družiti se i juriti još više nego prije, ali je sigurno ova društvena aktivnost donekle kočila njegov autorski rad. No, uvijek bi u takvim razgovorima odmahnuo rukom, nasmiješio se i rekao kako ima vremena i da će se sve stići.

Da. Vrijeme. Proticalo je kraj njega i kroz njega, i uvijek bi zaista na sve stigao. Pa nas je naučio kako se sve može. Uvjerio i sebe i nas da je još golemo vrijeme pred njim. Da smo, skupa s njim, tek na početku.


Radionica igranog filma na ŠMK 2006.

Dok sjedimo u toj zagrebačkoj kavani, a mladi ljudi ulaze bučno, lupajući vratima na kojima onaj mehanizam što bi ih trebao usporiti ne štima, pa se zatvaraju s treskom i brzo, stariji mudro sjede za svojim stolovima, gledaju ih i misle si svoje. Oni znaju da je vrijeme uvijek jače od nas i da ga nećemo prevariti. No, to je spoznaja do koje mlađarija tek treba doći, sama, kroz vlastita iskustva.

Vedran je diplomirao na odsjeku filmskog i tv-snimanja zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Diplomirao je i doktorirao i fotografiju i film puno prije toga, baveći se strasno i jednim i drugim i sve je znao o snimanju, ali taj je papir trebao možda više zbog drugih nego zbog sebe, pa smo ga svi s radošću dočekali. Sjećam se suza u Verinim očima.

Snimio je sedam dugometražnih i sedam kratkometražnih igranih filmova, veliki broj dokumentarnih i eksperimentalnih filmova i više od stotinu propagandnih i glazbenih spotova.

I uvijek je bio svoj, kaže s dubokim vjerovanjem njegov prijatelj i kum Ognjen, dok noć pada nad Zagrebom, a nas dvojica uopće ne čujemo tramvaje i ciku djece koja se u susjedstvu guše brzom prehranom, ni razdraganu buku ispijača kave i ostaloga, koji nas okružuju. Kao da smo ušli u neku kapsulu tišine, u kojoj se čuje samo Vedranov glas.


Škola medijske kulture 2007.

Uvijek je bio svoj, jer je spontano i samo sebi svojstveno stalno snimao svoj film. Vedran je odavno shvatio da nema stvarne razlike između amaterskog i profesionalnog, da je sve to isto, ako se radi dobro i s ljubavlju. Znali su ga povremeno čudno gledati jer je pri snimanjima profesionalnih filmova koristio svoja amaterska iskustva, a kod snimanja neprofesijskih zahtijevao i od sebe i od drugih visoki profesionalni pristup. Snimajući i one radove od kojih se živjelo, a nisu bili baš strašno umjetnički i kreativno zahtjevni, znao je i osjećao da je njegovo ime potpisano i ovdje, kao i u svakoj fotografiji, tečaju, razgovoru, filmu, u svemu čime se bavio, i da sve to mora biti baš pravo, vedranovsko. Od toga nije bilo odstupanja.

Možda je mogao malo odahnuti, kaže danas Ognjen, spavati malo više, pojesti češće nešto toplo i sa žlicom, umjesto onih zalogaja na brzaka, ali za to nije bilo vremena. I tada vjerojatno ne bi bio tako sretan.

Taj njegov stvaralački pristup osjećao se i kada je radio svoje filmove ali i dok je snimao za druge. Uvažavao je autorski pristup svojih kolega, trudio se ostvariti njihove zamisli i često bi potisnuo neko svoje, bolje rješenje kako ne bi povrijedio njih. Ali, onda bi se u njemu probudio ili, bolje, ustobočio se, jer nikada nije ni spavao, taj njegov kreativni nerv, pa bi pokušavao i često uspijevao sugerirati što i kako. Oni pametniji i iskusniji obično bi pristali i pokazalo se kako je bio u pravu.

U filmskom svijetu u kojem su redatelji često jedini prepoznati autori, snimatelj Vedran Šamanović izborio je jednako vrijedan autorski status. A kada bi radio kao redatelj s drugim snimateljima, što se povremeno znalo dogoditi, davao bi kolegama jednako uvažavanje.

Bio je pokretač i voditelj One Take Film Festivala, natrčao se oko prva tri, a četvrti je prošao bez njega, jer više nije mogao. Ali, nastavio je živjeti i nastavlja se, kao još jedno Vedranovo djelo.

Dao je veliki doprinos i pri pokretanju Revije filmskog i videostvaralaštva mladih i Four River Film Festivala u Karlovcu, gdje ga pamte prije svega kao velikog prijatelja. I uvijek pomisle što bi Vedran rekao, kada promišljaju o svojim sve živahnijim aktivnostima. Vedran je volio djecu i mlade i oni su voljeli njega. Bili su, na neki način, jednaki.


Nerazdvojni, snimio Krunoslav Heidler

Održao je brojne filmske i videoradionice, prenosio strpljivo i s ljubavlju svoje znanje i s radošću otkrivao malce koji su dijelili njegovu zaljubljenost u kameru i u film. Znao je o njima pričati sa zanosom, dok su mu iz očiju bljeskali traci oduševljenja i čuđenja. Znao je puno o svemu, a uvijek bi se iskreno iznenadio kada bi čuo nešto novo i zanimljivo. Djetinja je crta u njemu bila izrazita i jaka.

Sudjelovao je u nizu skupnih i samostalnih izložaba fotografije, koja je bila i ostala njegova velika ljubav. To se itekako osjetilo i kada je počeo raditi kao predavač osnova fotografije na Likovnoj akademiji u Zagrebu.

Višestruko je nagrađivan za snimateljski rad, kod kuće i u svijetu. Nagrade su ga radovale, ali je uvijek težio ka novom i boljem od već učinjenog. Neka tako raduju i obavezuju i one koji će primati nagradu za snimateljski rad koja od ove Pule nosi njegovo ime.

Nastavio se baviti i neprofesijskim stvaralaštvom, nakon i usporedo sa svim uspjesima i nagradama za snimateljski rad u profesionalnoj kinematografiji, pa je tako 2004. godine snimio sedmodijelni film Grad, gradovi, a posebno uživao radeći u Sanjinoj i svojoj Požegi duhoviti i nostalgični film Maturanti i plesači iz 2008.

Napravio je brojne spotove, snimao performerske radove Tanje Dabo, kao Dobrodošli, i Tomislava Gotovca, poput Glenn Miller 2000, a 2005. snima i Polusestru Ljiljane Šamanović te Od jutra do mraka Dražena Žarkovića.

S Miroslavom Sikavicom snima 2007. godine kratki igrani film Gospođa za prije, odnosno 2008. dokumentarac iz Žumberka Sam autora Miroslava Mikuljana. U svim je tim radovima Vedranov snimateljski štih prepoznatljiv do krajnosti.

S Ognjenom Sviličićem snimio je dugometražne Da mi je biti morski pas, 1999., Oprosti za kung fu, 2004. te Dva sunčana dana 2009. godine. Snimio bi i Armina, da nije uoči početka snimanja slomio nogu. I tako ugipsan dolazio je često u KKZ i u HFS i svugdje gdje bi se nešto pričalo o filmu i gdje bi se filmovi snimali.


Sa snimanja filma Ognjena Sviličića Dva sunčana dana, 2009.

S Draženom Žarkovićem snima 2006. godine Trešetu, a s Tomislavom Radićem Što je Iva snimila 21. listopada 2003? iz 2005., u kojem do vrhunca diže spoj neprofesijskog i visokog profesionalnog snimateljskog rada, i Tri priče o nespavanju iz 2008. S Ivanom Faktorom snimio je 2009. Pustaru, a još je nekoliko njihovih filmova ostalo nedovršeno ili se tek uobličuju.

Volio je raditi s prijateljima i ljudima koje je dobro poznavao i s kojima se izvrsno razumio.

Sanja je dovršila njihov zajednički film Prolaz za van.

Vedran Šamanović umro je 23. studenoga 2009. godine u dobi od četrdeset i jedne godine.

Sanjin i Vedranov sin Martin ima tatine oči i vedar, dobroćudan osmijeh. Iz njegovih očiju bujaju očeve zlatne iskrice dobrote.

Duško Popović

Mali filmski razgovori

Prošle godine u Crikvenici

Pas je došao nepozvan, a željan akcije. Onako žut i dug, s uzmahanim repom i sjajnim očima, nosio je staru tenisku lopticu u ustima. Pogledao me, skoro kao da je rekao Hajdemo se igrati! i spustio... »više

Tri sestre iz Šešićeve šume

Bila jednom jedna šuma nedaleko Bjelovara, a pripadala starom Šešiću i njegovoj obitelji. I svi su je zvali Šešićeva šuma... »više

Limelight

Mala Marija u studiju FotoKopešić Prvo je bilo kazalište. Marija je uživala u svakoj predstavi i... »više

Film u kratkim hlačicama

Dječaka su prvi put odveli u kino negdje pred rat. Onaj, drugi. Imao je šest godina, plavu kosicu počešljanu na stranu, malo kvrgava, dječačka koljena i vedri osmjeh. Bio je odjeven u bijelu košulju... »više