Mali filmski razgovori

Facebook HFS
20.08.2010.
Limelight
Marija Radočaj


Mala Marija u studiju Foto
Kopešić

Prvo je bilo kazalište. Marija je uživala u svakoj predstavi i vidjela sebe u budućnosti isključivo kao glumicu. Bilo je i kino, najčešće ono malo, kvartovsko, na tadašnjoj zagrebačkoj periferiji, na kojoj se danas dižu stakleni neboderi, ili neko od većih, u središtu grada, svejedno, ali kazalište je bilo ono pravo. Opijala se posebnim i neponovljivim mirisom teatra, svjetlima reflektora, jakom kazališnom šminkom koju je pokušavala sebi nanijeti kod kuće, skrivečki koristeći mamin puder i ruž, kostimima i pljeskom na kraju predstave. Dok bi se sama sebi klanjala, gledajući se doma u ogledalu i zamišljajući da je na otvorenoj sceni, a publika uplakana i u deliriju nakon njezine savršene izvedbe, kći jedinica obitelji Koren lebdjela bi u sedmom nebu. I svijet je imao smisla.

Čak i kad je upisala XI. gimnaziju, onu što i danas djeluje uz Učiteljski fakultet u Zagrebu, nije mislila da će joj baš prosvjeta biti životnim zanimanjem. To je više bilo udovoljavanje roditeljskim nastojanjima da izvedu dijete na pravi put. Gluma je bila zanos i ljubav, ali valjalo je od nečega živjeti, imati siguran kruh u rukama, pristojno i uvaženo zanimanje kakvo je učiteljsko nekada i bilo. Pristojnost je naravno ostala do danas, jedino se uvažavanje mrvicu povuklo pred udarcima svakodnevice. Ali, nekada je biti učiteljem zaista značilo mnogo. Tako je obiteljska odluka bila da se krene u prosvjetu. Na tome je posebno uznastojala majka, stabilna i smirena Ličanka iz Ribnika, kraj Gospića, u kojem je Marija, na djedovini, voljela biti kao dijete, a jednako voli otići tamo i danas, s istim uzbuđenjem. Nema više ni djeda ni bake, ni roditelja, ali su ostale brojne uspomene, odzvanjaju njihovi glasovi i šale, poznaju se skrivene staze i prelijepi vidici pa Radočaji svako malo sjednu u auto i zapale prema Lici. A Marija se još jače vrati svojim djetinjim sjećanjima.

Djetinjstvo je i u Lici i u Zagrebu bilo ispunjeno brojnim sadržajima. U Zagrebu su, u okolnim zgradama ponajviše živjeli oficiri JNA, s obiteljima, pa se znalo dogoditi da netko krivo pogleda križić oko vrata Marijine majke, ali su se uglavnom dobro slagali i djeci sve te ideologije nisu bile prepreka za igru i druženje. Ljudi su ljudi, bez obzira tko su i što su, osim, naravno, ako nisu ljudi. A i tada opet nije važno ništa drugo.


S blizancima na snijegu

Uz igru i druženje bilo je prilike i za male, improvizirane kazališne predstave, u kojima je Marija, naravno, vodila i prednjačila. To je bio njen svijet i osjećali su to i vršnjaci i roditelji koji bi onako izmiješani i zbijeni sjeli pred pozornicu i odgledali predstavu do kraja. Aplauz je uvijek bio iskren i snažan i nagradio bi sve muke i probleme koji su se pojavljivali u pripremama i izvedbi predstave. Marija je bila glavna glumica ali je s jednakim marom potpisivala i režiju, sudjelovala u gradnji scenografije i već u svemu što se moralo napraviti da predstava uspije.


Nesuđena glumica, s kolegom

Nastavilo se i kasnije, u gimnaziji u kojoj se stecajem okolnosti sve više družila s nekoliko djevojaka iz Zaprešića, prvo im dolazila u posjete, pa su zatim spontano stale u mjestašcu nedaleko Zagreba organizirati svoje kazališne predstave i druga događanja, što su ih sve zajedno radovala. U to se vrijeme Zaprešić još nije profilirao kao pravi grad, a zime su znale biti duge i pune snijega i do tamo se teško putovalo, no bilo je još romantičnije i nekako, kazalištarskije. Još kad se tu stao motati izvjesni kolega Radočaj koji je i sam navijao za svoj Zaprešić (i još malo više za sebe), sudbina je bila riješena. Nakon diplome na Pedagoškoj akademiji i kratkotrajnog rada u Zagrebu, u aktivnostima koje nisu bile jače vezane za školstvo i prosvjetu, ali su bile itekako prožete kulturom i umjetnošću, Marija je otišla u zaprešićku Osnovnu školu Ljudevita Gaja i radi u njoj sve do danas. U međuvremenu je, naravno, promijenila prezime (moji bi Slavonci uz tambure podvriskivali Radočaja sad je jedan više, Marija se Radočajkom piše, da su se kojim slučajem ženili u panonskoj ravnici, a ne na obroncima Medvednice, ali i bez bećaraca je sve bilo veselo i razigrano, kako već i treba biti), dobila sinove, blizance, živjeli nekoliko godina svi skupa u Zaprešiću pa se preselili na zagrebačke Gajnice, ali od njih do Zaprešića je ionako samo dva koraka i tako su svi sretni i zadovoljni. A kolega se Radočaj vremenom dokazao i kao pouzdani podupirajući član Marijinih djelatnosti pa ga se često može vidjeti kako, malo sa strane, promatra, pomaže i sudjeluje. I, čini se da baš uživa u tome.

U školi se uz nastavu hrvatskog jezika i medijske kulture, koju je na Pedagoškoj slušala od Stjepka Težaka, a to se itekako osjeti i danas, stala baviti raznim sadržajima. Dramska (ma da, otkud to!?), literarna, što službeno što neslužbeno mentoriranje nadarenim učenicima koji su se bavili recitiranjem i glumom, poezijom i prozom, pa se sve nekako slagalo dok joj jednoga dana učenici nisu predložili da snime svoj prvi film. Tako se, baš kao u kakvu kazališnu komadu, dogodio svojevrstan obrat. Nije učiteljica potaknula učenike da osnuju filmsku družinu i krenu u snimanja, već oni nju. Nema veze, glavno je da se radi, da se radi dobro i da se svi tomu vesele. Nije teško zamisliti Mariju Radočaj kako je zatreptala svojim gustim trepavicama i nasmiješila se, pa pristala iako tada o dječjem filmu, posebno onom što bi ga sami trebali snimati, nije znala puno. Valja reći da je kazalište kod nje uvijek imalo prednost ne samo zbog čiste ljubavi, a ona, kako je poznato, ne zna za razloge, objašnjenja ni logike, već i zbog spoznaje da je film jednim dijelom sama tehnika, sa svim tim objektivima, pincama i cvajerima i silnim kablovima o kojima nije puno znala. A ni željela saznati, što je bilo i najvažnije. Pa ipak, djeca su rekla 'ajmo i ona je stala iza njih. Znala je odmah ono što je bilo najvažnije i što je činila baveći se i drugim aktivnostima. Da je to njihovo, dječje, da je ona tu da pomogne koliko zna i može ali da se nikada neće ni pokušati uzdići iznad i ispred njih. Jer, to je smisao voditeljstva, posebno kad se radi s djecom.


Novigradsko proljeće, 2003.

Počeli su 2002. godine i za divno čudo nisu se odmah bacili na igrane filmove, iako je i kod učenika i kod voditeljice bilo i takvih primisli, već na dokumentarni Caritas, kojem se godinu poslije pridružio igrano-dokumentarni Dar. No, kad se sluša zaneseno izlaganje Marije Radočaj o suštini dječjeg filmskog stvaralaštva (i svakog drugog, usudim se odmah pridodati), o nužnosti da se prije i iznad svega uvaži dječja kreativnost i njihove želje i nadanja, jasno je da je baš tako i moralo biti. Da se slušalo Marijine želje i prvi i drugi i treći film bio bi kakva kostimirana igrana priča, ali ona je od samog početka znala da njene želje, viđenja i stremljenja nisu bitna. Voditelji dječjih, školskih filmskih skupina moraju osluškivati želje, ideje, pa i zablude svojih učenika, usmjeravati ih, voditi ali nikako nametati svoj stav i ambicije. Onako smirena i samozatajna, Marija se itekako uzburja kad se počne raspravljati o ulozi voditelja školskih filmskih skupina i posve precizno iznosi što se tu smije, a što je strogo zabranjeno. Mogao bi se iz njenih promišljanja složiti kakav poučan priručnik za manje iskusne kolege, ali ona nema takvih ambicija. Šteta!

Kazalištarka u duši i danas osjeća blagu odbojnost prema tehnici pa je s radošću i zahvalnošću prihvatila postojanje FKVK Zaprešić u kojem Miroslav i Jadranko spremno priskaču u pomoć kad se već stigne do montaže i sličnoga, ali je istodobno zdušna poticateljica svojim učenicima da nauče i taj dio zanata. Uz Težakove teorijske temelje tako se i sama bacila na praksu pa je vjerna i višegodišnja polaznica Škole medijske kulture i uz poneki uzdah, uči i o kameri i o montaži i o zvuku i kaže, ja ću dolaziti sve dok budem osjetila da imam što naučiti, a uvijek se ima.

U suradnji s emisijom Otokar realiziraju 2004. godine prvi čisto igrani film Leptir, a iduće još jedan igrani rad, Prikaza. Pokazalo se da je dobro što su prvo krenuli s dokumentarcima, da su tako nešto lakše savladali prve stvaralačke filmske tajne, naučili dosta toga i shvatili što mogu i znaju, a što im baš ne ide od ruke. No, poznavajući ekipu, te su spoznaje prije izazovi za nove poduhvate, nego mirenje sa neostvarivim.

Produktivna je bila i 2006. godina, kad se opet okreću dokumentarcima i snimaju Vile i vilenjaci, pa 2007. kad je na red došao još jedan dokumentarni film, (Ne)jednake, i iduća, 2008. koja je ponovo u znaku dokumentarca jer snimaju Zlatnu palicu.


U Čigoću, selu roda, za Revije u Kutini, 2005.

U osmoj godini postojanja školske filmske skupine odlučuju udvostručiti produkciju pa tako 2009. snimaju čak dva filma, dokumentarni Osmašica i igrani Utrka za znanjem. Sad je već vrijeme i za širenje voditeljske ekipe i uz Mariju je sve aktivnija kolegica Maja Omer. Od početka poznata kao osoba koja voli pomagati drugima, (što joj je svojevremeno donijelo i neke nadimke koje nije voljela, pa ih s razumijevanjem preskačemo), uvijek spremna na suradnju i potporu mlađim kolegicama, Marija tako kroči uhodanim stazama i skupa s Majom, a svaka u to unosi svoje viđenje i osjećaje, znanje i iskustvo, nastavlja raditi ono što zna i voli. Ima tu i malih poteškoća, valja tek izboriti neki ormar u kojem bi se okupila i držala oprema, pa jednog dana, tko zna, i cijelu sobu...

Bit će, već. Ispod onih nježnih trepavica zna sinuti prava munja kad se baš ražesti, pa valja vjerovati da će uspjeti i u tim naumima. Ma što vjerovati, biti siguran!

Chaplin je 1952. godine snimio svoj zadnji američki film Limelight (Svjetla pozornice), pomalo patetičnu autobiografsku priču o glumcima i njihovim sudbinama, o ljubavima, strastima, strahovima i nerazumijevanju, o bijegovima i vraćanjima. Epizodnu je ulogu u tom filmu imala Edna Purviance, koju je Chaplin otkrio još tamo daleke 1915., pa je vrlo brzo postala nezaobilazna glumica u njegovim filmovima, od Skitnice, u kojoj se već pokazala idealnom partnericom liku vječitog lutalice s krivim nogama i ofucanim polucilindrom, pa u više od trideset filmova koje je snimao idućih desetak godina. Edna (Čedna?) bi obično u tim filmovima bila sramežljiva, siromašna i povučena djevojka koja bi se već nekako našla u neprilici bilo koje vrste, a Charlie bi ju uvijek spasio i nadao se kako će ona nakon toga prepoznati ustreptalost njegova srca, što joj i nije uvijek polazilo za rukom, pa bi on odlazio sam i nesretan. Bila je glavna glumica i u dva prva i slavna cjelovečernja Chaplinova filma, Mališanu iz 1921. i Parižanki, iz 1923., za kojeg svi poznavatelji tvrde da ga je smislio i snimio samo za nju. Poslije je uzimao mlađe, ali Ednu nije nikada zaboravio i bila je njegova glumica sve do smrti. Lijepa, izražajnih očiju, s plavim kovrčicama, šesticama, na čelu, šarmantna osmijeha, samozatajna i tajanstvena, bila je san svakog muškarca.

Da je sudba tako htjela, da su se vremena izmiješala, da je...da je... Marija bi bila zvijezda pozornice. No, ona je sebi sagradila vlastito nebo. I na njemu je prava kraljica.

Duško Popović

Mali filmski razgovori

Male

Skrenete na desno, pokraj jedne od crkava, pa ulicom Vladimira Nazora ravno do pred kraj, do kuće s dugom ogradom i dvorišta u kojem je naslagano mnogo drva. Prvi sam put u Jasenovcu i ne snalazim... »više

Prošle godine u Crikvenici

Pas je došao nepozvan, a željan akcije. Onako žut i dug, s uzmahanim repom i sjajnim očima, nosio je staru tenisku lopticu u ustima. Pogledao me, skoro kao da je rekao Hajdemo se igrati! i spustio... »više

Tri sestre iz Šešićeve šume

Bila jednom jedna šuma nedaleko Bjelovara, a pripadala starom Šešiću i njegovoj obitelji. I svi su je zvali Šešićeva šuma... »više

Film u kratkim hlačicama

Dječaka su prvi put odveli u kino negdje pred rat. Onaj, drugi. Imao je šest godina, plavu kosicu počešljanu na stranu, malo kvrgava, dječačka koljena i vedri osmjeh. Bio je odjeven u bijelu košulju... »više