Mediji u nastavi

Težak put do Pobjede

8. veljače 2005.
Karnevalsko je vrijeme. Moja filmska ekipa sprema se na završnu ‘maškaranu’ večer (jasno, bez kamera, jer je u gradu ludnica), a Vedran (jasno, Šamanović) dolazi upravo večeras u Zadar i prvi dogovor o snimanju našeg igranog prvenca pada upravo večeras. Ekipa malo negoduje, no kad su čuli da na dogovor mogu i maskirani, prva je prepreka svladana. No ne i posljednja jer kad sam se odvezavši Vedrana u hotel vraćala kući, zaustaviše me ‘zadarski plavci’ zbog prebrze vožnje. Ishod neuspjela uvjeravanja je 610,00 kn i jedan kazneni bod. Dobro, dobro, prvi se mačići ionako u vodu bacaju, pomislim, no sjetih se razgovora s barba Karlom Sindičićem, našim barkajolom koji će u filmu glumiti Stipina djeda, da mu je dosadila brada jer se film trebao snimati u siječnju, on od studenog ‘uzgaja’ bradu, a Vedran je najavio da ostaje samo dva dana kako bismo napravili knjigu snimanja i scenarij budući da smo mu sinopsis mejlali ranije. Snimanje ćemo odgoditi za petnaest dana.

9. veljače 2005.
Razgovor o snimanju nastavljamo iza četvrtog sata jer moramo odraditi nastavu. Novi problem! Škola je prenapučena (općepoznata stvar). Svoju prostoriju, jasno, još nismo dobili. Do međusmjene ćemo u učionicu mlađih razreda, no nakon jednoga sata slijedi premještaj u ‘malu zbornicu’. Konačno radimo plan. Vedran naglas čita sinopsis. Klima glavom smiješeći se: “Bit će to malo komplicirano.” Ne shvaćam, uz takva profesionalca sve je izvedivo, osobito snimanje ovakva filmića.
Do stanke za ručak obići ćemo lokacije snimanja i fotografirati ih u planu i rakursu u kojem ćemo snimiti svaki kadar: ulice kuda Stipe i Dario idu svaki dan na hipodrom, ulice kojima Katarina trči na barku, ‘đigu’ gdje zatječemo barba Karla s bradom prekaljena morskog vuka. Smješkajući se obećava da neće obrijati bradu dok film ne snimimo.
Stanka za objed brzo prolazi i već u 15 h odlazimo na hipodrom. Dok smo sve isfotografirali, spustila se i noć. Vraćamo se u školu na dogovor za sutra. Antonia ima zadaću fotografirati bakinu sobu, gdje ćemo snimati scenu u kojoj djed nagovara nevoljkoga Stipu da mu pomogne u barkajolskom poslu.

10. veljače 2005.
I danas treba najprije odraditi nastavu. Josip je pod hrvatskim isprintao lokacije. Sastanak je u 10.30, ponovno smo u potrazi za slobodnom učionicom.
Sjedim s učenicima u krugu i zadivljeno slušam Vedrana kako s lakoćom uvodi učenike u nimalo lagan, dapače vrlo zahtjevan rad. Ushićena sam njegovim metodama. Svaka čast, netko se rađa kao metodičar. To je prosvjetarsko dijete, prisjećam se Verinih riječi. I moji se metodički vidici proširuju.
Katarina crta kadar po kadar, svi sudjeluju u radu. U opuštenoj atmosferi uz smijeh i šalu nižu se scene. Devet. Izvrsno. Devet je moj sretan broj (9 je i broj mog stana koji na jedvite jade uspjeh kupiti na doživotni kredit nakon trideset godina staža. I nije baš za pohvalu.)

11. veljače 2005.
Nakon nastave nastavljamo s radom. Učenici dotjeruju knjigu snimanja. Nakon toga određujemo tko će film režirati, glumce već znamo od prije, tko će napisati scenarij, tko će biti snimatelj, skripter... U nadi da snimanje počinje za petnaest dana rastajemo se vidno umorni, ali i zadovoljni učinjenim.

PRIPOMENA: Vedran je došao za mjesec i pol jer je nakon njegova odlaska kiša, koja baš i nije čest gost u Zadru, padala danima pa je pristup hipodromu zbog blata bio nemoguć. Barkajolovu bradu neću spominjati.
21. ožujka 2005.
Konačno su zaredali lijepi dani. Vedran s puta dolazi ravno u školu na dogovor. Djeca predlažu da odmah snimimo kadar ispred škole i u ulicama do hipodroma. Vedran je ugodno iznenađen. Brzo se vadi kamera i ostala oprema i počinje snimanje. Snimanje jednoga kadra ponavlja se i deset puta. Vjetar zviždi u mikrofon. Dobro bi nam došao čupavac. Sponzori, gdje ste?!!!! Stvarno, samo laik poput mene može s djecom smisliti tako zahtjevan scenarij. I kasnije pri snimanju javlja se tisuću i jedan problem: smjenjuju se sunce i oblaci, čuju se raznorazni zvukovi koje inače ne čujemo. Ajme, maaajko! Sram me Vedranu pogledati u oči. On se blaženo smješka. Čitam mu misli, ne treba ništa govoriti. Snimamo cijeli dan.

22. ožujka 2005.
Nakon nastave odlazimo u grad. Snimamo kadrove s Katarinom. Moramo mijenjati neke lokacije jer se pokazalo da su pojedine ulice odveć sunčane ili ima mnogo prolaznika i svi do jednoga gledaju u kameru. Ljudi, zašto gledate u kaaameeeru!!!
Popodne odlazimo na hipodrom. Možda će tamo biti lakše. Na brisanom prostoru hipodroma vjetar se čuje još jače. Tijelima zaklanjamo mikrofon, a Luka, čini se, slušalice ima da mu griju uši jer smo na montaži otkrili zvukove koje baš i nismo htjeli u filmu.
I kad smo već mislili da je gotovo, redateljica viče da još moramo snimiti scenu kod Antonijine bake. Odlazimo po barba Karla.
Kako je već sumrak, ne možemo snimati jutarnju scenu, zato radnju brzo prebacujemo na večer. Svi smo preumorni. Marjan, koji je u ekipi najviši, pa je cijeli dan držao pecaljku, viče da više ne može. Uzimam pecaljku. Kako scenu večere snimamo po tko zna koji put, Stipe koristi priliku i jede kruh i paštetu pa asistenti paze da u košarici bude uvijek ista količina kruha. Svi se smijemo. I ukućani su veseli. Posljednja je klapa pala.
Djeca su nas opet iznenadila i pozvala Vedrana, barba Karla i mene na pizzu u Šime. Barba Karlo zahvaljuje se i žuri kući. Valjda hita obrijati bradu. Druženje protječe u smijehu i prepričavanju dogodovština sa snimanja.

23. ožujka 2005.
Na velikom odmoru Vedran nas čeka u predvorju škole. Opraštamo se. Uskoro ćemo i mi za njim u Zagreb na montažu.

28 – 31. ožujka 2005.
Josip i ja smo u Kinoklubu Zagreb. Staša, strpljivo kao i Vedran, uči Josipa ono što još ne zna o montaži. Hvali nas kako smo došli pripremljeni. I tu se javljaju problemčići. Računalo se zaledilo, a nismo snimili. Na greškama se uči. Još treba umontirati glazbu i odjavnu špicu. Na kraju smo zadovoljni. Što će reći prosudba na Reviji, ne muči nas. Mi Pobjedu već imamo.

Slavica Kovač