Mediji u nastavi

Jedanaest filmova u tri godine

Videodružina OŠ Rudeš, Zagreb

Na 42. reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece i mladeži, u Zadru, Osnovna škola Rudeš u Zagrebu predstavila je radove članova svoje videodružine, koja još nema imena, ali snima kvalitetne i uspješne filmove. Prikazana je TV-reportaža Kotlovnica, duga pet minuta i snimljena na VHS-u 2004. te dva dokumentarca, desetminutni Kristinina nova adresa, MiniDV iz iste godine, odnosno osam minuta dug Zvižduk s Rudeša, na istom formatu. Filmove su snimili učenici osmih razreda OŠ Rudeš. Ocjenjivački sud naglasio je kako su autori Kotlovnicu postavili tako da gledateljima učitelji-pušači, o kojima je riječ i koje u školi zbog njihova poroka na neki način progone, do kraja reportaže postaju simpatični pa čak i učenici staju na njihovu stranu, dok Kristinina nova adresa analizira život Hrvatice udane za albanskog Roma i njezine traume iz djetinjstva, a kao posebna je vrijednost istaknuta ambijentalna jedinstvenost, jer je cijeli film snimljen u sobici od tek nekoliko četvornih metara, što je ekipi svakako nametnulo složene snimateljske zahvate. Konačno, Zvižduk s Rudeša okarakteriziran je kao uspjeli portretni dokumentarac o omiljenom učitelju Josipu Badriću, inače bubnjaru nekada slavne grupe Crveni koralji, koji pri kraju gledanja ostavlja dojam profesionalne televizijske reportaže. Konačno, podatak da je ta videodružina prijavila tri filma i da su sva tri ušla u službenu konkurenciju već dovoljno govori o kvaliteti njihova rada. Pri ocjenjivanju dogodilo se da su Kristinina nova adresa i Zvižduk s Rudeša osvojili prvu, odnosno drugu nagradu u kategoriji dokumentarnoga filma djece, a Kotlovnica prvu nagradu u kategoriji TV-reportaže, pa je tek drugo pojavljivanje na reviji donijelo apsolutni uspjeh. Valja napomenuti da je Zvižduk s Rudeša osvojio i drugu nagradu ocjenjivačkoga suda djece, kao i Kotlovnica u svojoj kategoriji.
A sve je počelo prvim dolaskom učiteljice hrvatskog jezika Mirjane Jukić, prije tri godine, u Ljetnu školu medijske kulture u Trakošćanu. Za školu je saznala od kolegica koje su tamo već bile pa je odlučila vidjeti što se to u Ljetnoj školi zaista događa. Oduševljena novim saznanjima vratila se u svoju osnovnu školu, brzo uspjela nagovoriti ravnateljicu, mr. sc. Mirjanu Ljubić, na kupnju prve kamere i okupiti skupinu učenika petog razreda s kojima je snimila njihov i svoj prvi film, GUK, o dvojici braće, učenicima njezine škole, od kojih jedan boluje od dijabetesa, a drugi mu pomaže u svakodnevnoj kontroli i liječenju. Ubrzo se ekipi pridružila i školska defektologinja Katica Šarić, inače zaljubljenica u fotografiju, koja je s uspjehom svoje radove izlagala na više izložbi. Dvije su voditeljice prilično različite, jedna je vedra i voli pričati, druga je tiha i samozatajna, ali se možda baš zato dobro slažu i uzorno surađuju. Sada je u njihovoj videodružini četrdesetak učenika koji rade na zanimljiv način: učenici petih razreda snimaju, a učenici sedmih, ona prva skupina, danas već ‘veterani’, montira i prenosi vlastita iskustva mlađima, a neke filmove realiziraju u potpunosti. Voditeljice nastoje ostati što više po strani, ne nameću učenicima svoja viđenja i rješenja, iako pri izboru tema i u nekim fazama realizacije pomažu u najvećoj mogućoj mjeri. Zbog toga je riječ o zaista pravom ekipnom radu u kojem se uvažavaju sva mišljenja i prijedlozi koji pomažu konačnom rezultatu.
U sklopu obilježavanja dana OŠ Rudeš, u utorak, 31. svibnja premijerno je prikazano pet jednominutnih filmova koje su ove godine snimili članovi videodružine, učenici petih razreda, kojima su to bili prvi snimljeni filmovi uopće. Format jednominutnog filma prilično je zahtjevan, jer se u tih šezdeset sekundi treba ispričati suvisla fabula, koju valja i vizualno uobiličiti i zaokružiti, pa ne čudi podatak o najmanje osam sati rada kako bi se dobila minuta gotova filma.
Na prigodnoj projekciji za učenike koji su sudjelovali u realizaciji filmova i za njihove roditelje prikazane su i televizijske reportaže Pediculus Humanus…, o problemu ušljivosti kod učenika, ali i o (ne)informiranosti učitelja, roditelja i učenika o tome i o mogućnostima zaštite, te već slavna i poznata Kotlovnica, višestruko nagrađena reportaža koja svoj uspješan put ovih dana nastavlja po Estoniji, Finskoj i drugim zemljama u kojima se prikazuje na revijama učeničkih ostvarenja i ponovo pobire nagrade i priznanja.
Posebnu je pozornost izazvao film Bog mnje, sudec jest… koji priča o bivšem učeniku OŠ Rudeš, Danijelu Vranešiću, sinu poznatoga žumberačkog grkokatoličkog župnika, koji je danas đakon grkokatoličke crkve u Samoboru. Danijel je bio problematičan učenik, uvijek različit od druge djece, što možda i ne čudi ako se zna da su žumberački grkokatolici potomci uskoka koji su sredinom 16. stoljeća pred Turcima stigli u ove krajeve, nastojeći sačuvati vlastitu kulturu i izvornost. Film je snimljen s dvostrukom namjerom: da prikaže osebujnu osobu i njezin životni put, ali i da upozori na nužnost vjerske i svake druge tolerancije i na spoznaju da biti različit ne znači istodobno i biti odbačen od sredine u kojoj se živi i djeluje.
Od one jedne kamere u početku videodružina OŠ Rudeš stigla je danas do dvije kamere i montažnog stola, odnosno računala kojim se služe u montaži, namjeravaju nabaviti još opreme, a uz Trakošćansku medijsku školu Katica i Mirjana pohađale su i onu Novigradsku, u kojoj su se ‘zarazile’ medijem radija. Tako namjeravaju ove godine snimiti i prve radijske emisije, a nakon dokumentarnih i jednominutnih filmova i TV-reportaža okušati se i u animiranom te igranom filmu. Zbog toga će i ovoga ljeta opet biti u Trakošćanu, a sa sobom dovode još jednu kolegicu iz škole, koju su zainteresirali za suradnju u medijskim školskim aktivnostima.
U svemu je posve sigurno presudna bila njihova želja da se okušaju u području izvan školskih aktivnosti, da svoja znanja prenesu učenicima, ali i potpora koju su imali kod ravnateljice škole, te upornost u traženju financijske potpore od Gradskog ureda, koji im je dodijelio pedeset tisuća kuna za obnovu opreme i druge troškove.
Stoga valja s opravdanim optimizmom čekati njihove nove radove i prodor u nove medije. Prepuna učionica u kojoj su se vrtjeli već snimljeni filmovi i brojni upiti onih učenika koji nisu prisustvovali projekciji, ali ih je zanimalo što se tu radi i kakvi su se filmovi mogli vidjeti, svjedoči o interesu koji među učenicima postoji pa će novi naraštaji koji će se tek uključiti u rad videodružine imati što naučiti i od starijih kolega i, posebno, od vrijednih i ambicioznih voditeljica, koje su shvatile da proces učenja samih učitelja nikada ne prestaje.

Duško Popović