Mediji u nastavi

ZAGORKINI LUMENI

Videodružina ZAG, koja djeluje u sklopu OŠ Marije Jurić Zagorke, već se može pohvaliti određenim brojem realiziranih dokumentaraca, a posljednji, pod znakovitim naslovom Zagorkini lumeni, imao je osobitu čast da bude, rame uz rame s američkim superhitovima, prikazan u elitnoj i prepunoj dvorani prvoga hrvatskog multipleksa Cinestar.
Zagorkini lumeni govori o dvojici učenika te škole – Filipu Bosancu koji boluje od cerebralne paralize i invalidnom Kristijanu Vincetiću...
Da bi se mogao predočiti hvalevrijedan koncepcijski pristup Zagorkinih lumena, čak određenu ‘inovatnost’ u odnosu na već postojeću dokumentaristiku koja je u hrvatskom filmu obrađivala, na ovaj ili onaj način, tjelesno i intelektualno zakinutu (invalidnu, retardiranu) djecu, prisjetit ćemo se da su ti filmovi, najčešće opravdano, iznosili dokumentirane kritičke opservacije o egzistencijalno dvojbenom statusu takve djece u našim sredinama, u našoj zemlji. U tom smislu, izravne usporedbe radi, karakterističan je dokumentarac Ja sada živim ovdje Zorana Pisačića prikazan na minuloj Reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštva, a govori o statusu ustanove za djecu s posebnim potrebama smještene, kao i ona Marije Jurić Zagorke, u zagrebačkoj Dubravi. U tom dokumentarcu kamera nam – postupkom neupitna dokaznog materijala – otkriva šokantnu zapuštenost, derutnost i u svakom smislu neprikladnost ustanove za one koji bi, zbog visokog stupnja svoje hendikepiranosti, trebali posebnu njegu i nadasve udoban, uljuđen okoliš. Autor je turobnu priču, ne posežući za ‘jačim’ izričajnim argumentima, utemeljio na pomirljivim, nepatetičnim iskazima štićenika i na dokumentiranu prikazu duboko potresna ‘stanja stvari’.
Članovi videodružine ZAG imali su tu sreću – u nesreći – da su svojim dokumentarcem mogli posvjedočiti o počecima korjenitih promjena u tretmanu djece koja su, ne svojom krivnjom, morala oćutjeti svu gorčinu ovakvih ili onakvih tjelesnih zakinutosti. Spomenuti film o Filipu i Kristijanu, na prvobitnoj razini, nedvosmisleno svjedoči da ‘pomiješanost’ tih dječaka sa zdravom djecom ne samo što ih nije dodatno opteretila nego im je izravno pomogla da se integrativno socijaliziraju, čak da s vremenom otkriju i neke svoje prednosti (talente) koje druga djeca nemaju – dapače, da se i sami ‘probiju’ u ekskluzivni klub Zagorkinih lumena; primjerice, posve nepokretni Filip umije vješto jahati konja, a Kristijan se već okitio brojnim medaljama postavši trostruki plivački prvak u kategoriji osoba s invaliditetom.
No, ima u tom filmu nešto što se osjeća, zrači i raduje: to je ona nehinjena, posve prirodna skrb i nježnost razreda spram svojih zakinutih prijatelja. To je ono nenametljivo prijateljstvo koje se ne ističe, nego živi.
Dakako, i sama škola – kako upozorava ovaj film mladih brojnih realizatora – može i dalje napredovati, rasti u kvalitetnom tretmanu takve djece. Primjerice, dobrohotnu dječaku uvijek topla vedra lica Filipu i njegovoj požrtvovnoj majci škola hoće pomoći tako da ih, izgradnjom posebnoga dizala, oslobodi svakodnevna napora svladavanja ulaznih stuba u zgradu. Premda odgovarajuće institucije u gradu još nisu prepoznale važnost (novčanog) zahtjeva škole, njezin je vodeći tim krenuo u potragu za sponzorima i darovateljima kako bi, konkretnim činom, otpočeo i takvu vrst humanizacije školskog prostora.
Članovi videodružine ZAG (predvođeni profesoricom Melitom Horvatek Forjan) svakako su, realiziravši Zagorkine lumene, na dobru putu ...

Petar Krelja