Povijesne teme

ZAŠTO JE GOLIK BESMRTAN?

Nekoliko stotina poštovalaca, koji su se u srijedu 25. rujna 1996. u rano kišovito popodne okupili u velikoj dvorani zagrebaekoga Krematorija da bi se oprostili s velikanom hrvatske kulture 20. stoljeaa Krešom Golikom, bili su zapravo tek malobrojni predstavnici onih stotina i stotina tisuaa dosadašnjih i buduaih gledalaca njegovih besmrtnih filmova.

Dakako, u pravu je bio onaj pokojni cinik (besmrtni poljski aforistiear Stanislaw Jerzy Lec) kada nas je upozorio da je "smrt prvi preduvjet besmrtnosti", ali u slueaju Kreše Golika ispunili su se i svi drugi uvjeti da on, zakljuean u srcima svojih gledalaca, trajno prije?e u panteon hrvatske kulture, s obzirom da su njegovi filmovi vea za njegova života bez ikakva dekreta, po nepisanu svenarodnom sporazumu o suglasnosti, spremljeni kao najveae dragocjenosti u imaginarnu riznicu hrvatske kulture našega stoljeaa pokretnih slika.

Krešo Golik postao je velik umjetnik, jedan od najveaih što ga je hrvatska kultura iznjedrila u ovom stoljeau kojemu odbrojavamo godine do isteka, zato što je u prvom redu bio velik kao eovjek. Buduai da je Krešo zazirao od fraza i krupnih rijeei, valja pojasniti da je bio velik zato što je bio prije i iznad svega dobar eovjek, "bez konkurencije najbolji eovjek na svijetu" (kako je to napisao Zvonimir Berkovia, poznat da nije nimalo izdašan u pohvalama). Krešina se dobrota prepoznavala po onoj njemu svojstvenoj skromnosti, zaziranju od bilo kakva isticanja, uz istodobnu susretljivost i skrb prema drugima, koji su u svakoj prilici mogli osjetiti toplinu njegove lienosti. Takav je cijeloga svoga vijeka bio i prema svojim najbližima u obitelji i prema žiteljima svojih rodnih Fužina, baš kao i prema svojim studentima, a i svim suradnicima iz redova filmskih radnika, jer u me?uljudskim odnosima nije pravio nikakvu razliku prema hijerarhiji. Krešo Golik i u osobnom je životu i u svojim djelima bio okrenut sudbinama obienih ljudi i njihovim zapretanim tjeskobama u životnoj rutini, pa je stoga volio i svoje junake, eak i kad im se na svoj dobroaudni naein blago podsmjehivao. Ali, još i više, Krešo Golik bio je filmotvorac rijetke vrste koji je uvijek ne samo poštivao nego i volio svoju publiku. Ona mu je tu ljubav znala obilato i uzvratiti.

Ro?en 20. svibnja 1922. u Fužinama kao najstariji od eetvero djece lugara Marijana, mali se Krešo s filmom kao gledatelj susreo tek u senjskoj gimnaziji i poslije u Zagrebu, kamo je došao u grafieku školu. Drugi svjetski rat proveo je u Prosvjetniekoj bojni Hrvatskog domobranstva, a zatim se zaposlio kao novinar u sportskoj redakciji Radio Zagreba. Otuda ga je 1947. pokojni Marijan Matkovia uputio u Jadran film. Bilo je to u ono vrijeme veliko državno poduzeae sa još veaim ambicijama, u kojemu su svoja struena umijeaa stjecali u radu mnogi buduai redatelji, snimatelji, montažeri i pripadnici ostalih filmskih struka. Tako je i Golik radio za mjeseeni žurnal Filmski pregled, pa je od rada na jednom takvu prilogu nastao i njegov prvi dokumentarni film Jedan brod je zaplovio (1948), odmah zapažen i nagra?en, što je presudno utjecalo da zapoene životna filmska plovidba Kreše Golika, u kojoj je bilo svega što plovidba može donijeti: oluja, nasukavanja, brodoloma, radosti putovanja, kao i sveeanih doeeka u lukama s mnogo radosti.

U filmografiji Kreše Golika, koja se proteže tijekom puna eetiri desetljeaa, zabilježeno je deset naslova igranih filmova kojima je bio redatelj ili, u jednom slueaju, suredatelj; zatim dvanaest igranih filmova u kojima je bio pomoanik redatelja (i eesto suradnik na knjizi snimanja) u filmovima koje su režirali njegovi kolege (me?u njima i neka, poslije, prva imena hrvatskoga filma: Bauer, Glušeevia, Berkovia, Vrdoljak), a valja zabilježiti i njegovih šest kratkih, uglavnom dokumentarnih filmova, kao i vrijedna ostvarenja za televizijski program (tri serije s ukupno 25 epizoda i dva srednjometražna TV-filma). Statistieki, to je možda zavidna bilanca, ali ona u velikoj mjeri prikriva, a tek djelomieno otkriva da je Krešo Golik punih deset godina kao politieki nepodobna lienost bio onemoguaen režirati u Zagrebu, a u tom razdoblju prisilne autorske pasivnosti nije klonuo duhom, niti se odrekao rada, nego je zdušno pomagao kolegama (nesebieno prenoseai svoje znanje, pa je neke od njih zapravo u praksi podueavao abecedi režije, a da se nikada nije nametao u autorsku autonomiju i svojstvenost tu?ega djela). I u tom pogledu on je oeitovao temeljnu dobrotu svoga ljudskog karaktera, jer samo malobrojni i sigurni u sebe mogu biti tako samozatajni da kolegi daruju sebe upravo onoliko koliko ovomu zatreba.

Vea je prvi igrani Golikov film Plavi 9 (1950) bio tako svesrdno prihvaaen od publike da je jedna trgovina u Zagrebu uzela za ime naslov toga filma i zadržala ga u iduaih eetvrt stoljeaa! U vrijeme kad je mitologizacija partizanskoga rata bila najzahvalnija tema za stjecanje sigurna položaja u kinematografiji, Golik se odlueio za zabavnu komediju iz sportskoga života, prepoznatljivo zagrebaeku po ambijentima i mentalitetu, što je publika nepogrešivo osjetila i iskazala se posjetom. Iako je za današnje pojmove Plavi 9 pomalno groteskna socijalistieka moralka, taj vedri film iz zagrebaekih sportskih ambijenata, bez gruba karikiranja, a s mnogo topline i duha, davao je barem malo nade da ae unatoe rigidnosti ideološke stege ranoga komunizma domaai film voditi raeuna i o interesu svoje sredine i svoje publike. Krešo Golik time je ueinio prvi veliki korak da u buduanosti dobije oznaku ‘najzagrebaekijega’ filmotvorca, koju je stekao i potvrdio dvama klasienim remek-djelima iz druge faze svoje stvaralaeke biografije: Imam 2 mame i 2 tate (1968) prema istoimenom romanu Mirjam Tušek i Tko pjeva zlo ne misli (1970) prema Dnevniku malog Perice Vjekoslava Majera, o kojima gotovo i ne treba iznositi ništa novo, jer su oba ta filma za svakoga tko prati i poznaje hrvatski film ne samo predobro poznati u cjelini nego i u detaljima, jer to nisu filmovi za jedno gledanje i za jednu gledateljsku generaciju, nego su istinski filmovi za sva vremena, koji ae u buduanosti okupljati barem toliko gledalaca kao od svoje premijere sve do sada.

Premda je toeno ako se ustvrdi da je Krešo Golik u svojim filmovima nastojao prikazati, shvatiti i filmski oživiti obiene ljude, pa i otkrivati skrivene strane njihova svakodnevnog života, ipak je puna istina tek ako se istakne da je on u svojim djelima oeitovao posebni senzibilitet za žene i njihov položaj u društvu muške dominacije, gdje im je potrebna dodatna snaga da se održe ili istaknu. Kao svojevrstan muški feminist Krešo Golik muenoj je sudbini radne žene podigao celuloidni spomenik u dokumentaristiekom remek-djelu Od 3 do 22 (1966), gdje prividno suho, faktografski, izrazom škrto, prati radni dan jedne zaposlene žene od jutra do mraka, stvorivši vrhunski vjerodostojno svjedoeanstvo o mnogostrukim obvezama službenice, kuaanice, majke i supruge. I u igranim filmovima Golik oživljava neke ženske likove kao reprezentante ženske sudbine u suvremenoj urbanoj sredini, kao što je samohrana majka u vrsnoj interpretaciji Božidarke Frajt u Ljubici (1978), a osjeaamo istinsko suosjeaanje s Golikovim ženskim likovima eak i kad im se dobroaudno podsmjehuje (a njih su izvrsno otjelovile njegove glumice Mia Oremovia i Mirjana Bohanec u spomenuta dva Golikova klasiena djela).

Po legendarnom liku Regice (izvrsna Smiljka Bencet) zapamaena je za sva vremena i Golikova najbolja televizijska serija Gruntoveani (1975), bez koje ni glavni lik, popularni podravski smetenjak Dudek (Martin Sagner) ne bi ušao u gotovo poslovieni, svakodnevni govor. Regica je možda lik koji ponajbolje govori o Golikovu odnosu spram žene i njezine bitne uloge u životu muškarca i obitelji: evrsta, razborita, odluena, brižna – ukratko osoba bez koje muškarac ne može opstati, a ponajmanje netko tko je Dudek. Što se muške strane galerije Golikovih likova, ona je tako?er bogata nijansama, od onih koji cijeloga života glume superiornost i snagu (Šafranek u nezaboravnoj interpretaciji Franje Majetiaa u Tko pjeva zlo ne misli ili Fabijan Šovagovia kao Drugi tata u Imam 2 mame i 2 tate), pa sve do Goliku omiljena tipa gradskog muljatora što ga je magistralno oživotvorio Relja Bašia kao Gospodin Fulir u najzagrebaekijem filmu svih vremena (pa je opet jedan lokal posegnuo za imenom iz Golikova filmskog opusa: jedna zalogajnica u Ilici nosi ime ‘Fulir’).

Krešo Golik ukupnošau je filmskog i televizijskog opusa bitno pridonio da hrvatska kultura u ovom prvom stoljeau od izuma medija pokretnih slika i u tom novom segmentu bude obogaaena neprolaznim vrijednostima. U vrijeme kad još nije bilo neprijeporno može li se domaai film smatrati umjetnošau, Golikova su djela i najveae skeptike uvjerila da je rijee o takvim vrijednostima koje opravdavaju tvrdnju da je i u nas nastala umjetnost filma. A u doba kad se film smatrao plodom pobjedniekoga socijalizma u Jugoslaviji nije bilo preporueljivo govoriti da bi postojale kinematografije izvan one jugoslavenske, pa su i hrvatski filmovi bili tek jugoslavenski filmovi snimljeni u Hrvatskoj. Za one koji su nastojali u javnosti afirmirati nacionalne kinematografije kao neodvojive dijelove svake, pa tako i hrvatske, nacionalne kulture, Golikovi su filmovi poslužili kao krunski dokazi: zar njegove filmove itko može zamisliti drukeije nego kao hrvatske? Zato je Krešo Golik svojim neprolaznim djelima uspostavio neprijeporne kriterije po kojima hrvatska kultura u svoj korpus za sva vremena ukljueuje i hrvatsku filmsku umjetnost. Takav je prinos bitan za svaku kulturu u stoljeau pokretnih slika i sigurna popudbina brojnim Golikovim ?acima koji ae, nadajmo se – obuhvaaeni vea prihvaaenom odrednicom mladi hrvatski film – i u sljedeaem stoljeau dodavati svoje nove pokretne slike (u sadašnjim i buduaim tehnikama) baštini hrvatskoga filma, koju nam je ostavio Krešo Golik. Taj skroman eovjek vjerojatno bi se žestoko bunio na zasluženu oznaku: otišao je u besmrtnost velikan hrvatske kulture 20. stoljeaa.

Ivo Škrabalo