IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Glumice traže scenarij, a mi ga nemamo

Kako je nastao Pismo ćaći

Zaokupio me paralelni rad na tri filma. Počeo sam s kratkim formama. Onda su krenuli dugi, prvo Pismo ćaći, a druga dva došla su tijekom vremena. Kad sam dublje ušao u rad na njima, otkrio sam istosti u trilogiji. Sva su tri osmišljena i snimana u istoj kući. Glavni likovi iz dva filma nevjerojatno sliče. Snimani su u isto vrijeme. Sva tri filma postavljena su na dnevničkoj platformi. U toj će tradiciji i ovaj tekst biti dnevnički. Događaje vezane uz nastajanje filma Pismo ćaći opisujem prema sjećanju. Sjećanja sam potkrijepio fragmentima dokumenata koji su bili upućivani na filmske fondove. U tekstu spominjem i druge filmove jer su događaji oko njih vezani uz Pismo ćaći.

studeni 2006.

Otprilike šestu godinu za redom u studenome na HTV-u montiram prigodni tv-program. U žurbi smo jer se u posljednji trenutak sjetimo obljetnice grada Vukovara. Ratna tragedija zanima nas tek nekoliko dana u godini.
Moj je posao pregled i montaža čemernih ratnih materijala. Svaki građanin Hrvatske napamet zna većinu tih snimaka. Nadmeni brkati oficir bahato istupa pred kamerama. Kolone tužnih izlaze iz grada. Ružni bradonja iskapi kalež crnog vina. Mrtvačka glava. Tenkovi. Leševi.
Svake godine mazohistički kopam tražeći nove snimke, još neotkrivene materijale. Među ovogodišnjima pronalazim amatersku VHS-vrpcu. Vozač jednom rukom upravlja automobilom, a drugom kroz suvozačev prozor snima avetinjski grad. Datum u dnu snimke govori da je siječanj 1992. Vožnja završava ispred kuće u čiju spaljenu unutrašnjost ulazi kamera. Od te sam snimke poslije montirao eksperimentalni film City Killer. U njega sam uvrstio i materijal snimljen preko snajperske cijevi u potrazi za metom.
Treća snimka koju sam primijetio nastala je u skloništu usred granatiranja. Na snimci je šest repeticija novinarke koja najavljuje zadnju reportažu iz Vukovara. Novinarka pretpostavlja da će ona, snimatelj i svi iz skloništa biti ubijeni. To je bio sadržaj najave, bolje reći odjave. Srećom, preživjeli su – novinarka Višnja Kamenski i snimatelj Srećko Bačun postali su bračni par.

Pismo ćaći

veljača 2007.

Ženina podrumska pozicija zaokupila mi je pozornost pa sam uobličio projekt za film radnog naslova Pisma kući.

Amaterska snimka videokamerom: osvijetljena baterijskom lampom, u kadar se namješta žena četrdesetih godina. Slijepljene kose, od plača otečenih očiju. Počinje monolog iz kojeg doznajemo tko je te da je prije tri dana zatočena u podrumu svoje obiteljske kuće. Nema telefona, televizora ni radioaparata, nema komunikacije s vanjskim svijetom. Pretpostavlja da se dogodila velika katastrofa, potres. Snima se kamerom bivšeg muža. Hrane i pića ima za nekoliko dana, zaliha očeve rakije za cijelu godinu. Počinje snimati ispovijesti, poruke obitelji i bliskima. Nespretno barata kamerom, ponavlja iste dnevničke poruke, svaki put dopuni ispovijest. Obraća se bivšem mužu, djeci, majci, ocu, prijateljici i muškarcu koji joj je drag. Poruke su veoma iskrene, ponekad neugodne. Nada se da će vrpca, ako ona ne preživi, dospjeti u ruke najmilijih.

Glumica i redatelj se u tri navrata na četiri dana namjeravaju zatočiti u odabrani prostor i poistovjetiti se sa situacijom. Tijekom tih pokusa bila bi snimljena okosnica kratkog filma koji bi u drugoj etapi realizacije postao dugometražni film. I to na način da dramaturški uobličen pisani predložak nastaje selektiranjem dokumentarne građe nastale u videosnimanju glavne protagonistice filma.
Film je zaokupljen ispovjednom prozom glavne junakinje. Nju se u filmu tretira kao naratora pred kamerom (prvi podrumski dio filma) i lika koji u rekonstrukcijama donosi slike iz svojeg života.
*Potpuna stvarnost filma su dvije slike (podrumsko-dokumentarna i retrospektivno-nadzemna) koje u početku vjerno prate jedna drugu, ali kako film odmiče, sve manje korespondiraju na predvidljiv način. Takvim postupkom želi se stvoriti portret osobe koja u konfuznoj situaciji iskrivljava prošlost kako bi smirila vlastitu savjest.

*Zadnji ulomak nije zaživio u Pismu ćaći, ali me toliko zaokupio da se izrodio u zaseban film na scenariju kojega trenutačno radim.

Pismo ćaći

listopad 2007.

Pod utjecajem jeftinog bijelog vina prisjećamo se zajedničkih akcija i Beaderovih filmskih uloga, pa tako i Zrnićeva kratkog filma Kap po kap. Rekoh: "Mićo, sjećaš li se kako si u portafon citirao oca: 'I jedino, jedino što na tebi vridi je to što ne pušiš!' Možda ću raditi film o tipu koji piše oproštajno pismo zatvoren u podrumu. Mislio sam raditi sa ženom, al’ jebi ga, ja bih improvizirao, a glumice traže scenarij. Ak’ radim s tipom..." "Pristajem!" veli Beader.
U znak sklopljenog posla potežemo iz boce na mračnom parkingu ispod šume. Iz mraka izrone dva policajca. Legitimiraju nas, ispituju, sumnjičavo promatraju. Mi skužimo pa im objasnimo kako se ne jebemo na javnom mjestu, već smo glumac i režiser bez para za ići u birtiju. Oni odlaze. Mi dovršavamo bocu.
Te sam jeseni istodobno završio tri eksperimentalna filma, imali su odlične festivalske putanje. City Killer je uvršten u Amsterdam na IDFA, u program Paradox. Memorija vrpce završila je u Engleskoj. Mala smrt na festivalu u Rotterdamu. Poslije su ti filmovi obišli četrdesetak festivala. Nakon što se međunarodna euforija stišala, shvatio sam da mi se sviđa istodobna produkcija triju filmova. Želio sam nastaviti primjenjivati formulu na filmovima duljeg trajanja. To su bili začeci onoga što danas zovem Dnevnička trilogija, a sastoji se od filmova Pismo ćaći, Rakijaški dnevnici i Mić (dnevnik jednog shizofreničara).

Pismo ćaći

siječanj 2008.

Zadnja testna postaja prije početka snimanja Pisma ćaći bio je filmski festival u Rotterdamu. Zahvaljujući filmu Mala smrt, direktor fotografije Boris Poljak i ja bili smo gosti festivala. Šest dana smo doslovce gutali igrane i eksperimentalne filmove. Namjerno nikada nismo gledali iste, a stečene bismo dojmove prepričavali za večerom. Analizirali smo stilske odlike, produkcijske uvjete i sadržaj filmova. Došli smo učiti i smatram da nam se to višestruko vratilo.

veljača 2008.

Snimamo u kući Marija Habera u Samoboru. Poljak postavlja svjetlo, služi se priručnim (kućnim) rasvjetnim tijelima. Izvršni producent Matko Burić donosi potrepštine za tri dana. Domaćin Haber daje upute za korištenje prostora. Postavljaju nam projektor da možemo gledati snimljeni materijal.
Ostajemo sami. Beader se prvotno obraća širem krugu osoba. Spominje bivše supruge, kćer, kumove, prijatelje. Ali Beader je najbolji kada piše ocu. Brzo se konsolidiramo i nastavljamo pisati isključivo starom.
Milivoj Beader ocu snima videopismo. Kuhinju je pretvorio u studio. Tijekom jedne noći amaterskom kamerom snima vlastite osvrte na temu odnosa s ocem. Taj je amaterski zapis jedini sadržaj prvoga dijela filma.
Milivojevo pismo podijeljeno je na više kratkih sekvenci. Muči se u početku, jedino što uspijeva izustiti je: Dragi ćaća. U pismu se tada otvara situacija iz djetinjstva. U njoj Milivoj optužuje oca za maltretiranje. Nakon povratka s izgubljene partije pokera, otac bi ga zatvarao u toalet i gasio svjetlo koje se moglo upaliti samo iz hodnika. Milivoj je tada imao oko deset godina i bojao se mraka...

U nastavku videopisma Milivoj izvodi nisku optužbi i obračuna s ocem. Obraća se kroz niz glumačkih performansa koji ostavljaju vrlo realističan dojam. Razlog iznimne realističnosti jest glumčeva interpretacija, Beader je ispred kamere iznio niz istinitih događaja iz vlastita odnosa s ocem. Takvim pristupom zadan je daljnji tijek filma, a Milivoj Beader postao je koscenaristom projekta.

Pismo ćaći

travanj 2008.

Imam prvu montiranu verziju, oko 27 minuta. Pokazujem Beaderu, a on meni, svim prijateljima, i većem dijelu Zagreba. Volim kad je glumac zadovoljan, sve je nekako prohodnije, možemo lakše ići dalje.
Nisam želio sam nastaviti producirati dugi metar, pa se u projekt uključuje Vera Robić Škarica. Surađivali smo na petnaest filmova do tada. Na natječaj HAVC-a prijavljujemo portret oca kao drugi dio trilogije, sad već pod naslovom Pismo ćaći. Ako me sjećanje ne vara, cijelu 2008. čekali smo objavu rezultata filmskog natječaja. Vrijeme smo utukli razmišljajući o glumcu koji će igrati oca. Beader je pitao svojeg oca Jovu bi li se pojavio u filmu. Jovo nam je poručio da odjebemo. Nažalost, nisam stigao upoznati Jovu Beadera. No baš svi o njemu govore s divljenjem. Najviše njegov sin.

Pismo ćaći

rujan 2008.

Degustirali smo rakiju kod Milana Pleštine kad je on predložio da oca glumi Mate Gulin. Koji tjedan kasnije sjeo sam u auto i krenuo put Šibenika. Kad je Mate čuo riječ improvizacija, razvukao je brk i naručio piće, što je navodno rijetkost. Dao sam mu Beaderovu priču na DVD-u, da vidi sina. Ispalio je vic o pederima, a zatim ismijao minimalnu količinu teksta koji sam gurnuo pred njega.

Druga priča – portret oca. Otac živi u selu pokraj Šibenika, samac je. Svaki dan mu je isti – ujutro obilazi tržnicu, popije piće u konobi. Vraća se kući, priprema objed, objeduje, odmara se. Popodne odlazi na kartanje u konobu, ondje uigrana ekipa uz kartanje komentira aktualne društvene događaje. Sve u svemu, uobičajena svakodnevica umirovljenika u mediteranskom okružju. Za ovaj lik u filmu važno je što glumac živi u Šibeniku. To je zbog toga što se dio njegova stvarnog svakodnevnog rituala tretira kao građa za film. Poznaju ga ljudi, obraćaju mu se susjedi, suveren je na ulici. Otac se ne portretira igranofilmski, već dokumentarno, svjestan je filmske kamere i osoba koje se iza nje nalaze. Povremeno se njima i obraća, dapače korigira režisera i daje mu sugestije. Gledano kroz filmsku prizmu, otac je teške naravi, grinta, zanovijeta i tek je šest mjeseci nakon primitka sinova videopisma pogledao njegov sadržaj. U starčevu istrgnutu svakodnevicu imputira se nekoliko igranih situacija koje ne narušavaju efekt autentičnosti. S obzirom na metodu improvizacije, drugi dio filma (portret oca) bit će montažno dovršen tek nakon snimanja trećega dijela (susret oca i sina). Razlog tomu je režijski postupak koji inzistira na tome da se dvojica glumaca ne upoznaju, odnosno da se prvi put (uopće) sretnu na snimanju trećega dijela filma.

Nekoliko dana nakon susreta Mate se javio telefonom: "Pogledao sam DVD. Znaš, onaj ludi Mile ima dosta problema, ali je odličan glumac. Da je meni kao ocu napisao takvo pismo, bio bih dosta zabrinut."
Beader je dobio filmskog oca.

Pismo ćaći

siječanj 2009.

Dobili smo tek trećinu traženih sredstava za nastavak snimanja. Postaje nam jasno da će rad na filmu potrajati. Vera mijenja plan produkcije. Ako sve bude kako treba, film će biti završen 2011. Do tada smo za snimanje dugometražnog filma prikupili 200 000 kuna.
Vratio sam se u kuću u kojoj je sniman film; ovoga puta ne na snimanje, već na dotjerivanje fragmenata naše priče. U kuhinji smo Mario Haber i ja oformili scenarističku radionicu, mali obrt. Prostor u kojem razmišljamo o filmu ujedno koristimo kao filmski studio. S obzirom na to da je studio za postprodukciju udaljen tri minute hoda, učinilo nam se da u Samoboru imamo filmski grad. Jedne sam večeri u kvartovskom kafiću naletio na precrtane novinske naslove, pokraj njih su crvenom bojom bile upisane korekcije. Odmah ujutro u Haberovoj kuhinji razgovaramo o tome i pridodajemo na popis očevih akcija – dakle naš će ćaća korigirati novinske naslove. Haber je tome dodao svoj erotski san u kojem je usnuo Jadranku Kosor i to je ušlo u film.
Nastavili smo raditi cijele godine i uz Pismo ćaći iznjedrili projekt Rakijaški dnevnici. Taj je film stilizirana rekonstrukcija audiozapisa.
Ideja za film nastala je tijekom slušanja audiozapisa iz privatne arhive Maria Habera. Haber je tonski snimatelj iz Samobora, više od dvadeset godina bavi se glazbom i radiodramama. Osim produciranjem audiozapisa Haber se bavi i destilacijom rakija za vlastite potrebe. Posljednje desetljeće sljubio je svoje strasti i u pecaru instalirao skriveni mikrofon kojim je bilježio razgovore za vrijeme procesa destilacije. Tako je od 2001. do danas nastalo oko šezdeset sati audiozapisa, rakijaških dnevnika.

Pismo ćaći

lipanj 2009.

Nalazimo se u mjestu Tromilja ponad Šibenika, snimamo portret oca. Mate nam je još prije pronašao prekrasnu kamenu kuću. Stilske odlike filma su u domeni dokumentarnog pa se tako i cijeli postupak snimanja tretira kao rad na dokumentarnom filmu. Odlike takva snimanja su velike mogućnosti improvizacije, mala filmska ekipa, kombiniranje profesionalnih glumaca i glumaca amatera, korištenje minimalne rasvjete i u konačnici mali troškovi produkcije. Česta je odlika takva snimanja i upadanje u probleme.
Drugoga dana snimanja nailazimo na prepreku zvučne prirode. Susjedu majstori postavljaju krovište, nemilo nabijaju čekićima. Tonci se s razlogom bune. Prekidamo snimanje. Nagovaram Matu i ekipu da se pođemo obračunati s bučnim krovopokrivačima. Snimamo scenu u kojoj Mate po selu traži majstore da prekinu jer se ne može odmarati. Glavni majstor se nevjerojatnom lakoćom upušta u dijalog s Matom, prepiru se neko vrijeme za kameru. Ta scena je ušla u film, poslije smo joj dodali još dvije. Jedna se odigravala za jake kiše. "Ajde sad lupaj!" obraća se Mate nevidljivom krovopokrivaču dok zadovoljno pripaljuje cigaretu naslonjen na kućna vrata.
Trećega se dana razvedrilo. Ponovno čekićaju. Snimamo doručak. Tonci se žale. Majstori ne prestaju lupati, a upalili su i agregat. Organiziramo scenu tako da Mate ljutito odgurne tanjur ispred sebe i dere se: "Samo vi lupajte, pička vam materina! Gradite sinovima kuće! Vratit će vam ka moj meni!"
Zatim zabije nož u meso. Mate je bio genijalan.
Improvizacija je potpuno zaživjela i preuzela film i mene. Počeo sam ludovati, šetati Matu šibenskom tržnicom, ulicama, ušli smo u brijačnicu. Gdje god došao, Mate se žali na sina, neki od poznanika se čude jer uopće nisu znali da Mate ima sina. Uveo sam i ljubavnicu u film, igrala ju je Matina supruga. S njom smo snimili dvije odlične scene, ali su u filmu zbunjivale, bile su višak.
U ukupno šest dana snimili smo četrnaest scena, uštedjeli smo četiri dana snimanja. Vera će biti sretna. Poslije, u montaži, pola tih scena izbačeno je, a godinu dana kasnije (2010) snimili smo nove. Budući da smo snimali ponovno, zapravo nismo ništa uštedjeli. Krovopokrivači će u filmu ostati zauvijek.

Pismo ćaći

siječanj 2010.

Loša godina za naš film. Najgore je što to slutimo već u siječnju. Montirao sam neke fragmente, nitko tko ih je vidio nije bio zadovoljan. Najgore je bio Beader, nestalo je prohodnosti između glumca i režisera. Jedina svijetla točka bila su četiri dana snimanja u rujnu. Od ostatka para možemo snimati četiri dana i ispraviti prošlogodišnje pogreške na Matinom portretu.
Na filmski fond predali smo projekt i DVD s odabranim scenama. Nismo prošli. Ako uopće završimo film, znali smo da to neće biti prije 2012.
Kada te baš neće sreća, onda u deset navečer odeš do prve benzinske. Veliš tipu da te poslao frend gospodina Jacka, platiš članarinu oko stotinu osamdeset kuna i dobiješ bocu kao člansku iskaznicu. Dođeš kući, razbiješ led i razbiješ sebe gospodinom Jackom. Poanta je u tome da će ti ujutro biti još gore, ali ne beri brigu, do jutra je pet sati.
Bila je to nesretna godina za Pismo ćaći, ali ne i za Dnevničku trilogiju. Potkraj 2009. ukazao se Mić (dnevnik jednog shizofreničara). Mić je moj dugogodišnji poznanik. Rijetko se viđamo, jer on dosta vremena provodi u bolnicama. Obično počini neko kriminalno djelo pa ga sustav strpa u umobolnicu.
Uz ravnateljičino dopuštenje započeo je mobitelom snimati bolnički dnevnik. Mić je iznimno talentiran snimatelj i zabavljač. Snimio je sjajne materijale. Kad bi ga pustili kući na vikend, gledali bismo snimke i razgovarali o tome što još snimiti. Na Mića je snimanje dnevnika počelo djelovati terapeutski. Projekt se razvijao, dokumentarnim zapisima pridodali smo animaciju. Otkad je na slobodi, Mić dolazi u montažu pa montiramo skupa.

veljača 2011.

Prošloga ljeta snimili smo sve materijale za portret oca pa sam krenuo montirati Pismo ćaći. Zadnja verzija trajala je 57 minuta i bila je spremna za prikazivanje ekipi. Tu verziju filma gledalo je desetak ljudi. Svi redom hvalili su viđeno i tražili još. Beader, Mate, Poljak, Vera i ostali odlučili su da nastavimo snimanje bez prebijene pare. Ekipa je na valu entuzijazma iznijela projekt do kraja.

Pismo ćaći

rujan 2011.

Snima se treća priča – susret oca i sina. Treći dio filma počinje u automobilu neposredno prije sinova dolaska u posjet ocu. Metoda rada je i dalje dokumentarna, bilježimo Milivojev dolazak u kuću i situaciju u kojoj dvojica neznanaca počinju graditi odnos. Sukladno ranijoj konstataciji da je riječ o filmu glumačkih improvizacija, dolazimo do ključne točke filma, a ta je da se glumci u filmu uopće – ni privatno – ne poznaju. Tako da od trenutka sinova dolaska kamera dokumentaristički prati razvoj i uspostavu odnosa osoba koje se nikad prije nisu srele. Dijalozi su u početku vrlo rijetki, a filmska radnja razvija se kao nuspojava međukarakternog trenja. Susret ima komičnih elemenata, ali kako odmiče vrijeme, dolazi do faze blizu fizičkog sukoba. Sukob je moguće isprovocirati na osnovi bilo kojih individualnih različitosti, to uopće ne moraju biti do tada u filmu spomenute situacije. Glumci se mogu sporiti i oko banalnosti kao što je navijanje za različite klubove ili pak različitost političkih opcija. Svaki od ukupno četiri radna dana dokumentarno se prati, a poslije se iz materijala izdvajaju fragmenti. Režiser je za potrebe snimanja pripremio dvadesetak zadanih situacija koje ne želi otkriti glumcima, jer smatra da bi tako umanjili moć improvizacije. Nakon niza izmjena zatišja i žestokih prepirki, otac i sin ipak shvate da razgovor ne vodi nikamo pa kao realno rješenje prihvaćaju odlazak na spavanje. Rano ujutro otac priprema doručak, u tišini doručkuju. Sin odlazi za Zagreb, a otac nastavlja ondje gdje je njegov dnevni ritual stao.

Ovaj koncept nastao je godinu dana prije snimanja i uglavnom smo ga se držali. Jedna od većih promjena nastala je dva dana prije kraja snimanja, kad sam s Poljakom osmislio novi kraj filma. Promijenio sam i očevu poziciju u filmu. Otac je bio mrtav, a sin u rodni kraj dolazi prodati kuću. Nakon burne noći u birtiji, sin ima alkoholičarsku fantaziju u kojoj se pojavljuje ćaća. Kad razmislim, ispada da smo dosta toga promijenili.

ožujak 2012.

Završena je montaža slike. Prva projekcija za članove ekipe je u kinu Tuškancu. Svi prisutni odmah po završetku jure u birtiju. Ramena nam otpadaju od međusobnog tapšanja. Najviše hvalimo glumačku uvjerljivost. Malo nas brine kako će reagirati publika, jer je film komoran. Nadamo se da će biti ok zbog emocija i duhovitosti u filmu. Slavimo u noć.

Pismo ćaći

lipanj 2012.

Tri tjedna smo do prvog javnog prikazivanja na filmskom festivalu u Puli. Hrvatski audiovizualni centar dodjeljuje nam još 140 000 kuna. Završavamo film u posljednji trenutak. Koristim nastalu paniku i u montaži kratim neke scene. Vera mi oduzima film i veli: "Ak’ nemaš kaj radit’, napiši kratki sadržaj i redateljsku koncepciju."Skratio sam film za minutu i dvadeset prije no što su mi oteli igračku. Koncepcija i Kratki sadržaj zadnji su dokumenti koje sam sročio za film.

Kratki sadržaj:
Pismo ćaći tematizira odnos oca i sina, junaci filma preispituju godinama taložene probleme u komunikaciji. Temeljna potka filma je projekcijski sindrom koji sin ima naspram oca. Naime, sin se nikako ne rješava strahova da je tek očeva vjerna kopija i da je očev život projekcija njegove budućnosti. Želja da se pokaže superiornim potakne sina da kamerom snimi videopismo u kojem pokušava kompromitirati oca i predočiti dokaze kako je višestrano bolja osoba. Prema optužbama u sinovljevu videopismu, otac zauzima obrambeni stav pravdajući svoje postupke bližoj okolini, susjedima, prijateljima.

Redateljeva izjava o filmu:
Film Pismo ćaći primarno svoj smještaj nalazi u kategoriji filma hibrida, na razmeđu je igranog i dokumentarnog filma. Cijeli je projekt režijska improvizacija koja se zasniva na zadavanju teme, a potom dokumentiranju glumačkih izvedbi. U montaži su se organizirale paralelne sekvence sinovih optužbi i očevih obrana. One skupa čine platformu za prve dvije trećine filma. Završnu cjelinu čini uprizorenje njihova susreta.

Režijski pristup nastao je zbog skromnih početnih produkcijskih uvjeta. No, namjera režisera je da rezultat ne odaje skromnost projekta, već da u konačnici izrodimo dojmljiv dugometražni igrani film snimljen u dokumentarnoj maniri. Odlika filma je svojevrsna slobodna forma, a rad filmske ekipe može se poistovjetiti sa svirkom jazz-sastava u kojem svaki od izvođača ima neograničene mogućnosti izričaja unutar zajedničke teme. Anarhizam projekta na kraju je pretvoren u kontrolirano i suvislo filmsko djelo, sadržaj kojega ne odaje neprisutnost pisanoga predloška.

Damir Čučić