DANI HRVATSKOG FILMA (Zagreb, 4 - 9. travnja 2011.)
Je li eksperiment uspio?
Uz program eksperimentalnog filma na 20. DHF
Schlagwort za ovogodišnju selekciju eksperimentalnog filma na 20. danima bio je: Je li eksperiment uspio? Etimologija same riječi upućuje na ispitivanja, pokus... Eksperiment kao pokušaj i ispitivanje... građe, forme... filmske ideje. Dakle, je li eksperiment uspio? I da i ne. Kako se uzme... Teško bismo jednoznačno odgovorili na jednostavno postavljeno pitanje.
Petnaest prikazanih filmskih radova selekcije ostvario je dinamičku cjelinu. U dvije selekcijske projekcije otvorila se lepeza (gotovo) svih segmenata eksperimenta trenutačno nazočnih u hrvatskome alternativno-filmskom prostoru. Izbor Damira Čučića bio je reprezentativan i pravedan. Putem njega, doista, moglo se steći uvid u to kako stvari stoje s eksperimentalnim filmskim rodom u nas. No ključna je riječ ovdje – stoje. Kreće li se eksperiment u hrvatskome filmu prema nečemu, ili jednostavno stoji?
Kao uvod, svojevrsni Predgovor u selekciju otvarajuće večeri festivala, poslužio je film eksperimentalnog doajena ovih prostora, Gorana Trbuljaka. Prisoner of War`s Point of View (POW`S POV), fraza je koja u filmskoj praksi znači subjektivni pogled ratnoga zatvorenika kroz suženi mu prostor zatvorskog prozorčića. Metodološki, u okviru filmskoga ekrana fragmentira se manji otvor. Trbuljak orkestrira montažu unutar kadra, a motiv se mijenja u godišnjim dobima. Rad nije odveć uzbudljiv, premda bi se moglo reći da je (posebice akustički) uspio videotekst.
Sama selekcija bila je posložena od radova već afirmiranih autora i onih mlađih nada HR-filma. Započela je dokueksperimentom nikad prežaljenoga Vedrana Šamanovića i njegove supruge Sanje. Njih su dvoje pokušali iznaći Prolaz za van (The way out). Iskaz štićenice doma za starije osobe na Trešnjevcibio je metareferentan i za same autore tog ostvarenja. Pripovijest o smrti ispričana je kroz čistim bilježenjem verbalnog iskaza žene koja je izgubila sve najdraže u životu. Eksperiment je pak pridružen toj bilješci kroz teksturu same fotografije. Imitacija filmske sepije, tragova na filmskoj vrpci, nečistoća vizure... elementi su tog filmskog zapisa o ljubavi i prolaznosti života. Prolaz za van osebujni je memento mori koji ponajprije plijeni emocijom i spomenutom metafilmičnošću.
Zapis je ključna riječ sljedećega prikazanog ostvarenja. Željko Radivoj zapisao je još jednu svoju posvetu prijatelju, Tomu Gotovcu. Autorski prepoznatljiv minimalizam i ovaj se put iskazuje kroz pomno odabran detalj lokve (i kiše). Vizualno nepogrešivo atraktivan detalj upotpunjen je sa zvučnim citatom Johna Waynea iz Alamoa, koji je eponimno zadržan i u naslovu Radivojeva filma. Na pitanje o čemu misli, Wayne (otprilike) odgovara: »ne mislim, tek se sjećam«. Upravo je sjećanje patetičan, ali nenadomjestivi moment emocije. Radivoj se gotovo svakodnevno družio s Gotovcem posljednjih mjeseci Tomova života. Gotovčeva ljubav prema filmu Alamo bila je neizmjerna, a to je i ultimativan redateljsko-glumački film Wayneova opusa. Ergo: John Wayne i Alamo najprimjereniji su hommage velikom Tomu.
Putem sjetne glazbe i kratkog verbalnog iskaza film prenosi i iskrenu emociju. Radivoj pokazuje da sazrijeva u svom autorskom iskazu. U posljednjih nekoliko godina gradi prepoznatljiv minimalistički filmski izričaj (primjerice, Proljeće na baušteli) – koji odmicanjem od krute logike strukturalnog filma (vidi njegova Kubelku od koje godine prije!) dobiva na konzistentnosti, ali i na – emociji. Najbolji film selekcije.
Ako sam već apriori iskazao subjektivan stav o najboljim trenucima programa, sada se samo nadovezujem na gore iskazano. Nogomet Ane Hušman također pripada vrhuncima ovogodišnjeg eksperimentalnog izbora (dobitnik je i festivalske nagrade za režiju – op. a.). Drugo gledanje ovog filma pročistilo mi je i stav prema tome uratku. Postmoderni patchwork autorice doista je na tragu pametne, ali istodobno i zabavne filmske avanture. Filmska rekonstrukcija čuvene nogometne utakmice iz 1986, u kojoj Argentina na stadionu Azteca u Meksiku pobjeđuje Englesku nakon kontroverzna Maradonina gola, mali je biser autorskog dosjetljivog sentimenta i osjećaja za humor.
Piksilacije, animacije, pseudodoku-igrani momenti... svi se ti detalji filma slažu u duhovitu ali i pametno posloženu cjelinu.
Ako je u Ručku propitivala konvencije građanskih običaja i navika, ovdje Hušmanova na dnevni red stavlja konvencije, pardon, Pravila igre (Renoir?!) »najvažnije sporedne stvari na svijetu«. Možemo samo s Anom uzviknuti: Diego Arrrrrrrrmando Marrrrradona!
Još jedan već dugo etabliran autor hrvatskog eksperimenta ponudio je svoj novi film. Boje paukova Zdravka Mustaća nastavljaju prepoznatljivo uobličenu poetiku. Ta je poetika već toliko prepoznatljiva – posebice nakon sjajnoga Bastiona (2007) – da to ovdje postaje i stanovit balast.
Zbog čega?
Pa ponajprije stoga što savršena uobličenost samozadanog postava donekle umanjuje mogućnost probijanja navlastita autorskog stava.
Naime, što?
Dva para u filmu ponavljaju rituale smislom ispražnjenih građanskih konvencija u osebujnoj grimasi, gestikulaciji i pokretu. Koreografija je to u Mustaćevim filmovima još od Nigreda (2001). Nemoć riječi i istinskog razgovora među likovima slika je otuđenja koju Mustać precizno autorski uobličuje kroz postmodernu shizofrenost u kojoj su emocije moguće jedino kao nervni ispadi! (Jako dobro... ali u Zdravkovim radovima, zalihosno déja vu.)
Autorica cijenjenog opusa u nas, Vlasta Žanić, podastrla nam je Krijesnice. Na zimski izlet na Zlarin sa sobom je povela i skupinu svojih prijatelja-umjetnika. Oni na glavama kroz noćni krajolik otoka nose lampice tako da izdaleka doista mogu podsjetiti na krijesnice. Za zvučnu podlogu autorica se koristi FM-kakofonijom radijskog aparata. Film je to manirističke samodopadnosti koja iskreno živcira pisca ovih redaka. (Znam, znam... sve su to priznati i cijenjeni performans- i videoumjetnici u filmu. Valjda sam zato i toliko nesnošljiv prema takvoj autorskoj metodologiji.) »Zlarin, to je u šibenskom arhipelagu?!« – zaključak Boška Picule prilikom uvodnog razgovora s autoricom – čini se savršenim komentarom ovog uratka!
Sljedeći niz radova predstavio nam je i mlađi korpus autora ove selekcije. Da zavodljivost ars electronica kroz digitalnu teksturu suvremenosti još ne jenjava, svjedoče apstraktni eksperimenti dojmljive vizualnosti. Filmovi Krunoslava Ptičara – Eden i Teletrope – vrhunski su dizajnirani. Kontrapunktalnost vizualnog i zvučnog zapisa stvara začudne, ali ne odveć uzbudljive videocjeline. Teletrope u tom smislu predstavlja nešto uspjeliji uradak. Kroza nj se analitički rekonstruira digitalna estetika video i TV-ekrana, a disperzija sličica na kraju poentira neuhvatljivost suvremenog sustava komunikacije. Rad Hole Frana Sokolića umnogome slijedi poetiku najranije filmske avangarde.
Na tragu Richtera i Eggelinga razvija se apstraktna geometrijsko-estetička analiza. Stvaranje novih gibljivih oblika putem zvučnog signala slijeva se u ne odveć dojmljivu filmsku cjelinu.
Tek su nešto zanimljiviji radovi mladog – u razgovoru pred film, artistički zbunjena! – autora, Dalibora Barića. Pritom, Nova hipi budućnost, s motivom leptira kao simbolom tematiziranog flower-power senzibiliteta, zaostaje za Barićevim ranijim filmom popartističke vokacije, Pain so light that appears as tickle. Potonji rad, prikazan i na prošlogodišnjem 25fps, djelce je simpatična pretencionizma koji ne zamara gledatelja.
Ovogodišnja selekcija bilježi i jedan found footage filmski eksperiment. Otkupom prava na amatersku snimku koja je zabilježila pljačku Raiffeisen banke u Sesvetama, redatelj/skladatelj/animator Vjekoslav Nježić uobličio je rad eponimnoga naslova, Pljačka banke. Moram reći da se autorska nadogradnja mobitelskog dokumenta nije pretvorila i u umjetnički uvjerljiv iskaz. Sve je ostalo tek na kontekstu, bez videoteksta!
Djelo Pogled veteranâ filmskog amaterizma u nas Aleksandra Muharemovića i Damira Tomića eksperiment je koji metodološki ne izlazi iz kruga strukturnoga filma. Pet sličica koje bilježe prelazak preko visećeg Dravskog mosta u Osijeku autorski precizno odrađuju matematičku analizu spomenutoga prostora. »Iskričavost« digitalne forme ipak ne rezultira dubokosežnijim filmom. »Razmotavanje vremena i prostora« – kako su autori sami prokomentirali svoj rad – više je sličilo stilskoj vježbi negoli dorađenoj cjelini.
Na koncu, dobre vijesti za sve poštovatelje lika i djela Ivana Faktora. Njegov je, pak, prelazak preko Dravskog mosta (u Baranju) rezultirao dojmljivijim filmom. Što je to Pustara? Ima je svuda oko nas, ali i u nama... Samoća, starost, ali i život koji buja... »Ništa više i tužnije ne podsjeća na smrt, onu samo našu, nego to obilje života u jednome jedinom grmu bazge uz koji smo, jednom davno, udahnuli taj večernji zrak« (Delimir Rešicki, Pustara). Izlazak Faktora iz samonametnute fascinacije Fritzom Langom polučuje uvjerljivi hommage životu... ali i smrti! Osječki će autor reći da je film posvetio Stanu Brackhageu, velikanu avangardnog filma, ali i Vedranu Šamanoviću, neprežaljenom snimatelju. (Šamanović je i posthumno nagrađen i za rad kamere u Pustari!)
I eto nas opet na početku zapisa: Šamanovićeva etida o smrti zaokružena je Faktorovim meditacijama o neumoljivoj prolaznosti. Vratimo se još jednom i početno postavljenom pitanju. »Je li eksperiment uspio?« Jest! Ovogodišnja selekcija ponudila nam je barem nekoliko dobrih filmova. I dok neki u svojim filmovima »stoje«, kod drugih je zapaženo i kretanje!
Dovoljan razlog za ocjenu uspio još jedne eksperimentalne selekcije Dana?!
Marijan Krivak
|
