DANI HRVATSKOG FILMA (Zagreb, 4 - 9. travnja 2011.)

Fikcijom bogat jubilej

Uz program kratkog igranog filma na 20. danima hrvatskog filma, Studentski centar, Zagreb, 4–9. travnja 2011.

Iako su organizatori 20. dana hrvatskog filma imali najbolju namjeru na svečaniji način podsjetiti na obljetničku dimenziju ovogodišnje manifestacije, u tome ih je onemogućilo smanjenje proračuna kao dug trenutačnom recesijskom razdoblju. Dvadeseti jubilej stoga je obilježen tek s nekoliko gotovo simboličnih poteza: održana je Tribina prisjećanja na 1. DHF, predgovor kataloga napisao je jedan od utemeljitelja Dana Ivo Škrabalo, a sam je dizajn kataloga podsjetio na vizualni identitet prvih DHF.

No siromaštvo i recesija nisu se, na sreću, odrazili na kakvoću samih filmova. U tom smislu 20. su DHF nastavili putem kojim se kreću unatrag posljednje tri godine. Ozbiljno shvaćenom i provedenom izborničkom selekcijom prijavljenih filmova programi su svedeni na zainteresiranom gledatelju obuhvatljivu količinu naslova, među kojima se nađe malo koje zalutalo, rutinski ili nenadahnuto izvedeno ostvarenje dvojbenih profesionalno-zanatskih ili umjetničkih vrijednosti. A takvih, podsjetimo, u dvodesetljetnoj povijesti Dana nije nedostajalo. Osim izbornika – ove su godine to bili Danilo Šerbedžija za igrani film, Tomislav Čegir za dokumentarni, Darko Kreč za animirani, Damir Čučić za eksperimentalni i Ilko Čulić za namjenski film i glazbeni spot – za to su, dakako, ponajviše zaslužni sami autori. Kako je već zapaženo, u posljednjih nekoliko godina standardi hrvatske kinematografije uočljivo rastu, barem kada je riječ o kratkometražnoj i srednjemetražnoj produkciji, a 20. su DHF to još jednom potvrdili.

Osobito zanimanje na prošlogodišnjim je, 19. DHF, pobudio obilan program igranih filmova u kojem je prikazano čak 36 naslova. Broj filmova uvrštenih u ovogodišnje natjecanje bio je dvostruko manji. Riječ je o sedamnaest naslova, a njihovo je ukupno trajanje bilo oko pet i pol sati nasuprot oko 11 sati trajanja prošlogodišnjeg igranog programa.

Uz posvemašnje poštovanje prema izbornikovim odlukama, tek zbog ilustracije opće razine kvalitete kratkometražne igranofilmske proizvodnje (uglavnom) mladih hrvatskih filmaša, spomenimo da se među filmovima koji su ostali izvan konkurencije našlo njih barem nekoliko koji bi se ravnopravno mogli natjecati za festivalski Grand Prix, a ne tek za utješnu Nagradu Salona odbijenih, koja je dodijeljena dokumentarnom Trbuhom za kruhom 1 (31 min), Svena Gorjanca Fabića i Josipa Bolonića. Potpisnik ovih redaka vidio je tri odbijena filma, a svi bi se se oni, bez ograda, mogli nositi s ponuđenom konkurencijom. To su Kurvo! (26 min, ADU) Sonje Tarokić, tek koji tjedan ranije nagrađen Grand Prixom na 9. FRCI, Filmskoj reviji kazališne akademije, zatim Zorgazam (10 min, ADU) Darija Lonjaka i Spremiti u kontakte (10 min, KKZ) Tomislava Šobana koji je, primjerice, bio uvršten u natjecateljski program Kockice posljednjeg Zagreb Film Festivala. No, kako je naveo u selektorskoj riječi kataloga DHF, Šerbedžija je izabrao one filmove koji su ga najviše dotaknuli. Glavni mu je kriterij, veli, bio subjektivni osjećaj, što je, uzmemo li pravo, velika pohvala vrsnoći snimljenih filmova. Izbornik, dakle, nije trebao razdvajati loše ili lošije filmove od dobrih ili boljih, nego je u obilju kvalitetne ponude – prijavljeno je ukupno 58 naslova – imao mogućnost izabrati ono što najviše odgovara njegovu senzibilitetu.

Uspoređujući, dakle, prošlogodišnju iznimno zapaženu igranofilmsku ponudu s ovogodišnjom, nije teško zapaziti kako nova serija kratkiša ne donosi velike pomake. To, dakako, ne znači ništa loše. Ponovno je riječ o mahom minimalističkim ostvarenjima inteligentno prilagođenima neizbježno skromnim produkcijskim uvjetima. Stoga ih se većina odvija u malom broju svakodnevnih prostora i u njima sudjeluje mali broj protagonista. Ne trudeći se ostvariti nemoguće, odnosno ponuditi uzbuđenje raskošnim vizualijama, autori usredotočuju snage na ostvarivanje mogućega, ponajprije pomna predstavljanja međuljudskih odnosa bliskih osoba, običnih, malih ljudi.

U daljim usporedbama možemo zapaziti neočekivan izostanak filmova s Umjetničke akademije u Splitu s koje je prošle godine pristiglo nekoliko zapaženih ostvarenja, a isto je tako uočljiv gotovo potpun izostanak sudjelovanja poznatih glumaca, poput Nataše Janjić, Leona Lučeva, Ive Gregurevića ili Milene Dravić, da spomenemo samo neke od njih nekoliko desetaka koji su svojim interpretacijama dali dodatni čar prošlogodišnjem igranom programu Dana hrvatskoga filma.

Uz ponešto generaliziranja, moglo bi se reći da je određeni napredak, barem u ponuđenoj selekciji 20. dana, očitovan u tome da su se filmotvorci izvještili osjećaje i odnose likova predstavljati imanentno filmskim izražajnim sredstvima, a manje izravnim ili neizravnim dijalozima što je u prošlogodišnjem izboru bio čest slučaj.  

Među najzanimljivijim filmovima igrane konkurencije ovogodišnjih Dana spomenimo prvo one koje potpisuju već zapaženi mladi autori. Oni koji su se tijekom posljednjih godina istaknuli kao daroviti i produktivni filmotvorci čija nova djela željno iščekujemo i na koje, da tako kažemo, računamo kao na najperspektivnije snage hrvatskoga filma u bliskoj budućnosti, nadajući se da će prigodu za snimanje dugometražnih igranih filmova, ako im je do nje stalo, dobiti prije no što u statusu „mladi i perspektivni“ dočekaju sredovječnost.

To su ponajprije Hana Jušić, Sonja Tarokić i Ivan Livaković, sve troje još studenti Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.

Zimica, Hana Jušić

Zimica (10 min, ADU) Hane Jušić prvorazredan je predstavnik već opisana minimalističkog pristupa u kojem se s malo postiže mnogo. Utemeljena na motivima kratke priče Igra tucanja Tarika Kulenovića, Zimica je mahom smještena u jednu prostoriju jednoga stana (uz kratak ulazak u drugu prostoriju), događa se u kratkom razdoblju, ne puno duljem od trajanja filma i ima dvoje protagonista. Uz minimum dijaloga, i to one vrste koja ne objašnjava, nego tek daje smjernice za shvaćanje i doživljaj situacije, suptilno je ocrtan pomalo neugodan, i njima samima nejasan odnos muškarca i žene, bivšeg para koji se fizički razdvojio, no koje još vežu ostaci strasti i osjećaja.  

Po svemu sudeći sigurna u to što želi i kako to postići, redateljica nenametljivo, ali iznimno vješto koristi paletu izražajnih sredstava svog zanata, odnosno svoje umjetnosti kojima tiho, promišljeno i pomno gradi ugođaj i razvija priču, to jest onoliko takozvane priče koliko je za ovu crticu potrebno. Baš kako i valja, u suradnički je odnos dovedeno sve što je na raspolaganju. Kada je, primjerice, riječ o glumcima, onda nisu u pitanju samo njihove besprijekorno intonirane izvedbe, nego nam o cjelokupnosti toga što se predstavlja uvelike govori i sam njihov tjelesno izgled, odnosno dojam koji nazočnošću i glumačkim profilom pred kamerom ostavljaju glumački školovana profesionalka Iva Mihalić kao dominantan, odlučniji filmski lik koji upravlja situacijom i naturščik Neven Aljinović Tot kao pasivniji filmski lik koji se prilagođava situaciji. Isto tako, sretno (pa sve da je i slučajno, tj. silom prilika) izabran prostor asketski skromna staromodnoga stana, s okruglim prozorom koji romantično dominira drugim planom, kao da tijekom filma postupno počinje pričati vlastitu priču, ali ne neku nezavisnu, nego onu koja je sastavni dio osnovne zamisli. Osobito, pak, valja izdvojiti dojmljivu filmsku fotografiju Jane Plećaš, čiji topli narančasti tonovi i uporaba svjetla, baš kao i fine igre s izborom fokusa slike i pokreta kamere, nenadoknadivo pridonose melankoličnom ugođaju hvatanja neuhvatljivoga. Za taj je film Hana Jušić osvojila nagradu Jelena Rajković za najboljeg autora mlađeg od 30 godina koju dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih redatelja.

Pametnice, Hana Jušić i Sonja Tarokić

Slične vrline rese i film Pametnice (24 min, Obala art centar), zajednički redateljsko-scenaristički rad Hane Jušić i Sonje Tarokić, ostvaren u okviru Talent Campusa Sarajevskoga filmskog festivala. Iako nastao u nešto boljim produkcijskim uvjetima, i taj film zahvaća kratko razdoblje, ima de facto tri lika (izvrsne izvedbe Marine Vodeničar – Nagrada žirija za najbolje glumačko ostvarenje – Karle Brbić i Edhema Husića) i odigrava se u nekoliko prostorija jednoga stana. Donekle crnohumorno ugođena zgoda o dvjema mladim prijateljicama, sustanarkama, od kojih jedna u filmu gubi djevičanstvo, sjajno funkcionira u dijelovima oslonjenima na odlično napisane dijaloge, a ono posebno hvata u odsječcima u kojima se ne događa ništa posebno, koji prikazuju ono za što se teoretski ne bi reklo da može biti uzbudljiv motiv filmskoga bilježenja. Konkretno, primjerice, prizorčić koji prikazuje banalnu radnju stavljanja krevetnine na krevet. No, zahvaljujući kako prethodnim pripremama, tj. upoznavanju s psihološkim značenjem te radnje za protagonistice, tako i samom, gotovo virtuoznom redateljsko-snimateljskom postupku koji izborom i količinom kadrova, načinom kadriranja, ritmom, osvjetljenjem (izvrstan snimateljski rad Marka Brdara), pozornošću poklonjenom zvuku, savršeno objedinjuje jednostavnu funkcionalnost s elegantnom poetičnošću kao i s neizvjesnošću u vezi s ishodom očekivanoga događaja, kojemu će poprište biti ovaj uredan, svjež, čist, mirisan, topao, ugodan krevet u koji bismo se istoga časa voljeli ušuškati. Obično namještanje kreveta u Pametnicama postalo je vrhunski filmski doživljaj (!), a sve napravljeno takorekuć ni iz čega. Besprijekorno precizan, ali nimalo usiljen, duhovit, ali ozbiljan, stiliziran, ali psihološki realističan, suptilno nijansiran, nježan i dražestan film odmjerena tempa, sastavljen pretežno od duljih kadrova, iznosi zanimljivu priču, ali ponajprije osvaja ugođajem postignutim, kako bi se reklo, potpunim povjerenjem u moć filmskog izraza kojem nisu potrebne tzv. površne atrakcije za privlačenje pažnje. U tom smislu jedini eventualni, premda možda posve neutemeljen prigovor koji bi mogao biti posljedicom pogrešna čitanja, jest ubacivanje neočekivanog motiva seksualne nastranosti, što je trenutak koji, unatoč nedvojbenoj dramskoj i psihološkoj opravdanosti i decentnoj izvedbi, može navesti na pomisao da je u film stavljen prije svega zbog toga da bi šokirao i uznemirio, da bi cjelini dodao sloj donekle senzacionalističke atraktivnosti. Takve sadržajne motive, dakako, ne treba zaobilaziti i oni zacijelo jesu dijelom toga čime se Pametnice bave, no dojam je da film ne bi bio nimalo lošiji ili nezanimljiviji da je ostao unutar pristojnih okvira kakve si je, pomislili smo, postavio. Ne radi pristojnosti nego zbog toga što je najveći dio čarolije izgrađen upravo vještom obradom i tankoćutnim pomacima u prikazu jednostavnog i svakodnevnog, nečega što se čini toliko izlizanim da promišljamo kako se više i ne da prikazati na svjež i zanimljiv način.  

U osvrtu na neki filmski festival zacijelo nije pristojno pozabaviti se filmom koji nije bio na njegovu programu, no kako je riječ o prijavljenom filmu koji je ipak bilo moguće pogledati na DVD-u, na pojedinačnim projekcijama, tzv. 1 na 1, te da ga potpisuje upravo Sonja Tarokić, suredateljica Pametnica i prošlogodišnja dobitnica nagrade Jelena Rajković za film Crveno, neka ne bude zamjereno što će nekoliko redaka biti odvojeno za njezin već spomenut kratki film Kurvo! u kojem, k tome, jednu od glavnih uloga tumači prošlogodišnja dobitnica nagrade za najbolje glumačko ostvarenje, Marina Redžepović.  

Kurve!, Sonja Tarokić

Tanka vlas radnje Kurve! prati jedan manje-više običan, lijeno-fjakast dan na moru (otok Pag, prepoznat ćemo po električnim vjetrenjačama na golom kamenjaru, kao i po posjetu raskalašenoj zabavi na otvorenom u glasovitoj/ ozloglašenoj uvali Zrće), za vrijeme odmora dviju mladih prijateljica (Redžepovićeva i Iva Babić), od kojih je jedna pogođena prekidom veze s dečkom koji nije s njima. Druga opušteno uživa u ljetnom flertu sa šutljivim, valjda lokalnim mladićem (Zoran Pribičević).

I ovaj je film ponajprije izgrađen na ugođaju i to onom vrućinom, sparinom, neobveznošću i besciljnošću usporenoga ljetnog tumaranja u kojem čovjek ima vremena razmišljati o „životu kao takvu“. Osjećaji prijateljica, međusobni i zasebni, polako se prelijevaju u različita, ni njima samima posve uhvatljiva stanja, koja će u nekoliko navrata dovesti i do plačno-melodramatičnog izljeva emocija. Namjera Tarokićeve, nije, čini se, bila točno objasniti o čemu je riječ, nego uočiti i dočarati, u čemu je u potpunosti uspjela. Teksta je i dijaloga malo, a oblik, senzibilitet i sadržaj filma pronalaze se u pojedinostima, sitnim gestama, pogledima, morski ljuljuškavim pokretima kamere, oštrinama i neoštrinama slike (izvrsna filmska fotografija Danka Vučinovića), sljubljivanju dokumentarnoga, dokumentarističkog i igranog, postavljanja profesionalnih glumaca nasuprot (tako se barem čini) naturščicima. Po mnogočemu Kurvo! podsjeća na filmove kakvima je oduševljavao Eric Rohmer. S namjerom ili ne, Sonja Tarokić majstorski je uhvatila specifičan romerovski spoj naizgledne jednostavnosti amaterskoga okusa sa sadržajnom slojevitošću i promatračkom pronicavošću. Gotovo ni iz čega ostvareno je elegantno, treperavo djelce zavodljive meditativnosti koje može ponukati na razmišljanja o velikim i malim, svakomu prepoznatljivim životnim nedoumicama.

Bitchville, Ivan Livaković

Umjesto pojmova kao što su suzdržanost ili podigravanje, stvaralačka su razmišljanja Ivana Livakovića utemeljena na pojmovima kao što su eksces i ekstrem. Njegov dugometražni studentski film Bitchville (75 min, ADU), podnaslovljen kao Kučkovec, sazdan je na principima poznatima svima koji su gledali njegove prethodne kratkometražne filmove Igra tucanja, Pink Express i Prljavi mali mjehurići. Riječ je o vibrantnom, maštovitom, zarazno energičnom, gotovo deliričnom napadu kinetičkim senzacijama kao što su posve pomaknuta rješenja u postavu kamere, montaži, obradi slike, izrezu kadra, igri zvukom, svjetlom, bojom, brzinom kretanja, dramaturgijom i svime zamislivim. Pitati se o čemu je sadržajno ili pripovjedno riječ u tom crnohumornom, šarmantno izazovnom filmu možda je, baš kao i u slučaju mnogih eksperimentalnih filmova, promašeno pitanje. Premda sadrži narativne motive i linije, Bitchville, čiju bismo poetiku mogli pokušati opisati kao techno-trash, možda kao osuvremenjenu inačicu onoga čime je 1970-ih prašinu podizao John Waters, izveden je izvan uobičajenih modela, nesputano, bez robovanja pravilima i uzusima, a čime, „stvaranjem vlastitog svemira“, u sjećanje priziva uglavnom neshvaćen dugometražni redateljski debi Filipa Šovagovića Pušća Bistra (2005). U središtu zanimanja kolažno organizirane, djelomično nadrealistične cjeline tri su mlade, zgodne, seksepilne, dotjerane sestre (Ana Maras, Iva Mihalić, Marina Redžepović) u visokim potpeticama koje dobar dio vremena provode u prljavoj i smrdljivoj staji seoskog imanja čije pravno-imovinsko stanje očito nije regulirano, a zbog čega se njihova majka (Jadranka Matković) neprestano prepire sa susjedom. Dijelovi fikcijske radnje prepleću se s (tobože?) dokumentarnim zapisima o snimanju filma koji upravo gledamo pri čemu je počesto nerazaznatljivo što je zabilježeno kao zbilja, a što kao fikcija, a u sve su na nepredvidljiv, neočekivan i duhovit način upleten i arhivski materijal, npr. kućna, privatna videosnimka svadbe iz 1989. ili inserti iz erotskog filma Kalvarija (1996) Zvonimira Maycuga.

Uz Livakovićev prethodni rad dosad se postavljalo pitanje hoće li jedno od osnovnih obilježja njegova pristupa, neobuzdana vizualna vatrometnost kao dominantno izražajno sredstvo, funkcionirati i u okvirima dugometražnog filma. Na temelju Bitchvillea – o kojem se može razmišljati i kao o eksperimentalnom djelu – možemo ustanoviti da je takozvani test prošao razmjerno, ali ne posve uspješno. Jer, neobičnostima i zaraznom energijom pozornost gledatelja doista uspijeva zadržati čitavih 75 minuta, kao i potaknuti ga na pokušaj odgonetavanja pitanja o smislenosti umjetničkog djela – što možda i jest jedan od ironičnih podtekstova na kojima je izgrađen Bitchville – no konačni je dojam da je ipak šteta što sav taj dar i vesela zaigranost nisu uobličeni u kakvu sadržajno i značenjski poticajniju cjelinu.

Ako je prošlogodišnju ponudu obilježio, kako je rečeno, „autističan“ odnos filmaša prema nemilim okolnostima društveno-političke zbilje u kojoj živimo, ove se godine nekoliko filmova na nju ipak izravno referiralo, odnosno poslužilo se njome kao središnjom temom.

Mezanin (14 min, Kinorama), treći dio planiranoga šestodijelnog omnibusa 6/6 Dalibora Matanića (snimatelj Branko Linta, montažer Tomislav Pavlic) sumorna je crtica o djevojci (Leona Paraminski) nastanjenoj u sablasno opustjelu obalnom gradu (snimljeno u Rijeci) u kojem se jedno do drugoga susreću zapušteno oronula i najsuvremenija arhitektonska zdanja, a koja posao u „uglednoj tvrtki“ dobiva tek kad pristane biti poniženim seksualnim objektom budućega šefa (Alen Liverić). Distancirano hladnim pristupom očitovanu u davanju prednosti estetici nad osjećajnošću Matanić uvjerljivo predstavlja raskorak između bogatog i siromašnog, propadanja i nebrige nasuprot divljem osuvremenjivanju koje, izgleda, mnogima donosi malo dobra, a nešto više tek malobrojnima, te oslikava otuđenu obamrlost maloga čovjeka nemoćna u raljama pravila bešćutna korporacijskog društva današnjice u kojem, veli dakle autor, svi mi mali ljudi manje-više pristajemo biti prostituirani i dopuštamo da nas moćniji od nas „j.. kako im se svidi“.

Istom se temom, na razigrano humorističan način, no ništa manje dojmljivo, bavi Ustaj, Miro! (20 min, Nukleus film) Petra Oreškovića o nezadovoljnom, gotovo robovski robotiziranu službeniku (Luka Petrušić, u važnijim ulogama su Dražen Šivak i Iva Mihalić) dobrostojeće tvrtke, jedne od onih koje, tipično za današnje vrijeme i naš prostor, pod izgovorom europeizacije, nametnute kao neprijeporni ideal, uz demagoška i banalna pozitivistička mota kolonizatorski izrabljuju, teroriziraju i brendiraju ponajprije svoje zaposlenike, a posredno i sve ostale stanovnike. Osobitu čar filmu, snimljenu prema scenariju Oreškovića i Natka Jurdane, daje inventivna futuristička stilizacija postignuta s tek nekoliko jednostavnih i domišljatih poteza kakvi u sjećanje prizivaju Alphaville (1965) i Fahreneheit 451 (1966), davnašnje budućnosne izlete novovalnih velemajstora Jean-Luca Godarda i Françoisa Truffauta.

Scenarij za običan život, Irena Škorić

Čak se dva filma, oba tek umjereno uspjela – usiljenim humorom i neskladnim spojem eterično meditativnog sa sirovo narodskim opterećen Scenarij za običan život (13 min, Artizana) Irene Škorić i u rangu studentske vježbe (što i jest) solidna, no razmjerno nezgrapna društveno angažirana obiteljsko-kriminalistička tragedija Najduža noć (15 min, ADU) Ivana Mokrovića – izravno pozivaju na (pretpostavljamo isti, prilično reprezentativan slučaj) zapanjujuće presude hrvatskoga sudstva u kojima krivci smrtonosnih prometnih nesreća, djeca moćnih poduzetnika, bivaju kažnjeni šokantno niskim kaznama.

Onda vidim Tanju, Juraj Lerotić

Okus nevesele društvene zbilje dijelom nudi i pobjednik Dana, dojmljiv igrano-animirano-eksperimentalni fotofilm Onda vidim Tanju (24 min, Hulahop) Juraja Lerotića, nagrađen Velikom nagradom ocjenjivačkog suda – činili su ga urednica t-portala i filmska novinarka Alemka Lisinski, filmski redatelj i snimatelj Radislav Jovanov Gonzo te književnik, novinar i scenarist Ante Tomić – i nagradom Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara. (Budući da sam o ovom filmu pisao za Zapis br. 70 u povodu prikazivanja i osvajanja Zlatnih kolica u programu Kockice 8. Zagrebačkog filmskog festivala, želite li o njemu pročitati koju riječ više iz istog pera, pogledajte članak U potrazi za intimnom komunikacijom.)

Prokleta brana, Lala Raščić

Više u eksperimentalni nego u igrani pripada i Prokleta brana (36 min, Blok), sastavljena od niza uglavnom statičnih kadrova, snimljenih na nekoliko međusobno bliskih lokacija, u različitim svjetlosnim okolnostima prirodne i umjetne rasvjete, u kojima protagonistica (Lala Raščić, također scenaristica, redateljica i, uz Ivana Slipčevića, sumontažerka) izravno u kameru, kao, primjerice, s pozornice kazališnoj publici, sugestivno pripovijeda/recitira obiteljsko-ljubavno-sociološku sagu melodramatsko-fantastičnog ugođaja koja se proteže od 1963. do 2027, vezana je uz izgradnju i (ne)funkcioniranje hidrocentrale Modrac nadomak Lukavca u BiH, a oslonjena je na poetiku socrealističkog korištenja narodne epike uklopljenu u razmišljanja o društveno-političkoj suvremenosti i pretpostavljenoj distopijskoj budućnosti. Donekle predug, ali zanimljiv film ironična odnosa prema pojavama koje nas trenutačno uvelike tište, kao što su divlji kapitalizam, investicijske makinacije i malverzacije i teror moćno agresivnog marketinga, podsjetit će na zaigrana podbadanja srpskih crnovalaca Dušana Makavejeva i Želimira Žilnika, ali i eksperimentalno poticajno navesti gledatelja da se zamisli nad problematikom filmskih rodovskih klasifikacija. Osoba pred kamerom nedvojbeno glumi za potrebe filma, igranofilmska fabula i naracija postoje, no one su priopćene isključivo govornom riječju, dok su filmska izražajna sredstva iskorištena vrlo šturo, takoreći reportažno-dokumentaristički (doduše uz iznadprosječno znalačko, estetski vrsno kadriranje i osvjetljenje Ivana Slipčevića), tek da snime glumicu u odgovarajućem okolišu, s branom/hidrocentralom i pripadnim krajolikom u pozadini. Prokleta brana, dakle, na neuobičajen, malo kad viđen, eksperimentalan način spaja sastavnice igranoga filma sa sastavnicama dokumentarno-reportažnog, a pritom nas nuka da se zapitamo bismo li isti takav film doživjeli kao dokumentarni ili kao „snimku predstave“ kad bi on bio (kreativan) vizualni zapis postojeće monodrame, o čemu zapravo, samo gledajući film, ne znamo ništa. Uostalom, kojem rodu ili vrsti pripada snimka kazališne predstave? Tek izvanfilmskim informiranjem (npr. http://prokletabrana.net) doznat ćemo da je riječ tek o sastavnici „narativa u nastajanju“, „modularnog umjetničkog projekta“ Prokleta brana multimedijalne umjetnice Lale Raščić, čime je poprilično jasno naznačena i autoričina namjera da izradi eksperimentalan, a ne kakav drukčiji film, i to onaj ponajprije namijenjen multimedijalnoj uporabi, čega je kinoprikazivanje jedan dio.

Popravilište za roditelje, Bruno Anković

Skupini više ili manje društveno angažiranih filmova mogao bi se, naposljetku, pridružiti i dobitnik nagrade za najbolji scenarij, Popravilište za roditelje (15 min, HTV) Brune Ankovića prema scenariju Ankovića i Tanje Kirhmajer. (Nekoliko riječi više također u članku „U potrazi za intimnom komunikacijom“.)

Brat moj, Dario Lonjak

Brat moj (13 min, ADU) Daria Lonjaka, pak, hrabro se suočava s temom psihofizičkog nasilja u vezi. Bez takozvanih niskih udaraca i jeftinih rješenja, dobro osmišljena minijatura snimljena prema scenariju Marine Trandler dojmljivo i uvjerljivo oslikava mučnu atmosferu složenoga, tragičnog i po svemu sudeći nepopravljiva odnosa dvoje mladih koje tumače Filip Križan i Iva Babić. Redatelja očigledno zaintrigirana crnim temama povezanima uz sirovo nasilne impulse – o čemu svjedoče njegov na 18. DHF prikazan dokumentarac Srećko (ADU, 2008) o osebujnom nesređenom branitelju i na ove, 20. dane prijavljena, no u konkurenciju neuvrštena igrana trashy-horror-fantastika Zorgazam (10 min, ADU) –nedvojbeno valja uvrstiti među već spomenute posebno zanimljive potencijale hrvatske kinematografije.

Imaš neku priču?, Dario Juričan

Ljubavni susret s nezgodnim svršetkom, od strastvenog seksa u krupnom planu do zaguljene ljubavničke svađe u širokom planu, sve u istom kadru, iz istoga kuta (snimatelj Daniel Bakotić), u jednoj sobi. opisan je i u Imaš neku priču? (20 min, Blank) Daria Juričana. Iako vjerojatno tvrđi i ukočeniji no što je zamišljeno, snimljen s popriličnim povjerenjem u glumačke doprinose bez čvrstoga scenarija (uz Juričana su kao scenaristi potpisani i glavni glumci Ivana Krizmanić i Bojan Navojec), film znatiželjno i, uz neočekivano završno svraćanje pogleda u zamračene psihološke dubine, dojmljivo ispituje skliske uzorke ponašanja dvoje ljubavnika čija veza teško može imati budućnost. Budućnosti najvjerojatnije nema ni međusobna simpatija u Noći za dvoje (20 min, Alpha 60) Filipa Mojzeša koji se – dobrim dijelom u dugim, pokretnim kadrovima (snimateljica Dinka Radonić) u eksterijeru, noću (prije koju godinu tehnički nezamislivo u niskoproračunskoj produkciji), također uz scenarističko-dijaloški supotpis glavnih glumaca, Ivane Roščić i Gorana Bogdana – usredotočuje na oslikavanje nesigurnosti u komunikaciji dvoje mladih koji se jedne noći slučajno susretnu na ulici, a među kojima se nekoć, u prošlom životu, možda odigralo i više toga no što je vidljivo na prvi pogled, a čega se i oni, ako se uopće prisjećaju, prisjećaju kroz gustu maglu. Uz poneku nespretnost, Noć za dvoje razmjerno uspješno, na pomalo francuski način predočava osjećaj neodlučnosti u pogledu povlačenja pravoga poteza vezana uz slutnju hvatanja velike životne prilike koja to možda i nije.  

Gospođa Nada, Jadran Puharić

Vizualno elegantan (snimatelj Vedran Rapo, montažerka Iva Mrkić) dobitnik Zlatne uljanice koju za promicanje etičkih vrijednosti dodjeljuje ocjenjivački sud katoličkog tjednika Glas koncila, Gospođa Nada (15 min, ADU) redatelja i scenarista Jadrana Puharića, snimljen prema predlošku Filipa Peruzovića, prikazuje poseban dan u životu starijega bračnog para u kojem se supruga (Urša Raukar) brine za nepokretnog supruga (Božidar Boban). Psihološki i intonacijski umjereno uvjerljiv, film vizualno-tematski u sjećanje priziva prošlogodišnjeg sudionika DHF Torta s čokoladom Dorotee Vučić, a pripada u kategoriju onih kratkiša koji glavnim adutom smatraju završnu dosjetku, pri čemu se autori u nju toliko pouzdaju da sve prije nje kao da smatraju tek nužnom, gotovo mehaničkom pripremom.

Zamka za sirene, Hana Veček

Odnosi među članovima obitelji, sagledani iz ovog ili onog kuta, u središtu su filmova Goli sati (18 min, ADU) Igora Bezinovića, Welcome (21 min, Stop/Mainframe) Maje Milanović i Zamke za sirene (23 min, Fade In) Hane Veček. Najuspjeliji među njima je ovaj posljednji, pomaknut pogled na nekoliko dana u životu dvojice braće (Dean Krivačić i Rakan Rushaidat) od kojih je jednoga upravo ostavila djevojka te on ljubavnu bol liječi neumornim danonoćnim sviranjem gitare i pjevanjem pop-rock pjesama, što onemogućava uobičajenu komunikaciju s okolinom, ponajprije s bratom s kojim / kod kojega živi. Prije svega kazališna redateljica i dramaturginja Hana Veček na polju je filma pažnju svratila fascinantnom, posve osebujnom kratkometražnom dokudramom Loš dan za kapetana Kuku (2008, suredatelj Marin Juranić) nagrađenom Zlatnim kolicima na ZFF-u i Oktavijanom na DHF i bilo bi nerealno ponovo očekivati tako jedinstveno djelo za čiji se nastanak mora posložiti mnogo više kockica nego za nastanak većine drugih odličnih filmova. I Zamka za sirene nastoji izbjeći kanone, a to ponajprije čini spomenutom dramskom zamisli metaforičkoga prikaza stanja nekomunikativnosti osobe shrvane nekim psihičkim problemom, a potom i zanimljivim odlukama u vezi s kronologijom i „(ne)zaokruživanjem“ prizora, kao i sadržajnim sugestijama o, npr., ljubavnom trokutu. No iako je želja za izbjegavanjem klišeja prepoznatljiva, dobrim dijelom i uspješno ostvarena, u film se ipak uvuklo više pohabanih rješenja no što je poželjno, a određeni je problem proizašao i iz same postavke kojom je unaprijed poprilično ograničena mogućnost glumačke izražajnosti, osobito Rakana Rushaidata, koji izvrsno svira, pjeva i otjelovljuje ojađena brata, ali jednostavno nema prostora za dojmljivije nijansiranje.

Goli sati, Igor Bezinović

Goli sati Igora Bezinovića, vježba 3. godine filmske režije, snimljena prema motivima romana Gola godina Borisa Piljnjaka (scenarij Bezinovića i Jasne Žmak), staloženo usporenom izvedbom i ogoljelošću odražava sumoran ugođaj odustajanja od života starijega, bolesnog čovjeka (Ljubo Pauzin). Američko-hrvatska suprodukcija Welcome Maje Milinović, s Ninom Šerbedžijom, Snežanom Bogdanović i Sretenom Mokrovićem u glavnim ulogama razmjerno zbrkanom mješavinom nekonvencionalnosti i oponašanja šablona opisuje konfuznu situaciju u obitelji američkih useljenika zabrinutih zbog toga što ne znaju gdje im je odrasli, duševno nestabilan sin.  

Unatoč povremenim prigovorima kako Dani hrvatskog filma ne nude dovoljan broj atrakcija ni premijernih naslova – jer mnoge od uvrštenih filmova (osobito iz kategorije dokumentarnih, glazbenih spotova i namjenskih) smo već imali prigodu vidjeti na drugim festivalima, pa i na televiziji – ustvrdimo ovdje da je riječ o manifestaciji koja itekako opravdava svoje postojanje. Hrvatskim filmofilima, a i ostalim zainteresiranima, Dani omogućuju da u jednom zamahu steknu uvid u trenutačno stanje i potencijale domaće kinematografije. A s obzirom na kvalitetu ponude posljednjih godina, da u svemu tome i uživaju. I to uz slobodan ulaz.

Janko Heidl