POVODI

NEUMORNI CRTAČ - NEDELJKO DRAGIĆ

Rođen 1936. u selu Paklenica, nekoliko kilometara istočno od Novske, Nedeljko Dragić studirao je pravo u Zagrebu, gdje se, poput većine umjetnika koje danas svrstavamo u Zagrebačku školu crtanog filma, prvo intenzivno bavi karikaturom (dio tog opusa, duboko inspiriranog američkim karikaturistom Saulom Steinbergom, ukoričen je u knjigu Leksikon za nepismene, 1966.), a zatim 1960. počinje raditi kao kopist, kolorist, fazer, glavni crtač, scenograf, pomoćni animator, animator, da bi konačno dobio priliku autorski potpisati (scenarist, režiser, glavni crtač, animator i scenograf) i vlastiti animirani film Elegija (1965.). Kultni status uživa i među poznavateljima stripa zahvaljujući formalnim eksperimentima na stranicama Večernjeg lista ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća u svom (samoprozvanom) antistripu Tupko (strip je izlazio petnaestak godina pod tim nazivom i sa još stotinjak novih pasica objavljen je u knjizi).

Skupina autora Škole čiji je stil crteža više nalikovao tadašnjem geg stripu, a manje grotesknijim pristupima modernoj umjetnosti (što je bila karakteristika najranijih međunarodno prepoznatih filmova Škole), a koju je (uz pionira Borivoja Dovnikovića, Zlatka Grgića i Antu Zaninovića) predvodio upravo Nedeljko Dragić, postala je sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća najutjecajnija i najcjenjenija estetska struja u domaćoj animaciji. U crtežu izravniji, manje suptilni, grafički jednostavniji, filmovi ove druge struje nisu se više u toj mjeri morali oslanjati na apstrahiranje pokreta i modrenu montažu, veće su mogli ostvariti bogatiju i životniju animaciju (iako su se i dalje držali daleko od disneyevskih manirizama).

Već prvi filmovi kojima je Dragić ostvario zapažen uspjeh, Krotitelj divljih konja (1966.) i Možda Diogen (1967.), napuštaju formulu animirane karikature njegovog prvijenca i umjesto jasne strukture gega, prepuštaju naraciju nizanju metaforičkih asocijacija. Njima pak slijedi niz jednominutnih eksperimenata i vježbi.

Iz Dragićeve špice za Animafest 2002

Dragićevi filmovi jedan za drugim postaju sve razigraniji, što kulminira možda i najuspjelijim primjerima Idu dani (1970.) i Dnevnik (1974.), filmovima začudno raskošne animacije, krcatim inteligentnim opažanjima i geg minijaturama. Za razliku od većine prethodnika iz Zagreb filma, koji su nastojali nekoliko dobrih ideja razvući na što duže trajanje i tako opravdati financijske zahtjeve filma, u ovom trenutku Dragićev jedini problem je kako ugurati sve što želi prikazati u nekoliko raspoloživih minuta trajanja.

Svakako vrhunac recepcije njegovog djela nominacija je za nagradu Oscar koju je zaradio film Tup-tup 1972. Po mnogima zakašnjeli pokušaj da se ispravi propust dvije godine ranije, kad se Idu dani činio kao vjerojatni pobjednik, samo da je prijavljen.

Filmovi pak iz osamdesetih godina, Dan kad sam prestao pušiti (1982.) i Slike iz sjećanja (1989.) nisu privukli posebnu pažnju publike i festivalskih žirija, iako su sadržavali većinu prepoznatljivih Dragićevih motiva.

Tome je uslijedio samoodabrani dvadesetogodišnji prebjeg u Njemačku, uzrokovan razočaranjem političkim prilikama na Balkanu i potragom za uređenijim i stabilnijim društvom. Za to vrijeme, Dragić se uglavnom bavi prosvjetnim radom i komercijalnom animacijom.

Trenutno Nedeljko Dragić opet radi u Zagreb filmu na serijalu jednominutnih filmova pod zajedničkim nazivom Rudijev leksikon koji su publici predstavljeni na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma u Zagrebu.

Špica koju je Dragić izradio za Animafest 2002. izvanredno je maštovita minijatura u kojoj se ogleda čitav njegov animatorski svjetonazor. Kao u ranijim, još stilski nepotpuno definiranim autorskim radovima kao što su Krotitelj divljih konja i Možda Diogen, motivi iz povijesti umjetnosti susreću ikone popularne kulture i moderne naprave, a slike se isprepliću suludom brzinom i bez previše straha da će poneki izvanredno detaljan crtež ostati neprimijećen kad ga zamijeni novi, baš kao nanizane impresije u Dnevniku: široke bijele plohe koje najednom preplave detaljni i potpuno animirani crteži, suprotstavljanje jednostavnih karikatura izvedenih u nekoliko monokromatskih linija sa bogatim, zasićenim osnovnim bojama itd.

Sve u svemu, mnogi detalji ostaju neprimijećeni čak i nakon višestrukog gledanja (što je zapravo idealni pristup kreiranju špice koja se vrti puno puta, ali svaki put otkriva gledatelju neki novi detalj), ali će ih izdvojeni i zaustavljeni crteži zasigurno otkriti u izvornom i dotad nedostupnom sjaju. Jer većina crteža i kompozicijski i stilizacijski namijenjena je pokretu. Neki anticipiraju pokret koji će se dogoditi, drugi služe kao ritmičke pauze nakon pokreta. Sasvim drugačiji postupak od onog viđenog u Dragićevim stripovima i karikaturama.

Novi pogled na djelo neosporive veličine.

Jurica Starešinčić