POVODI
NOVO RAZDOBLJE EKSPERIMENTA
Postfestum selektora za eksperimentalni film na 18. danima hrvatskoga filma
Natjecateljski program eksperimentalnog filma 18. dana hrvatskog filma bio je odveć glomazan. To je možda i jedina zamjerka, kao i samokritika pisca ovih redaka, koji je ujedno bio i selektor spomenutog izbora. Timing dvije gotovo dvosatne projekcije nije u skladu s navikama festivalske publike. Ipak, eksperimentalni film dobio je novi uzlet u posljednje dvije godine.
Pojavljuju se neki novi autori. Stariji i poznatiji »uzeli su slobodnu studijsku godinu«. Dakle, neki potentni eksperimentatori trebaju predah... neki su krenuli u igrani film... a neki su jednostavno zasićeni eksperimentom s formom i sadržajem!
Iako sam se kao neupitni poklonik eksperimentalnog duha još donedavno mogao složiti s time da je taj filmski rod u Hrvatskoj došao do faze svojevrsna zasićenja, sada više ne dijelim to mišljenje. Nekad najmoćniji i međunarodno najpriznatiji dio hrvatske kinematografije ulazi u novo razdoblje.
Formu strukturalnoga filma polako ali sigurno nadvladava sadržajna kontemplacija i poigravanje s (postmodernim) pastišem. S druge strane, pojavljuju se ostvarenja koja se otvoreno poigravaju s logičkom naracijom uobičajenom u eksperimentalnoj fakturi. Sve je više ostvarenja koja dovode u pitanje preciznost i koherentnost... a nose u sebi proizvoljnost i aleatoričnost.
Jednostavno, eksperimentalna Posvećenost kinematografske umjetničke forme nestaje u kaosu ideja, a film gubi svoj pomalo auratski karakter.
I taj kaos nikako nema negativan prizvuk!
Ako je video – u svom digitalnom obličju – bio znakom postmodernog teksta, a naspram umjetničkom djelu kao neupitnom artefaktu, onda je i eksperimentalni film doživio preobrazbu koja je sve vidljivija u godišnjoj produkciji hrvatskih filmaša.
Program sam podijelio u dvije projekcije. Prva je od njih bila vezana uz ono što sam slobodno nazvao Digitalno… i poezija. U njoj sam odabrao ostvarenja koja se bave upravo spomenutim svojstvima. S jedne strane, tu je bila predodređenost apstraktnim grozdovima vezanim uz samu digitalnu teksturu. S druge pak strane ti su filmovi mahom imali i poetske pretenzije.
Drugu sam projekciju nazvao Bizarro. U nju su ušla ostvarenja koja tek povremeno dijele neke karakteristike onoga što se uobičajilo nazivati eksperimentalnim filmom. Načelo uvjetne naracije u njima bilo je povezano s osebujnošću i nadasve bizarnošću prezentirane građe. Istodobno, barem su se meni neki od ovih filmova pokazali najvažnijima u cijeloj godišnjoj produkciji. U sveopćoj klimi u kojoj mi ništa bizarno ne može biti strano, pokušao sam slijediti niti predočenih mi neobičnih poetika.
Svakako treba spomenuti nekoliko ostvarenja koja se kakvoćom izdvajaju iz jednogodišnje produkcije. U domeni digitalnog i poezije posebice mi se važnim čini čisti filmski zapis Željka Radivoja Proljeće na baušteli, u kojem se u neprekinutom trominutnom kadru otkriva čudesna paleta odsjaja i boja osobno mi najdražega godišnjeg doba. Jednostavnost vizure i naravnih zvukova čini taj film o zatečenu savršenstvu prirode nepatvoreno dojmljivim i nadasve... lijepim.
|
| Proljeće na baušteli Željka Radivoja |
Još neki filmovi iz ove skupine učinili su mi se vizualno pomno uobličenima, a u skladu s digitalnom estetikom. Tu ponajprije mislim na računalnu poeziju Damira Čučića i njegova najčešćeg autorskog sudruga i snimatelja Borisa Poljaka. Silent Frame digitalni je fragment koji crno-bijelom vizurom priziva asocijacije na poznate Maljevičeve kvadrate i njihove pozadine. Lučonoša pak donosi optičku pustolovinu u kojoj izvori svjetla nailaze na organsku prepreku u obliku ljudske šake. Slijed asocijacija ovdje me doveo do eponimne figure Lucifera, koji je đavoljim udjelom digitalne tehnologije umnogome predodredio ne samo estetiku nego i društvene osobine današnjice.
Još su dva filma iz te selekcije zavrijedila kratke osvrte. Prvi od njih, A Story Ane Bilankov, donosi nam rijetko uspjelo međuprožimanje izgovorenog s vizualnim. Supostavljenost lirske poetičnosti tekstualnog iskaza i grube slikovne fakture sretno je zaokružena. Drugi rad što ga ovdje kanim spomenuti sukus je interdisciplinarnog pristupa samoodabranoj temi. Ostvarenje Renate Poljak Ruta i spomenik uobličeno je u tri cjeline. U prvoj od njih tekstualno je podastrta fantastička pripovijest o židovskoj djevojčici iz Gundulićeve ulice u Zagrebu, kojoj su nacisti deportirali cijelu obitelj u logor smrti. Drugi dio filma dokumentarni je zapis autoričina posjeta spomeniku Holokausta u Berlinu. Dojmljiv nastup turističkoga vodiča poentiran je duboko sarkastičnom primjedbom da u modernističkom monumentu nije dopušeno roštiljanje. Taj iskaz koji duboko sažima duh epohe u kojoj je svaka ljudska tragedija predmetom ironijskog obrata uvodi nas u treći, vizualno najpodatniji dio autoričina ostvarenja. Podvodni video donosi nam sliku djetinjega stopala, koje ostaje tragom ljudske ranjivosti.
Iz projekcije koju sam nazvao Bizarro (prema jednom od najboljih albuma britanskog benda Wedding Present) čini mi se preporučljivim izdvojiti još nekoliko neobičnijih ostvarenja. Film Lukasa Nole Foto atelje – a za koji će sam valjda namjerno pogrešno reći da, kako je riječ o eksperimentu, ne govori ni o čemu! – slijed je pokretnih fotografskih slika koje svaka na svoj način govori o bizarnoj stvarnosti kojom smo okruženi. Sve oko nas jest seks i nasilje... eros i thanatos... no sve oko nas je tek i medijski simulacrum koji ne priznaje distance između stvarnog i virtualnog... stoga autor unosi i travestiju američkog nasilja u Abu Ghraibu i u srednjim školama, ali i posve iracionalno nasilje prema djeci...
Film Damira Radića također pripada među one koje bismo mogli nazvati kontroverznim. No valja spomenuti da taj izraz u nas ima tek eufemistički prizvuk za Drugo i Drukčije. U nas je kontroverzno i otvoreno prikazivanje seksualnosti, odnosno pornografskih motiva.
Načinjen isključivo od, po autoru presnimljena, found footagea, taj rad pokušava narativno uobličiti metafizički raskol između tradicionalno estetski visokog i niskog, kao i onog kolokvijalno uzvišenog i uniženog.
Svojevrsnu edukativnu ulogu u prihvaćanju Drugog i Drukčijeg ima i Film s invaliditetom Marija Kovača i Damira Kantocija. U tri epizode tematizira se, zapravo, posvemašnja ravnodušnost i neopremljenost današnjega postmodernog, gadgetima opremljena čovjeka da se suoči sa svojim tjelesno pomaknutim, invalidnim likom. To se posebice vidi u sekvenci tučnjave dvaju likova u kolicima. Skrivena kamera otkriva posvemašnji nedostatak osjeta solidarnosti i zapanjujuću ravnodušnost prema zlosilju oko nas.
Epizode sa slijepom kamerom i artističkim prikazom fingiranja nasilja Mata Frasera performans su neobično precizna opisa hladnoće suvremenoga čovjeka prema svakovrsnim oblicima iskazivanja nasilništva.
Bilo ono fizičko (deformirano!) ili mentalno.
Iz blic-razgovora s prisutnima na projekcijama saznao sam i koji se film ponajviše svidio pripadnicima našeg eksperimentalnog establishmenta. To je ponajprije ostvarenje Borisa Greinera Novembar. U jednostavnoj se strukturi, koja umnogome oponaša poetiku Tomislava Gotovca iz njegova ciklusa Glenn Miller (1977/2000), kruži prostorom oko Muzeja Revolucije, popularne Džamije, koja je tijekom vremena postala Domom hrvatskih likovnih umjetnika.
Dvostrukom ekspozicijom u kojoj se vizualno prožimaju na početku filma zakucani tekst i galerija najvažnijih osobnosti hrvatskih alternativnih filmskih i likovnih umjetnika, izazvano je aklamacijsko odobravanje među prisutnima na projekciji, osobito onima koji su i sudjelovali u ovom filmskom performansu. Bila je to svojevrsna posveta ovdašnjoj alternativi! HDFK dalo je svog Oktavijana za eksperimentalni film upravo tom ostvarenju.
Prema stručnom ocjenjivačkom sudu, još je jedan film zaslužio posebnu nagradu za svoj prinos istraživanju medija. Rad Branka Pašića, Clash, s licem Ivane Roščić u preljevima plavog i crvenog raspoloženja strukturnom se uobličenošću svidio žiriju.
Prema ovdašnjoj etabliranoj eksperimentalnoj alternativi ovogodišnji je program eksperimentalnog filma uglavnom bio loš. Saznah to i iz kratkog razgovora s Ivanom Faktorom nakon projekcije. Indikativno je to da, kako napomenuh, mnogi poznati i uvaženi hrvatski eksperimentatori i strukovnjaci ove godine nisu ni prisustvovali projekcijama svojih filmova.
Govori li to nešto i gore spomenutoj (pro)cjeni?
Svakako!
I to baš o etabliranoj prosudbi. I ničemu drugom!
Cjelokupni dojam potpisnika ovih redaka posve je suprotan.
Ako je presudna domena roda eksperimentalnog filma autorski komentar, onda su tu hrvatski filmaši suvereni nad svojom građom.
Ako je ta odrednica očuđivanje zbilje, ni tu ne zaostaju. No ako je ta presudna komponenta »sjedinjenje dijelova u cjelinu prema načelima logičkog mišljenja«, tu je logiku u njih teže nazrijeti.
No tim gore za činjenice! Odnosno, bolje za filmove.
Opsežnost produkcije u posljednjih dvanaest mjeseci polučila je i više negoli dojmljiv rezultat.
Svaki je prikazani film u stanovitom smislu doista bio eksperiment!
Marijan Krivak
|
