POVODI

Prizori tuđih sudbina*

Uz izložbu fotografija Vedrana Šamanovića u Art-kinu Croatia, Rijeka, 26-29. lipnja 2009.

Pažljivi čitatelj prepoznat će u naslovu ovoga teksta parafrazu naslova eseja pokojne Susan Sontag, prevedena na hrvatski 2005.

Zasigurno, pored poprilično oskudne literature koja tematizira fotografiju, spomenuta autorica, na našem govornom području poznata po svojim esejima o fotografiji objavljenim sedamdesetih godina, postala je gotovo obaveznom literaturom, pa čak i općim teorijskim mjestom – klasikom.

Uza svako dužno poštovanje pa i uvažavanje njezina angažmana na ovim prostorima(!?) za vrijeme ratnih događanja, prije svega u Sarajevu, ova je spisateljica doživjela zanimljiv komentar u novinama u povodu izložbe fotografija ratnoga stradanja Sarajeva, njezine prijateljice Annie Leibovitz. Iz tog istog Sarajeva novinar je napisao nešto poput: Bila slikala, pa otišla. Bolje da nije niti došla.

Vedran Šamanović na snimanju

Sve ovo napominjem zbog toga što izrazito socio-kulturna interpretacija fotografija ima svoje granice, pa je opasno zamišljati da nekakav socijalni kontekst ili ideološka orijentacija ponuđenog segmenta snimljena svijeta mogu zauzeti opću teoriju ili kritiku fotografskog postupka, ili da budemo precizniji, umijeća fotografiranja.

Nije pak ni sva istina u tome da fotografski postupak nema nikakve implikacije na socijalni aspect, pa su stoga i pitanja koja u tom kontekstu valja postaviti posvema opravdana.

Indikativno jest, a i stalno se ponavlja, pitanje moralnosti fotografove prisutnosti na mjestima i u trenucima kada se događa kakva tragedija, nešto neugodno, intimno i slično, pa ostaje pitanje (za sada bez odgovora) o granicama upletanja fotografa u takve situacije, a posebno o tome koje su njegove mamjere i naposljetku kakva je učinkovitost tako snimljenih fotografija.

Jer Šamanović je upravo fotograf koji prisustvuje scenama koje nisu niti malo zabavne, ugodne ili razbibrižne. On želi svjedočiti onomu što je društveno izvrnuto, proliveno, razbijeno, nepravedno. Bez svake sumnje, fotograf želi iskoristiti svoju fotografsku volju i umijeće eda bi izazvao možebiti kakvu reakciju kod promatrača, eda bi opteretio njegovu otupjelu savjest, ili izazvao memoriju na aktivno sudjelovanje prošlosti u sadašnjosti. On želi da prošlost (nedavna dakako) snagom fotografske slike bude prisutna u sadašnjosti, i to izravno, prema poznatom postulatu: Oprostiti da, ali zaboraviti ne.

Načas uvodim digresiju. Nadavno sam, onako sa strane, čuo razgovor s promotorom hrvatske proze na europsko tržište, koji je izrijekom kazao kako strani izdavači ne žele iz ovih krajeva tekstove koji su pesimistični, one koji tematiziraju društvene sukobe ili ratne traume. Oni, veli, žele optimistične tekstove, dosta je, vele, toga balkanskog grča, majku mu!

Pa sad ti budi fotogrtaf na ovim prostorima, i to onaj koji ne želi snimati bookove nadobudnim curicama, već onaj koji želi govoriti o svojoj okolini, na zapravo jednostavan i duboko tradicionalan način; crno-bijelom fotografijom, onako kako to čini Šamanović. Na način tiha i gotovo neprimjetna promatrača, samopostavljena u ulogu empatijskog suučesnika u malim, ali gorkim i zapravo odreda melankoličnim prizorima iz kojih se odčitava duboka tuga. Jer na ovim prostorima gotovo su svi izgubili nekoga i nešto. Ili su sami pretvoreni u stvari te sa njima dijele istu sudbinu. Šamanović čini upravo to, tiho suosjeća s djecom i ženama koje plaču pored autobusa, s izbjeglicama koji prije spašavaju svoje bicikle nego sebe, žene koje prodaju ostavštinu iz gospodske kuće (svoje ili tuđe, nije ni važno), svijeće, nabožne sličice i voštane figurice. I napokon, djecu koja ni ne znaju da im puška kao igračka ne donosi sretno djetinstvo niti obećaje dostojnu starost.

Biti sudionikom u prozorima tuđih sudbina nije lako, ali je to fotografski postupak kojim je moguće senzibilna promatrača uvući u prizor i apelirati na njegovu savjest u ovom vremenu hiperslika u hiperprostoru overprodukcije i overkila.

Je li ta misija uzaludna? Kažimo Šamanoviću: Možda i nije, možda je upravo stvar u tome da budemo što tiši i skromniji, jer veliko je sve manje i manje.

* Susan Sontag, Prizori tuđeg stradanja, Algoritam, Zagreb, 2005.

Vladimir Gudac