12. Dani hrvatskog filma

12. DANI HRVATSKOGA FILMA

(Zagreb, 11 - 16. ožujka 2003)

Plovi hrvatski filmski brod. Dvanaesti dani hrvatskoga filma, nacionalni festival kratkog metra, ove se godine vratio tamo odakle je 1992. i krenuo, u Studentski centar. Za nas ovisnike o Danima osim prostora jako su bitne neke novine koje je vrijedni organizator uveo ove godine. Tako smo ujutro imali novinarske projekcije, zatim salon odbijenih, te mogućnost gledanja na TV-u bilo kojega filma koji smo propustili na službenim projekcijama. Sve to skupa moglo se konzumirati u tri dvorane. Predvorje kina SC kao široki i optimalni presscentar. Reklo bi se raskošno, kako to Dani i zaslužuju. I uz to da je na feštu filma bilo prijavljeno 213 radova od 68 producenata, a od toga su selektori u konkurenciju propustili 115 radova, pučanstvu se na platnu nudila pregršt vatrometa videovrpce, kao i obično opet se nije ništa naro- čito promijenilo u percepciji hrvatskog filma u 15 12. DANI HRVATSKOG FILMA PANSINI 12. DANI HRVATSKOG FILMA medijima i inače u hrvatskoj kulturnoj javnosti. Pa su tako neke radiostanice (101) učestalo pozivale svoje slušatelje na bojkot dosadnog i uzaludnog festivala (valjda im nema dovoljno glamura, što li?), neke su pak novine (Novi list) u totalnoj neinformiranosti ili sprdnji možda, masnim slovima na svojim stranicama isticali Žmegačev dugometražni uradak kao najvećeg favorita festivala. Dodamo li svemu tome sedam (brojkom 7) filmskih kritičara koji su jedini uredno glasovali za nagrade Oktavijan, što podrazumijeva da su odgledali barem većinu ponuđenog, neke tužne činjenice vezane za Dane i dalje ostaju. No ima i veselih stvari. Kao press-konferencije Davora Šišmanovića, koje su se ponekad znale pretvoriti u vrckave i nesputane igre pitanjaimpresija i odgovora-digresija. Fantazmagorič no čavrljanje. Imali smo i kratke i brzinske fetivalske kronike koje su se mogle na platnu konzumirati svaku večer na posljednjoj projekciji. A najveselija se stvar ipak zbila na samu kraju smotre filmskog folklora. Pošto su filmaši ionako egzistencijalni i esencijalni letači na trapezu, trebalo im je simulirati pravi pravcati cirkus u obliku dodjela nagrada.

Zdravko Mustać