12. Dani hrvatskog filma

“Za mene je film svetinja!”

Prof.dr. Mihovil Pansini

“Ima jedna fotografija, iz mojega djetinjstva, iz
osnovne škole, gdje su sva djeca u parovima,
jašu jedno na drugomu ili se igraju, a ja stojim
po strani, sam, kao da me se sve to uopće ne
tiče, ali nisam nesretan ili povrijeđen, samo
stojim sam” - kaže profesor Pansini negdje na
početku razgovora kojega vodimo u njegovoj
radnoj sobi, u stanu u zagrebačkom naselju
Siget, okruženi slikama i knjigama, uz ukusne
kolače koje nenametljivo nudi gospođa Vesna
(pa se samozatajno povlači, ostavljajući nas
dvojicu same, da razgovaramo u miru) i uz
dobro rashlađeno pivo u limenci, koje nam toga
vrućega popodneva pomaže da riječi lakše teku.
Pričamo popodne, jer profesor Pansini i danas
voli raditi noću, kada je tiho i kada je sam, pa
se nerado rano diže i prije podneva, upozoravaju
me oni koji ga poznaju mnogo bolje nego ja,
nije ga pametno ni nazvati, da o susretu i razgovoru
i ne govorimo.
Opet sam napravio malu zbrku pri dolasku, tra-
žeći profesora na broju 16 B, a ne D, gdje zaista
stanuje, tik uz kvartovsku videoteku, koju mi
je, precizno, naveo kao glavni orijentir dok smo
dogovarali taj naš susret. Samouvjereno sam
obišao pola Sigeta, razgledao prostore istoimenoga
auto-moto društva, pronašao advokatsku
kancelariju Gršić, prijatelja mojih roditelja, iz
davnih vukovarskih dana, susreo kolegu novinara
Desnicu, kojeg nisam vidio deset i više
godina, a danas je poznat kao jedan od one dvojice
koji su uspjeli izvući nešto novca iz
Ljubljanske banke, podsjetio se nekadašnjih
dolazaka u sigetski dječji vrtić, u kojem već
godinama radi moja sestra Magali, a kad sam
11
Profesor dr. Mihovil Pansini
PANSINI
konačno priznao da je vrag odnio šalu i da
nemam pojma gdje je stan Pansinijevih, prihvatio
sam se mobitela i pozvao profesora u pomoć.
Sve mi je objasnio iznova, pa sam se ubrzo
užurbano uspinjao stubištem višekatnice u
kojoj stanuju (dok je gospođa Vesna silazila
dizalom po mene!) i tako, dok bi dlanom o dlan,
nakon samo pola sata lutanja i nedoumica,
stigoh kamo treba. Poslije mi je palo na pamet
kako sam mogao zloupotrijebiti činjenicu da
razgovaram sa liječnikom i sveučilišnim profesorom
otorinolaringologije i dati malo pregledati
uši, koje čuju ono što hoće, a ne ono što im
je rečeno, no, kao i obično, nisam se sjetio na
vrijeme. Uostalom, čini mi se da je problem
više u prostoru između ušiju.
Objašnjavam odmah na početku da ću probati
napraviti dva razgovora, jedan za Zapis, a drugi
za specijalizirani medicinski časopis, za koji takođ
er pišem, pa me profesor Pansini malo čudno
gleda. Ja ga uvjeravam da će to biti baš onako,
pansinijevski, eksperimentalno, razgovarati
istovremeno i s liječnikom i s filmašem (kao da
je tu dvojicu u istomu tijelu uopće moguće
razdvojiti) i zaista, iduća dva sata provodimo
skačući s teme na temu, od audiologije, vestibulologije
i rehabilitacije sluha i govora do pedesetogodiš
njeg bavljenja filmom. Tko zna što
će na kraju od svega ispasti?
A krećemo, naravno, od početka, od korčulanskih
ranih djetinjih dana Mihovila Pansinija,
koji odrasta, kako kaže, uz tri oca, onog pravog,
trgovca Pansinija, koji cijeloj obitelji osigurava
solidan standard pa Mihovil može provoditi
vrijeme baveći se svojim prvim (i vječnim)
ljubavima, čitanjem, slikarstvom i filmom, na
što snažno i dugotrajno utječe i stric Pansini,
amaterski slikar koji svoje radove ne pokazuje
širem krugu i nema potrebu za izlaganjem
vlastite intime, te brat Pansini, stariji od
Mihovila jedanaest godina, koji će se stoga veći
dio života odnositi prema mlađemu bratu više
očinski nego bratski.
Pod stričevim utjecajem, Mihovil sanjari o
slikarstvu, a odlučujući se za studij bira ipak
arhitekturu, no obiteljski savjet mijenja tu
odluku, jer, kažu, ako završiš arhitekturu nitko
ti ne jemči kako ćeš i od čega živjeti, a medicina
je ipak sigurnija, možda ćeš biti i loš doktor,
pa ipak ćeš biti doktor! Na izbor imaju utjecaja
i kolege iz Korčule i Splita, od kojih se nekolicina
odlučuju za medicinu. Tako Pansini dolazi
1947. na studij u Zagreb, gdje će i diplomirati
1953. Ali, mnogo će još puta reći: “postao sam
filmaš zato što nisam mogao postati slikar”, i
svoju će mladenačku opsjednutost likovnošću
godinama realizirati, barem dijelom, u filmu.
Uostalom, film rano otkriva, kao dječak voli ići
u kino, a neke filmove gleda i više puta, kada je
moguće, pronalazeći u njima pri svakom
gledanju nešto novo i zanimljivo.
Izrazito vezan uz obitelj, u djetinjstvu na Kor-
čuli, a zatim i uz bratovu (kod kojega stanuje
tijekom studija) u Zagrebu, Pansini se dolaskom
u veliki grad sve više okreće filmu. S kolegom
sa studija medicine, Miroslavom Bergamom, iz
Omiša, sve je češće u kinu ili vrijeme provode
pričajući o filmu. To njegova brata, onog trećeg
oca, navodi na niz ozbiljnih razgovora s mladić
em, kojega upozorava na opasnosti strastvena
bavljenja filmom, na realnu mogućnost zanemarivanja
studija, sve do postavljanja dramatična
pitanja: “Pa kakav ćeš ti na koncu biti doktor,
ako ti je film važniji od medicine?” Kao da se
može ići protiv ljubavi, i protiv sebe.
Pansini je tada još stranac u Zagrebu, između
ostaloga ima problema zbog dalmatinskoga
dijalekta kojim i dalje govori pa mora učiti knji-
ževni hrvatski i (ne samo) stoga guta literaturu,
upijajući i jezik i ideje. Tih godina otkriva
knjigu Bele Balaža Filmski jezik, koja će mu
zauvijek ostati jednim od najvažnijih izvorišta
promišljanja o teoriji filma i o praktičnom bavljenju
filmom. Uvijek kritičan, ne prihvaća sve
što je izrečeno ili napisano, nego analizira i
izvodi vlastite zaključke. Sam ili s Bergamom
često je u kinu, posebno u kinoteci (“kinoteka je
groblje filma” reći će kasnije, kada dolazi u fazu
u kojoj dobar dio klasika proglašava lažnim
veličinama), a u to vrijeme najviše voli filmske
matineje (“meni je najdraže ići u kino ujutro”).
Početkom pedesetih, Mihovila Pansinija privla-
če i automobili, pa upisuje auto-školu, odlučuje
se sustavnije posvetiti fotografiranju, pa postaje
polaznik tečaja u fotoklubu i tek nakon toga,
opet zajedno s kolegom Bergamom, otkriva
Kinoklub Zagreb. Tada su još dominantni autori
predvođeni Paspom, Miletićem i drugima, koji
su snimali ili obiteljske filmove ili komedije i
vjerojatno su, misli dr. Pansini, smatrali amaterski
film manje vrijednim, u usporedbi s profesionalnim,
a općenito film i nisu doživljavali
umjetnošću, poput kazališta ili književnosti.
Barem se tako tada učinilo Mihovilu Pansiniju,
12
studentu medicine i autoru nekoliko objavljenih
kritičkih tekstova o suvremenoj filmskoj umjetnosti
i općenito, o problemima filmskoga stvaralaš
tva. “A ja sam imao jednu ideju, koju su
možda imali i drugi, da se može u filmu napraviti
nešto sasvim drukčije nego što je ikad
napravljeno”, definira danas svoja tadašnja
vjerovanja.
Profesor Pansini žestoko se opire tvrdnjama o
osobnoj hrabrosti koju je ipak trebalo imati da
bi se kao početnik i posve novo ime najprije
suprotstavio ustaljenom tijeku stvari u Klubu, a
zatim, u tek nekoliko godina, postao ne samo
glavnim klupskim autorom nego i jednim od
najvećih imena u svjetskoj povijesti neprofesijskog
filmskog stvaralaštva. Uh, tek na ovu
konstataciju skače sa stolice. “Ma kakvi” - govori
glasnije i brže nego inače - “otkud vam
uopće takve primisli, nisam se nikada osjećao
kao pripadnik grupe odabranih, nisam nikada o
sebi razmišljao kao o nekoj svjetskoj veličini,
niti sam tomu težio, niti bi me to zanimalo!”
Možda je tako, odvraćam, ali drugi su vas
takvim vidjeli i prepoznali, godinama ste bili i
još ste uvijek autoritet ne samo kod nas, već
širom svijeta i baš me zanima kako godinama,
već praktično pedeset godina, nosite taj teret?
“Ne osjećam ga”, mirno odgovara dr. Pansini,
“jedino sam uvijek nastojao i želio da se moji
filmovi svide ženama. To mi je bio glavni cilj i
najvažniji kriterij uspješnosti!”
Mihovil Pansini, Tomislav Kobia i drugi dolaze
1953. u Kinoklub Zagreb s drukčijom općom i
filmskom kulturom, s nametljivošću i omalovaž
avanjem starijih, svojstvenima mladima u
odnosu prema starima. Njihovi prvi filmovi bili
su način izražavanja egzistencijalne tjeskobe i
nemoći, a suvremena kretanja u kulturi, znanosti
i umjetnosti, te povijesni i politički kontekst
vremena, za poimanje su autora bili važniji od
stanja u filmskoj umjetnosti, jer su imali i veći
i snažniji utjecaj. Od samoga početka žele
istaknuti kako oni vide prijelaz zbilje u umjetnost:
poznatu stvar, prerađenu ili ne, valja gledati
posve drugim očima. Cjelokupnim svojim
doživljavanjem i promišljanjem pokazuju
sasvim pobožnu ozbiljnost prema filmu,
shvaćanje kako amaterski film može biti umjetnost,
da je smisao podjednako u istraživanju filmom
(duševna stanja) i istraživanju filma
(eksperimentalni film), te da nešto osobno nikada
ne može postati umjetničko djelo jer ni jedno
pravo djelo ne izvire iz odvojenog čovjeka, što
ne isključuje osamljenika pa i pustinjaka, nego
je to djelo proisteklo iz čovjeka koji je na neki
način hologram svijeta i života oko njega,
medij, posrednik, sredstvo, kojim se njegovo
doba iskazuje. Tu se budi i slikar u Pansiniju:
ne može se svatko baviti apstrakcijom ili, najmanje,
treba prvo dobro poznavati figurativno
slikarstvo da bi ga se zatim uspješno zamijenilo
novim pristupom. Jednako tako, treba prvo
naučiti pravila i filmski jezik da bi ga se moglo
mijenjati. Svaki je film (i svaki video) nastao
kao proizvod tehnologije kojom realizator već u
glavi stvara film, ali tehnologija uvijek mora
biti u drugom planu.
Pansini sebe definira kao buržuja, liberala, ali
uvijek socijalno orijentirana čovjeka, koji je kinoklub
shvaćao kao izrazito demokratsku instituciju,
jer je svatko mogao doći u njega, dobiti
razne oblike pomoći, od kamere i filmske trake
do savjeta i kritičkih razmišljanja kolega, pa se
onda dokazati (ili propasti), isključivo na
temelju vlastita rada, talenta i kreativnosti. I
danas kaže s mnogo strastvene iskrenosti: “Za
mene je film svetinja!”. Uvijek razapet između
filma i medicine, izabrao je jedino prihvatljivi
pristup: “Ako se ja bavim filmom sa strane,
onda mogu raditi samo amaterski film!”. Ali,
pod time se nikako ne smije razumijeti nešto
manje vrijedno ili staračko provođenje vremena.
Pansini se silno naljutio kada je otišao u mirovinu
(rekli bi, fiktivnu, jer i danas radi jako
mnogo) pa su mu neki rekli da će sada imati
više vremena za film, svoj hobby. Ma, kakav
hobby, ljuti se i danas, za mene je film bio i
ostao život, nema to veze s nekakvim slobodnim
aktivnostima.
Poznata je i njegova konstatacija kako se u
znanosti razlikuju učenjaci i istraživači, kao
dvije psihički i intelektualno različite vrste
ljudi. Drugi ne moraju nužno imati kulturu i
mnogo znanja prvih, oni su opsjednuti prodiranjem
u neznanje pretvarajući ga u znanje. To
su avanturisti. To je Pansini, dodajem. Konač-
no, valja spomenuti još jednu bitnu značajku.
“Uvijek sam znao mnogo i tečno govoriti”, kaže
s osmijehom profesor Pansini, “pa sam i tih
godina mogao verbalno nadjačati one koji su
mislili drukčije, a bilo je tu i nešto filmova kojima
sam pokušao pokazati da nisu sve samo
riječi.” Tu pada i anegdota o Mili Depolu,
korčulanskom redikulu iz poslijeratnih godina,
13
PANSINI
koji je volio mnogo pričati pa su ga ljudi
zafrkavali, praveći se kako mu se dive, i znali
su ga pitati odakle mu tolika pamet. “E,” odgovarao
je važno šjor Depolo, “ja noću mislim što
ću po danu govoriti!” Valjda sam i ja takav,
smije se Pansini.
Odmah nameće i simpatičnu tvrdnju: u Kinoklubu
Zagreb najbolje se i najkreativnije radilo
kada su ga vodili - Dalmatinci! Znam, kažem,
da se s time slaže Vedran Šamanović, koji voli
reći da bi valjalo promijeniti ime KKZ u
Kinoklub Zagreb-Split. “Moglo bi se, ali prava
bi hrabrost bila vratiti se u Split pa tamo mijenjati
ime kluba u Kinoklub Split-Zagreb”, smije
se dr. Pansini na takva razmišljanja. Ili Split-
Zagreb, preko Knina, dodajem, tek toliko da se
i moja, depolovska, čuje.
Dokazujući kako amaterski film može biti
umjetnost, kako može istraživati duševna stanja
egzistencijalne stiješnjenosti i nemoći
(“nakon ratnog doba otvorena su vrata samo u
prostor veće skučenosti”, napisao je dr. Pansini),
a zatim, uz razvijenu suzdržanost ili kao bijeg
od stvarnosti, od sebe, od nerazumijevanja, ili
kao izraz vitalnosti i vraćanja dobra raspoloženja
- da se može istraživati i sam film, odvajati
pojedine sastojke filma, fiksacijom isključiti
vrijeme, autora i predmetnost, Pansini počinje
snimati 1953. (kao liječnik opće medicine u
Zagrebu, pa iduće dvije godine u Domu zdravlja
Korčula), logične naslove Korčula 53 i
Gospodin doktor, da bi nastavio 1954. (Civilizacija
iznakazuje čovjeka, Snovi /s dr. Bergamom/,
Transmeatalni pristup do šupljine srednjeg
uha, Osuđeni /doživljaj fatalizma povijesti, s
temom zarobljenosti, okruženja žicom, alegorijski
prenesno na pijetla/, te Vizija grada), pa
1955. (Isabella I, Život stvari, Smirena
predvečerja, Zagorski cug, Trenutak slobode,
Brodovi ne pristaju /nakon čitanja Kafkina
Procesa, možda njegov najintimniji film, zbog
kojeg mu je čak bilo neugodno jer se, kaže,
previše ogolio/). Godine 1956. snima Rastanak
(opet s Bergamom), a 1957. Isabella II. Iduće,
1958, nastaju Ljudi za sutra, Kamen sebi diže
spomenik (o Meštroviću, kamen proizvodi
ljude, a ljudi proizvode skulpture), Siesta
(snimljen s jednog prozora u Drnišu, sa suprugom
Vesnom u glavnoj ulozi te s temom lista
papira koji uzaludno pokušava odletjeti nošen
vjetrom), Ribe, ribe, kost (o jednom dubrovač
kom slikaru, s nizom duplih ekspozicija) i U
jednoj maloj tihoj kavani (najnarativniji Pansinijev
film, nastao kao plod dogovora s Miroslavom
Bergamom da obojica naprave film na
istu temu, što je Pansini napravio, a Bergam
nije), te, na prijelazu u 1959, Piove (film snimljen
kroz mutno staklo, čime se iskrivljuju figure
i isključuje predmetnost, te gdje je, kaže
autor, scenarij bolji od same realizacije, i gdje
se sve temelji na problemu razbijanja slike da bi
se ispitalo djelovanje pokreta i boje).
Birajući liječničku specijalizaciju, dr. Pansini
želi se posvetiti okulistici, naravno i stoga što
ga zanima odnos leća u filmskoj kameri i ljudskome
oku i sve o vizualizaciji, no jedan posjet
slavnoga otorinolaringologa, prof. dr. Ante
Šercera, obitelji Pansini na Korčuli, sve mijenja:
profesor Šercer zna, naravno, za Mihovilovo
sve zaokupljenije bavljenje filmom, pa mu nudi
mjesto voditelja foto-kino laboratorija (kojega
će nazvati FOKINOL) u sklopu Klinike za
ORL, u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici, koji
će se baviti stručnim i znanstvenim filmom i
fotografijom. Specijalizacija iz otorinolaringologije
podrazumijeva se. Tako se dr. Pansini
idućih nekoliko godina danju bavi svojom
specijalizacijom, a noću radom u FOKINOL-u,
izmišljanjem i realizacijom dokumentarnih,
animiranih, odgojnih i drugih filmova. Specijalizacija
traje do 1960. Od 1958. predavač je na
Medicinskom, a od 1978. i na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Docent od
1970, sveučilišni profesor od 1979, doktorom
medicinskih znanosti postao je 1965.
Od 4. ožujka 1961. prvi je nositelj zvanja majstor
amaterskog filma u bivšoj Jugoslaviji. Iste
su godine zvanje dobili Aleksandar Petković i
Marko Babac. Ivan Martinac i Vladimir Petek
ga dobivaju 1964, Lordan Zafranović i Ljubiša
Grlić 1966, Andrija Pivčević, Tomislav Gotovac
i Oktavijan Miletić (počasno) 1967, Aleksandar
Stasenko 1968, Miroslav Mikuljan 1973, te
Tatjana Ivančić, Željko Luković, Petar Trinaestić
i Ivo Lukas 1980. Počasno je zvanje dobio i
Maksimilijan Paspa. Posve solidno društvo.
Negdje u to vrijeme, Tomislav Kobia izmišlja
pojam antifilm, što je već po nazivu pobuna,
protiv dosadne svakodnevnice i nemoći samoostvarenja,
a sve su učestaliji i razgovori o
antifilmu, nastali jednostavno zato što tada u
Kinoklubu Zagreb nije bilo filmske vrpce pa se
više razgovaralo, umjesto da se snima, tvrdi
danas Mihovil Pansini. Iz svega se spontano (uz
14
tek nešto nužnoga dirigiranja, usmjeravanja i
organizacije) rađa GEFF, 1963. godine.
Filmske se trake ipak tu i tamo našlo (Pansini je
uglavnom sve svoje filmove snimio na traci
nabavljenoj vlastitim sredstvima /nekada ipak
nije loše biti doktor/) pa iste godine nastaju i filmovi
Zahod, koji se opet bavi ponajprije omiljenom
temom ljudske nemoći, Dvorište, kao
pravi film fiksacije, s više autonomnih kadrova
i paralelnim, autnomnim zvukom (Petek rabi
fiksaciju prije Pansinija i prije Gotovca, nesebič
no naglašava Pansini), Scuza signorina, kao
totalno isključenje autora, K-3, čisto nebo bez
oblaka, kao isključenje predmetnosti, te Igre na
krevetu /Nema veze / Bez veze/ i Metalna ptičica.
U tijeku Domovinskog rata daje svoj prinos,
među ostalim, potpisujući dokumentarac Pismo
iz Hrvatske (1992).
Priznajem profesoru Pansiniju: kad bi netko od
mene tražio da ga definiram u jednoj riječi,
rekao bih strogost. Meni je uvijek djelovao, a
znamo se, površno, dvadesetak godina, izuzetno
strogo, autoritarno, nedostupno. Profesor se
smije, odbijajući takve kvalifikacije. “čuo sam i
od drugih slično, ali vjerujte mi da sebe ne
doživljavam takvim. Vidite, u svakodnevnu
životu, recimo ovdje, u obitelji, nije se nikada
osjećala ta navodna strogost, moja Vesna i
kćeri Izabela, Renata i Rafaela imale su posve
jednaka prava odlučivanja, čak je i naš mačak
bio smatran obiteljski ravnopravnom osobom, i
zaista mislim da nema riječi o kakvoj strogosti
i autoritarnosti.” Možda je tomu tako, ali ostaje
ona fotografija iz djetinjstva, ono stajanje sa
strane, već tada izražena samosvojnost, osobnost.
Uvijek svoj! Uvijek poseban. Sam.
Odlazeći, unaprijed se ispričavam zbog mogu-
ćega profesorova nezadovoljstva konačnim
rezultatom našeg razgovora, a on me umiruje:
“Sve što ja sada vama govorim može se interpretirati
na pedeset načina. Hoću li biti zadovoljan
ne znam, no pristao sam na razgovor pa
onda unaprijed i na to kako će biti uobličen.”
Meni se učinilo da je ovo jedna, moja, prihvatljiva
varijanta.

Duško Popović