Priredbe

DANI HRVATSKOG FILMA

Dani hrvatskog filma, tako se barem sada čini, prešli su Rubikon – i opstali unatoč svemu, kao godišnja smotra hrvatskog filma kratkog i srednjeg metra. Naslućivalo se to još prošle godine, kada su se zbrajali rezultati nove politike financiranja filma. U njoj su nakon gotovo cijeloga desetljeća potpunog ignoriranja mjesto našli kratki i srednji metar, a k tome i filmska kategorija koja je rijetko kada ili nikada sudjelovala u budžetiranju pokretnih slika – eksperimentalni film. Dani nisu preživjeli samo financijske nedaće, napadačke reakcije kritike, u nekim razdobljima i apstinenciju publike, brojne organizacijske krize, kreativne oseke pa i uzlete, posebice takozvanog mladoga hrvatskog filma, nego i nedavnu, zamalo ostvarenu zamisao da se iz njih izbace neke navodno sumnjive kategorije – animacija, eksperiment, namjenski film i videospot, a festivalu ostavi dokumentarni i kratki igrani film. Ugroženi su brzo odgovorili. Reakcija je bila više nego dojmljiva, a cjelokupni rezultat dostojan je da ga se nazove presedanom: Grand prix 11. Dana pripao je eksperimentalnom filmu, ukupna eksperimentalna selekcija dosegnula je vrhunac od dvadesetak naslova, a animacija je raznovrsnošću prinosa i buđenjem Zagreb-filma iz produkcijske letargije iznenadila mnoge.

Dakako, neslužbeni vladar hrvatskoga kinematografskog maratona i dalje je dokumentarac, a dežurni meštar za zabavljanje i privlačenje publike kratki igrani film. No i tu je zrcalo novoga doba pokazalo svoje. Kratki igrani film više ne dolazi samo s Akademije ili iz televizijskog dramskog programa, a dokumentarac više nije u monopolu Hrvatske radio televizije. To se ove godine itekeko osjetilo.

U prvoj polovici devedesetih obilježen televizijskim proizvodima naglašene propagandne namjene i reakcijama na rat, a u drugoj ostvarenjima televizijske sendvič - ili inventurne dramaturgije, te pokojim svježim prinosom zagrebačkih akademaca, dokumentarni se film već potkraj devedesetih žanrovski, tematski i stilski razgranava. Ključnu ulogu odigrala je radionica za dokumentarni filma Factum Nenada Puhovskog, omogućivši upravo akademcima da ostvare svoja prva djela u profesionalnoj produkciji. Danas se Factum ponajprije prepoznaje po socijalno angažiranom, istraživačkom i političkom filmu, dodirujući ona pitanja koja su čak i današnjoj političkoj strukturi odveć škakljiva da bi se s njima ozbiljno uhvatila u koštac. Iz Factumovih dokumentaraca čuju se k tome različiti glasovi koji ne moraju biti po ukusu ni trenutne političke manjine ni tihe većine. Tako se Nenad Puhovski upustio u rekonstrukciju navodnih događaja u Paviljonu 22 zagrebačkoga velesajma, gdje su tijekom prvih ratnih godina zatvarani i zlostavljani navodno sumnjivi građani srpske nacionalnosti. Njegov anketni dokumentarac izazvao je pozornost zbog kontroverznih izjava navodnih aktera i svjedoka tih događanja, tadašnjih policajaca i policijskih dužnosnika. Drugi Factumov dokumentarac, Život na svježem zraku Danka Volarića, na uzorku hrvatskog sela Đulovci mozaično ilustrira makropolitičke igre i spletke u Lijepoj našoj, prateći predizborne kombinacije raznih političkih opcija, intervjuirajući i uhodeći s distance politički angažirane i posve obične mještane, među kojima su osim povratnika Srba i novodoseljeni Hrvati s Kosova. Sudionici tih zbivanja, svojim ponašanjem pred kamerom, međusobnim natezanjima i mentalitetnim ispadima priskrbili su dokumentarcu i vrijedne komičke trenutke. Građu za dobar film imao je i treći Factumov prinos Napušteni grad Poljakinje Magdalene Piekorz, o napuštenom istarskom gradiću, nekoć naseljenu Talijanima, koji danas čuva stari zvonar Gigi, no živa i humorna građa razvodnjena je nedefiniranom pozicijom i neprimjerenom intonacijom provodnoga komentatora. Drugo istaknuto usmjerenje Factuma, socijalni film, i ove je godine dao nekoliko ostvarenja, nešto slabijih od dosadašnjih – Snove na peronu djetinjstva Silvija Mirošničenka, spoj izravnih intervjua i objektivnih zapisa o djeci-beskućnicima, te Super snaga čudnih ljudi Vlatke Vorkapić, svojevrstan film u filmu, kojemu su akteri djeca iz socijalne ustanove.

Osim inventurom bliske prošlosti i sadašnjosti, dokumentarni štićenici HRT-a zabavili su se i traženjem zanimljivih tema. Najatraktivniju je zacijelo pronašao Tomislav Mršić, autor, odlukom hrvatskih kritičara, najboljega kratkometražnog dokumentarca Rio Bravar. Tu je riječ o filmu o filmu, jer je Mršićev zagorski bravar zadojeni filmski amater, a filmska pustolovina njegova malog filmskog društva iznjedrila je niz humorno izglobljenih situacija sa zaigranim glumcima-amaterima i svjedocima bravarove pustolovine.

Dokumentarac iz alternativnoga kruga donosi i alternativna gledišta. Tako se u Zaboravljenima Damira Čučića, inače najboljem dokumentu srednjega metra, tradicijska etnografija našla u zagrljaju eksperimentalne meditacije. Mirno praćenje svakodnevice ljudi, što bi se reklo, bogu iza leđa, u gotovo zaboravljenu žumberačkom selu, tijekom četiri godišnja doba, priskrbilo je tom filmu neobičnu smjesu grube građe i rafiniranoga estetskog preljeva. Rada Šešić pak već je u zoni proširenoga filma, premda su elementi njezina nestandardnog dokumentarca Soske konvencionalni portreti troje izbjeglica u Europi. Izvorno zamišljen kao film za tri ekrana, Soske je na festivalu prikazan u drugoj i manje prohodnoj varijanti, kao film s trodijelnom slikom, na kojoj se istodobno vide sve tri blago poetizirane priče. S medijski proširenim oblicima prezentacije, uobičajenima na festivalima kratkoga metra, Dani hrvatskog filma, čini se, još će pričekati.

Najveći i najdojmljiviji iskorak u dokumentarnoj produkciji načinio je pak Hrvoje Hribar filmom Bil jedon – svojevrsnom doku-dramom, u kojoj mještani Komiže sudjeluju u igrano-dokumentarnoj rekonstrukciji ribarskih podviga lokalnoga lovca na gofove. Osim što se sa zamjetnom ludičkom energijom upustio u taj dokumentarni pothvat, Hribar je dao oduška i humoru i svojoj filmofilskoj nostalgiji s domaćim referencijama. Hotimice povišeni glazbeni prilozi i redateljski rakursi mnoge su podsjetili na poslijeratne dokumentarce slične tematike, na filmske žurnale i igrane filmove pustolovnoga žanra, poput Sinjeg galeba, a stručni sud Hribarov scenaristički pomak pozdravio je adekvatnom nagradom.

Igrani film stizao je ovaj put s raznih strana, iz amaterskih, akademskih, televizijskih, nezavisnih krugova, pa i s druge strane državne granice. Novofilmaši stasali u eri okrutnih tarantinovskih apsurda ostavili su i ovaj put najjači dojam. Goran Kulenović, autor filma Ravno do dna, pripovijeda o jednoj nedjelji u zagrebačkom kvartu, koja se pretvorila u krvavo druženje nekolicine prijatelja i nedaće sa slučajnim leševima. Zapažen na Danima u nekoliko navrata kao autor duhovitih dokumentaraca i videospotova, Kulenović je svoju dokonu krimi priču uspio na pravim mjestima preokrenuti u komediju apsurda. Publika se smijala i mnogo krvavijoj tarantinovskoj varijaciji Kristijana Milića Sigurna kuća, mačističkom filmu koji se može hvaliti zbog dosljednje noarovske vizualne strategije, što je i službeno potvrđeno snimateljskom nagradom, ali ne i sadržajem koji je već viđen, prožvakan i preplavljen okorjelom trash-poetikom. Od krimića Ognjena Sviličića Ante se vraća kući, u sličnu registru, u pamćenju ostaje pljesniv, naturalistički stiliziran ambijent u kojem se odigrava bezbroj dijaloških stranputica i scenarističkih rupa, dok je pravu recepciju diplomskog igranog filma Zrinke Matijević Reci, Saša, što je, o jednom kratkom i začudnom mladenačkom susretu u zagrebačkoj noći, omeo loš ton, bitno opstruirajući atmosferu njezina igranog prvenca. Suša Dalibora Matanića, svojevrstan pilot budućeg cjelovečernjeg filma, nametnuo se kao najbolji kratki igrani film, bijegom iz prevladavajućeg žanra i urbaniteta u apsurdistički i egzistencijalni modus modernističkog filma.

Eksperimentalna vrsta zasjala je šarenilom, zahvaljujući selektorici Sanji Iveković, prvoj članici selekcijske komisije u povijesti Dana koja je iskoristila pravo izborničkog poziva. Bio je to pravi potez, jer se eksperimentalni film time pomaknuo i s margina filmske javnosti i s margina festivala u samo njegovo središte. Raspon radova i autora bio je velik i u generacijskom i u stilskom i u konceptualnom smislu. Daliboru Martinisu, Ivanu Galeti i Ivanu Faktoru pridružila se mlađa garnitura videoartista i studentska generacija s umjetničkih akademija, predočivši bogatu eksperimentalnu paletu podžanrovskih varijacija: dokumentarističkih (Das Lied ist aus Ivana Faktora), strukturalnih (Parken Verboten Dalibora Martinisa i End Art Ivana Ladislava Galete), animiranih (Kako su prokleti iz pakla spasili gangstera Ronalda Reagana Denisa Kraškovića), autobiografskih (I don't remember his name Kristine Leko), feminističko-programatskih (Digging the channel Sandre Sterle i Julije Szabo), lutkarsko-igranih (Kuća lutaka Gorana Škofića), konceptualnih (Neurotic Dancers Vedrana Šamanovića i Residency Ksenije Turčić), ready-made, koreografskih (Dance Faust Dance Željka Sarića i Tomislava Perice), angažiranih, poetskih i ostalih. Susret veterana i juniora, filmskih alternativaca i videogalerije donio je osvježenje i toj kategoriji i cijelom festivalu.

Slično generacijsko, stilsko i tehničko šarenilo vladalo je i u animiranoj selekciji, koja knjiži prvi animirani film konceptualista i videoartista Gorana Trbuljaka Svaki dan za sebe, svi zajedno nikad, no s neizostavnim konceptualnim polazištem filma jednostavna i dojmljiva crteža i repetitivnog variranja anegdota viđenih kroz vrata gradskog kafića. Nicole Hewitt varira dekonstrukciju predmeta iz zapažene animacije In-dividu u živim snimkama i koreografiji predmeta zatečenih u krupnom gradskom otpadu, potkrijepljenim dokumentarnim zvučnim zapisima s ulice u filmu In Between. Stiv Šinik pak vjeran je klasičnoj animaciji naglašene fabulacije i zaobljena crteža u Ljubimcu, priči o psu koji je riješio kriminalni slučaj i povratio naklonost svoje gazdarice, dok Darko Bakliža u Prvoj priči kombinira crtež dva para nogu i eksperimentalni postupak split-screena kako bi dočarao vječne heteroseksualne igre. Najmlađi autor festivala, karlovački maturant Vjekoslav Živković, posegnuo je za najozbiljnijim gradivom. Njegova Anomija, ekspresionističkoga crno-bijelog crteža i repetitivne strukture, dojmljivo je posegnula u egzistencijalističku kritiku hiperautomatiziranoga društva. Zapazivši kreativni i produkcijski pomak u animaciji, netko je tijekom Dana zapazio kako se hrvatska animacija konačna odmaknula i od cela, dominantne animacijske tehnike.

Jesu li se Dani hrvatskog filma, obilježeni brojnim pomacima, i zauvijek odmaknuli od burnoga i kontroverznog prvoga postkomunističkog desetljeća, za sada je nemoguće odgovoriti. Jer, Rubikon ima dvije obale, a kocka domaće kinematografske politike prevrtljivu narav.

Diana Nenadić