Priredbe

Prvi moj susret, kao člana ocjenjivačkog suda, s filmovima djece i mladeži

Filmovi pristigli na natječaj za 40. reviju hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece i mladeži dokazuju postojanje velikog potencijala među mladim stvarateljima. Gotovo je pravilo da su filmovi, koji dolaze iz većih sredina, bolje tehničke i izvedbene kvalitete u odnosu na filmove koji dolaze iz manjih sredina. To može govoriti o bogatijem filmskom iskustvu koje postoji u većim sredinama, ali i boljoj financijskoj potpori, koja omogućava kvalitetniju tehničku pripremljenost.

Dosta filmova obilježava dobra početna zamisao, ali i njezino gubljenje u razvoju radnje. Teme su vrlo različite i teško ih je svrstati u posebne kategorije, koje bi govorile o postojanju određenog trenda u mladih filmskih stvaratelja. Uočljiva je, međutim, sklonost duhovitoj obradi nekih prepoznatljivih i često eksploatiranih tema. Ponekad se događaju neobični, pa i neočekivani preokreti, što svjedoči o invenciji autora.

Među pristiglim radovima kvalitetom i uvjerljivošću u priličnoj mjeri odskaču dokumentarni filmovi. U animiranih filmova situacija je prilično šarolika. Postoje, naime, vrlo dobri filmovi s izvrsnom animacijom i idejom, ali i oni koji ne donose ništa novo i originalno. Dosta se animiranih filmova bavi šablonskim i već dobro poznatim dimenzijama animacije. Među igranim filmovima ima kvalitetnih radova, a uočljivo je kako su takvi filmovi počesto, svjesno ili nesvjesno, pod utjecajem glazbenih videospotova. Čini se po svemu kako se najveći potencijal krije upravo u dokumentarnim filmovima, koji su i najvredniji i koji jasno pokazuju kako u Hrvatskoj, među mladim stvarateljima, ima velik broj talenata koji su sposobni uključiti se u novo pokoljenje filmskih stvaratelja. Stječe se dojam kako je u takve filmove uloženo i najviše truda, posebice u izboru tema.

Općenit je dojam kako dokumentarni filmovi najbolje odgovaraju onoj razini znanja, iskustva, sposobnosti i filmske invencije kakvu ima naraštaj stvaralaca koji je poslao svoje radove za ovu reviju. U nekim od dokumentarnih filmova određene zamjerke mogu biti usmjerene prema naraciji. Glas koji gledatelja uključuje u radnju počesto odudara od glazbene podloge i vizualnog ambijenta koji se kamerom želi stvoriti. U tome bi trebalo tražiti i razloge zbog čega neki od dokumentarnih filmova, usprkos tome što su sami po sebi prilično kvalitetni, gube dio uvjerljivosti.

Velik broj radova govori o velikom broju mladih koji se bave animiranim, dokumentarnim i igranim filmovima, pa je prezentacija toga rada od posebne važnosti i za stvaraoce, motiv za budući rad. Nažalost, brojnost mladih talenata ne odgovara filmskom potencijalu ozbiljne (odrasle) hrvatske kinematografije, koja je najsiromašnija upravo pravim talentima i u dobroj mjeri ispunjena mediokritetima. To dokazuje da mnogi od mladih talenata ne mogu pronaći pravo mjesto svoje afirmacije, ambijent u kojem bi se dokazivali i gdje bi se dalje usavršavali. Brojnost mladih autora i nedostatak starijih samo još jednom dokazuje kako je briga o talentima nešto što nedostaje hrvatskoj kulturi, posebice kada je o filmu riječ. Revije ovakva tipa baš su iz tih razloga ne samo potrebne, one su često jedino pravo mjesto na kojem talenti mogu pokazati ono što mogu i što znaju. Između pristiglih radova velik je broj onih koji zaista zaslužuju da se uvrste u službenu konkurenciju.

Josip Portada