FESTIVALI I REVIJE

Šezdeset ’lakih komada’

14. hrvatska revija jednominutnih filmova, Požega, 26-27. svibnja 2006.

Nakon toliko godina druženja s jednominutnim filmom, koji je u naše krajeve prije četrnaest godina donijela Hrvatska revija jednominutnih fimova u Požegi, već smo mogli uočiti neke česte pojave vezane uz vjerojatno najkraći filmski festival u ovome dijelu svijeta. Dok oko kvalitete vina s okolnih brežuljaka nitko ne spori, publika i žiri ne reagiraju uvijek jednako na prikazane filmove. Nije da gledatelji ne znaju cijeniti ozbiljnost i vrijednost; ipak, luduju od sreće kada u nekakvoj miniburleski lopovi ’nasanjkaju’ policajce ili kada po lokalnom, slavonskom defaultu, netko ’tresne’ nešto ’masno’ ili nakon svega vulgarno poentira. Žiri, redovito sastavljen i od ’uglednih’ profesionalaca, krene obično u drugome smjeru, tražeći estetsku vrlinu i zanatsku vještinu (i tamo gdje je možda nema), a ponajprije dosjetljivost, koja će tih šezdeset sekundi ispuniti zanimljivim sadržajem. Srećom, redovito je i pronađe. A to samo znači da i najminijaturniju i najležerniju od svih filmskih kategorija mnogi hodočasnici u Požegu shvaćaju ozbiljno.

Cut Along the Dotted Line Please, Kunyi Chen

Bilo ih je dovoljno i ove godine, kada je gromoglasni bankrot županije, glavnoga mecene Hrvatske revije jednominutnih filmova, prijetio i opstanku revije. Štoviše, filmovi su bili brojniji nego lani. Prijavljeno ih je više od dvjesto, a prikazano šezdeset; organizatori su morali kupiti i tri nove nacionalne zastave za kićenje trga ispred dvorane požeškoga kazališta. Zavijorilo ih se tridesetak, a toliko je i zemalja iz kojih dolaze fanovi jedne minute sa svojim djelcima. Dvorana je kao i uvijek bila ispunjena i vesela, a živahnije je bilo, i opet ništa novo, samo oko prenatrpana švedskoga stola, poškropljena proizvodima s obližnjih vinograda.

Iako se kategorija, koju su ’patentirali’ Šveđani, koristeći se njome uglavnom u igranom obliku, i do sada pokazala zahvalnom za vježbanje animacijskih tehnika, 14. revija možda će biti i zapamćena po kreativnoj dominaciji animacije. Među prvih deset koje je izdvojio žiri bilo ih je čak šest, a pokupili su i većinu nagrada, uključujući i Grand prix.

The Whistler, Layla Atkinson

U nepune pola minute (točnije, 27 sekundi) službeno najboljega požeškog filma Cut Along the Dotted Line Please singapurski autor Kunyi Chen, postupkom odgođena otkrivanja, pokazuje kuda vodi isprekidana linija simulirana krojačkog nacrta po kojoj siječe nož: pred nama se otkriva ruka samoubojice koji reže žile po crti ’šnita’... To možda nije i najbolja animacija s ovogodišnjega programa, ali ima vrijednih (likovnih) elemenata, kao što je efektan i čist crtež olovkom. Žiri je ipak odlučio da je singapurski bolji od prvonagrađenoga britanskog crtića The Wistler Layle Atkinson, basnolike anegdote o prijateljskom ’dogovoru’ i zajedničkoj akciji kućnih ljubimaca: mačke i ptičice u kavezu. Zarobljena ptičica naručuje od mace pribor potreban za oslobađanje iz zatočeništva (škare, konopac, balon, upaljač i slično), ali ga neočekivano odluči iskoristiti za perfidni obračun s ljubaznom pomagačicom. I eto britanskome crtiću cinične poente!

Zanimljiviji, drukčiji i likovno izvorniji, a svakako najslojevitiji film Revije, drugonagrađeni je njemački crtić Sitzen bleiben Schützt allerdings gegen die Gefahr zu fallen, autora Floriana Grolika. Razmišljanje o padanju vizualno je artikulirano efektnom crno-bijelom grafikom i simulacijom mreže stripovskih kvadrata, koja se s animiranim ljudskim likom pomiče vertikalno u odnosu na os gledanja. Osobito suptilna crteža i animacije bio je belgijski Mumuki Study For Two Entangled Figures (a.: SoetkinVerstegen), dojmljiva animacijska minijatura u kojoj se kretnje plesnoga para supostavljaju, a na kraju i prepleću, s koreografijom mačke zaigrane predivom. Kolažna animacija Slovakinje Mihaele Čopikove U vinca motivom je (rezanje uha) podsjetila na Van Gogha, no to je bila i jedina poveznica toga djelca s registrom velikoga holandskog slikara. U društvu izabranih našla se potom i Treća smjena, u Požegi već zapažena hrvatskog autora Jurice Starešinčića, jedna od onih vulgarnih zgoda kakve publika najviše voli, a reduciranom animacijom pripovijeda o nadmetanju u podrigivanju dvojice pivopija za šankom.

Sitzen Bleiben..., Florian Grolig

Iz ostalih filmskih vrsta nije se imalo mnogo toga izabrati za uži izbor, ali moglo se i bolje. Izbor je pao na tri igrana i jedan konceptualno-dokumentarni film. Makedonsku Krv (posebna nagrada UNICA-e), film o ritualnom bratimljenju trojice muškaraca različitih vjeroispovijesti i nacionanosti, idejno se uklapa u politiku svjetske organizacije neprofesijkoga filma UNICA, pod čijim se patronatom i održava požeški festival; filmski ne vrijedi mnogo. S druge pak strane, slovački film među favoritima, Trokut Jána Kuske, seksistički je raspoložen prema ženama, ali je barem ’režiran’ sukladno željenom efektu vica o (ženskom) ’trokutu’ koji je ’upravljao’ prometom na autocesti što ga želi ispričati. Manje je dopadljiv, ali efektan Prvi Slovak koji ne trči samo za novcem, jednostavan filmić u jednom kadru, čijom dijagonalom neki čovjek trči za željeznim kotačem. Napokon, posljednji iz društva izabranih, francuski To be or not to be? Guya Flaujaca, postavlja hamletovsku dilemu pred jedno jaje: da li se pretvoriti u pile, koje kad-tad završi u tavi, ili ostati jaje, pa skratiti ionako mu suđen put do ljudskoga trbuha.
Publici, koja je sudeći po žustru oblijetanju požeške trpeze davno riješila tu dilemu (i ne samo kada je u pitanju perad), bila je lokalpatriotski raspoložena, nagradivši šlampavo režiranu kamiondžijsku pošalicu koju je, zbog lošega tonskog zapisa, malotko od ’neupućenih’ gostiju do kraja razumio. Iako nisu viđeni iznimno dobri filmovi, među igranim naslovima bilo je barem i bolje režiranih zgoda, poput švedske s brodolomcem na pustom otoku i pismom u boci Flaskpost, i šaljivije sročenih skečeva, i stilski artikuliranijih ’portreta’ (primjerice, alkoholičara u Sretnom čovjeku Irene Škorić). Favorita se moglo tražiti i izvan prizemnoga diskursa koji vlada igranom ’minutom’, primjerice, u efektnom bugarskom filmu stanja Through (a.: Chavdar Chernev). Intermedijalni eksperimenti s televizijom koja guta gledatelja ili mu se nudi kao posrednik u komunikaciji s drugom osobom nisu se pokazali osobito izvornima. Isto se može reći za neke od šest kineskih namjensko-igranih filmova (svi redom proizvedeni su na odsjeku za dizajn vizualnih komunkacija, u sklopu National Yunlin University of Science & Technology), koji na sličan način šalju različite poruke vezane uz kampanju protiv pušenja, droge, nasilja u obitelji, obrazovnoga sustava i slično. Dva među njima (The Shadow i No Smoking), primjerice, čak imaju i gotovo identičan postupak: služe se ljudskim sjenama koje na pozadini dvaju ’živih’ likova u prednjem planu, ilustriraju posljedice loših ljudskih navika. Možda su selektori ipak bili pretjerano popustljivi prema dalekoistočnim jednominutašima.

To be or not to be?, Guy Flaujac

Dokumentiralo se škrto i uglavnom ’nečisto’, recimo, u programatske svrhe (antifašistički u moldavskom Lust for Nietzsche), ispovjedno-autobiografski (Ovim vlakom putujem sama Tomislave Vereš) ili poetski-ilustrativno (Sinagoga češkog autora Petra Hejcmana). Nedovoljno se i eksperimentiralo, premda je jednominutni format već sam po sebi na neki način eksperimentalne naravi. Tehnički gledano, najteži su posao odradili lucidni autori Otompotoma (Ivan Klepac i Slave Lukarov), želeći smjestiti 1500 najvećih djela svjetskog slikarstva u 60 sekundi filma, i ekipa Kinokluba Zagreb predvođena Mladenom Burićem koji dvostrukim ekspozicijama opisuje kružni prostor zagrebačkog Oktogona. Neki su opet imali posve apstraktno-likovnjačke ideje (Play Valentine Orešić, Sketchvideo Gine Haraizti), a neki konceptualne ili aktivističke.

Drugim riječima, na 14. reviji, ’glede i unatoč’, ipak je, i opet je, bilo svega. I ne samo na filmskome platnu, kojim je ležerno prošetalo šezdeset ’lakih’ jednominutnih komada...

Diana Nenadić