FESTIVALI I REVIJE

Godina žena i animacije

15. dani hrvatskoga filma, Zagreb, 25-29. travnja 2006.

Dani hrvatskoga filma nikada kao ove godine nisu počeli tako kasno, na izmaku travnja. Kao da im se niti nije htjelo biti, ili kao da su htjeli biti na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme (recimo, u Puli!). To svakako nije dobar znak, pogotovo danas kada se gledatelji tijekom cijele godine zatrpavaju kojekakvim festivalima, pa početkom proljeća jedva dočekaju izaći na friški zrak. Ipak, vrijedilo se ’gušiti’ sjedeći u velikoj dvorani Studentskoga centra. Jer, tamo su se, makar i s manje gledatelja, događala velika mala čuda.

Nije, recimo, otkriće, da u Hrvatskoj ima i redateljica, kako su odmah zagrmjeli mediji. To su mnogi zapazili daleko prije dodjela ovogodišnjih glavnih nagrada dvjema autoricama: Ivoni Juki (Grand prix) i Tanji Golić (za režiju). Uostalom, od početka ovog milenija ’one’ su pokupile više od polovice ’velikih nagrada’ (Čakić za Dečko kojem se žurilo, Vorkapić za Anine pjesme, Budisavljević za Sve pet!, i sada Juka). Nije otkriće ni da je velika većina Grand prixa dodijeljena dokumentarcima, a niti to da se dokumentarac definitivno trgnuo iz televizijske letargije. S obzirom na slavnu prošlost ’zagrebačke škole crtanoga filma’, ne bi možda bilo otkriće ni da se dogodila dobra animacija, da animirani film proteklih godina u prosjeku nije bio toliko beznadno loš. Ipak, animacija je bila navjeće otkriće i iznenađenje 15. dana hrvatskoga filma.

Ni ovaj put ona ne dolazi iz Zagreb filma, koji se još nije posve oporavio ni produkcijski reanimirao, a ni prestrukturirao za novo doba. Umjesto animacijskoga ’mastodonta’, novim, osuvremenjenim, jezikom progovorio je još jednom Kenges, nezavisna produkcijska kuća koja je prije nekoliko godina producirala jednu od najboljih animacija realiziranih u samostalnoj državi, Plasticat. Njezin autor Simon Bogojević Narath, jednako djelotvoran kada eksperimentira i kada animira, upustio se ovaj put u još zahtjevniji projekt, animirano čitanje filozofske literature, Levijatana Thomasa Hobbesa iz 17. stoljeća, engleskoga političkog filozofa čuvena po izreci Homo homini lupus (iliti, Čovjek je čovjeku vuk). Narathov računalno animirani film izmaštanim ambijentima, bogatim pozadinama i mnoštvom animiranih likova, efektno ilustrira nesređeno čovječansko stanje, prije ’društvenog ugovora’, u kojem se kaotično ’mrda’ gomila raspojasane ljudske ’materije’.
Nije to bila je i jedina Kengesova ’riječ’ na festivalu, o čemu već govori i nagrada za najboljega producenta. Druga je Soldat, redatelja i scenarista Davida Peroša Bonnota, zgodna priča o spomeniku-vojniku oboljelu od PTSP-ja, realizirana stop-animacijom modela gotovo na razini Aardmanovih kratkih crtića. U svakom slučaju, oba autora istražuju animacijske tehnike i tehnološke mogućnosti koje u nas nisu naišle na plodno tlo, a umjetnički je rezultat impresivan.

Trešeta Dražena Žarkovića otvorila je festival

Pod samim vrhom animacijskoga brijega smjestilo se ove godine četvoro odnedavno poznatih autora. Davor Međurečan i Marko Meštrović svojedobno su ponudili ekspresivno animirano i Cinkušovom glazbom ozvučeno čitanje Krležinih stihova, zvano Ciganjska. S glazbenom podlogom iste skupine, u sličnom literarnom i vizualnom (akromatskom) registru rađen je i Silencijum, kojemu je također suđen barem podulji festivalski život. Moguće je to očekivati i od Teorije odraza Darka Bakliže, kolažne animacije na tragu njegova Spoja, koja računalno kroji i prekrojava muško i žensko tijelo prije njihova konačnog ’spoja’. Ali i od Placa Ane Hušman, ponajviše zbog toga što njezina piksilacijom realizirana inventura središnje zagrebačke tržnice i teglica sa zimnicom graniči i s dokumentarcem i s eksperimentom.

A iz Zagreb filma stigla je animacija srednjeg dometa, realizirana klasičnijim tehnikama (crteža) i pomalo arhaična, čak i onda kada želi biti ’otkvačena’. I dok se u dvjema pričicama o djevojčicama, Glupači Daniela Kokolene i Mare Milin te Od jutra do sutra Ljubice Heidler, uočava slabost scenarija, u debitantskoj animaciji Zrinka Ogreste Lift osjeća se prilična ’zakašnjelost’ cijeloga koncepta crtića u kojemu je meta birokratski mentalitet, a osnovna metoda ’repeticija s varijacijama’.

Silencijum Davora Međurečana i Marka Meštrovića

Goce Vaskov, nekadašnja nada računalne animacije, utrošio je golem trud da bi antropomorfizirao i karakterno individualizirao različite eksplozivne spravice u Bombama, ali bez jačega dojma, dok je Oko nekada uspješna redatelja Krešimira Zimonića ’pojelo’ šarenilo crteža i animacija od kojih je sastavljen njegov film. Ni Vjekoslav Živković, jednominutnim Evo što pričaju mornari... (premda još u neprofesijskoj produkciji) nije dosegnuo razinu crteža i animacije svojeg ’maloljetnog’ djelca Anomija. No, zapaženo je ipak i novo ime, Vanja Maračić, student splitskog UMAS, s Brenkujom, prilično vješto realiziranim filmom o vragolastoj muhi.

Levijatan Simona Bogojevića Naratha

I napokon, jednominutna moda i beskrajna tolerancija selektora, Gorana Trbuljaka, koji je ’onemogućio’ prikazivanje samo jednom od 23 prijavljena filma, pobrinula se i za nekoliko animacijskih minijatura različite kvalitete, koje su poslužile i kao svojevrsni jingleovi između ambicioznijih radova.
Jingleova se ’potkrade’ svake godine i u programu kratkog igranog filma (primjerice, jednominutni Sretan čovjek Irene Škorić), upravo zato što mu je produkcija oskudna, više slučajna nego sustavno planirana, a najčešće i u najboljem izdanju dolazi s ADU-a. Igrana selekcija (izbornice Biljane Čakić Veselič) dotaknula je dno upravo amaterskim filmovima znakovita naslova Dotaknuti dno (Milana Latkovića) i Klozet (Milorada Blanuše). No, ne treba za sve loše kriviti uvijek i samo neprofesionalce, jer je, unatoč tehničkim nedostacima i nespretnostima, upravo ekipa amatera iz Kinokluba Karlovac, na filmu Zora pokazala da nije sve u profesionalnim uvjetima.

Nije da znam nego je to tako Tanje Golić

No, bilo je na festivalu i prekaljenih profesionalaca, poput Lukasa Nole s pomaknutom televizijskom dramom Ne pitaj kako i barem tri para bizarnih likova kojima se, ’ne pitaj kako’, križaju putovi. Priča je bizarno spetljana i odpetljana s dozom humora koju smo se naviknuli primati od Lukasa Nole. Premda u sličnom raspoloženju, ni približila joj se nije komedija o vremešnim kradljivcima mirovina u staračkom domu, Ko živ ko mrtav Josipa Viskovića, pa ni dva ’školska’ filma o ljubavnom očijukanju u produkciji ADU-a. Prvi je Buket Petra Oreškovića, retro-komedija o nesretno zaljubljenu dečku iz susjedstva koji previše sluša televizijske savjete, s nijemim likovima i pratećom glazbom, a drugi Čekanje do javljanja operatera Nikoline Barić.
Ipak, studenti ni ovaj put nisu zakazali, premda je Tanju Golić, hvaljenu videoumjetnicu, već nagrađivanu na Danima za filmski rad, teško ubrajati u ’studentice’. Nije da znam nego je to tako nema ni dječjih bolesti studentskoga filma (radikalnost pod svaku cijenu, koja se često pretvara u pozu), premda prilično radikalno, ali funkcionalno i dojmljivo primjenjuje metodu direct cinema u ’jednočinki’ o žestokoj svađi mlađih supružnika oko odlaska u goste. Štoviše, izabrana metoda, ponovno popularizirana filmovima Dogme 95, savršeno opslužuje dramaturgiju svađe i dijalošku odbojku egzaltiranih likova u skučenu interijeru, a maksimalno uvjerljivo tumače ih Daria Lorenci i Rakan Rushaidat. Osim glume i suspensa, stilsku ujednačenost filma jamči dinamična kamera i fotografija u tonu sepije.

Studenti ovaj put dolaze i s drugih filmskih škola, izvan Hrvatske. Slaven Žimbrek, sudeći po špici njegova filma Finish Line, po diplomu je pošao čak u Ameriku iz koje stiže (tek) simpatična vinjeta o samotnu životu već nemoćne starice. Dramatski daleko napetija bila je nemoć dvojice braće u automobilu na slovenskoj granici, gdje ih zadržava odveć savjestan policajac jer jedan od njih nema vizu za ulazak u Sloveniju, u filmu Sretan put Nedime. Kvaka je u tome što je on, Nedim, smrtno bolestan, a braća žure da bi živ stigao kući, negdje u Bosni. Marko Šantić, slovenski student režije, dobio je nagradu za najboljega debitanta. Posve zasluženo, jer njegov pristup dramskoj situaciji snažno zaokuplja gledatelja i izmamljuje emociju.

Što sa sobom preko dana Ivone Juke

Ivan Goran Vitez pak više nije ’neshvaćeni’ student (kojemu profesori zabranjuju sudjelovanje na DHF), a od ove godine ni neshvaćen autsajder hrvatskoga filma. Ambiciozan svakako jest, osobito kao scenarist sklon pričama koje problematiziraju etičke pozicije (što je žiri i nagradio). Relativizirajući moralni autoritet društvenih i duhovnih ’autoriteta’, Posljednja pričest sučeljava darvinizam i etiku obračunom lokalnog trgovca s posrnulim lokalnim svećenikom, ali pritom više vjeruje televizijskim nego kinematografskim standardima.
Osim prikazane ’dramske’, imala je igrana selekcija i svoju ’art’-ligu. Predvodila su je upravo dva manje-više alternativo mišljena filma Hrvatskoga filmskog saveza, nadrealistički krimić Planktoni Zdravka Mustaća i introspektivni portret peteespeovca Stolac za ljuljanje Damira Čučića. Žiri je, očigledno, najviše raspravljao o fotografskim vrijednostima tih filmova, koje je snimio Boris Poljak i opet pokupio nagradu. Naposljetku, najambiciozniji ’art’ proizvod Torsia, orvelovskog ozračja te ’ušminkan’, ali i prilično kaotičan fillm, snimio je Jakša Borić supotpisujući s Emilom Matešićem scenarij o čovjeku kojega pokušavaju pretvoriti u beskičmenjaka. Pa, iako kratki igrani film u Hrvata nema osobito čvrstu (produkcijsku) ’kralježnicu’, i iz ovog se primjera vidi da želi biti drukčiji i raznovrstan.
Raznovrsnost i vrsnost postigla je, začudo, dokumentarna produkcija. Unatoč početnim nagađanjima da bi prevelika popustljivost selektora, Danka Volarića, mogla razvodniti program i zatrpati ga kojekakvim filmovima, dokumentarna selekcija bila je u prosjeku možda i najkvalitetnija do sada. U selekciji su se, uz prinove i iskusne autore, našli gotovo svi dosad nagrađivani dokumentaristi, počevši od ’maratonca’ Petra Krelje: Vinko Brešan, Branko Ištvančić, Aldo Tardozzi, Stanislav Tomić, Ljiljana Šišmanović, Tomislav Mršić, Goran Dević... Autori cjelovečernjih dokumentaraca (a bilo ih je čak sedam od ukupno tridesetak) nisu zlorabili trenutačnu modu dugoga metra ni strpljenje gledatelja, što dokazuje ne samo posjećenost projekcija nego i pozitivna reakcija gledatelja i kritike na velik broj filmova.

Dakako, lepoglavski zatvorenici Ivone Juka, u dugometražnom Što sa sobom preko dana, mogu se smatrati najatraktivnijim dokumentarističkim plijenom ove godine. Ne samo zato što se kamere rijetko i tek kratko puštaju kroz dveri zatvorskoga sustava, nego i zato što se kažnjenici rijetko ispovijedaju, želeći ostati u anonimnosti. U redateljičinim intervjuima, možda i zato što im se u usporednoj priči dala prilika da budu i glumci u kazališnoj predstavi (s golemim publicitetom), otvaraju se neobični likovi, ubojice, lopovi i drugi kriminalci, glasno razmišljajući o svojem ’jučer, danas i sutra’.

Polusestra Ljiljane Šišmanović

No, dokumentaristi su se znali nositi — taktično, artikulirano, pa i kreativno — i s drugim, manje ili više atraktivnim temama. Primjerice, s hendikepirenima (Mladen Santrić u Vrtu plavih ruža i Tomislav Mršić u Čardaku ni na nebu ni na zemlji), s ratom razorenim obiteljima i izmještenim osobama (Tomislav Žaja u dirljivu filmu Kriza Haidari i Aldo Tardozzi u Zamjeni), s velikim umjetnicima i pop-legendama (Ivan Faktor u artističkom doku-portretu Željko Jerman — moj mjesec; Petar Krelja, odajući počast jedinstvenom glazbenom daru Ane Vidović u Aninoj novoj adresi; Ines Pletikos u ’višeglasnim’ svjedočanstvima o nezaboravnom frontmanu Azre u filmu Kad Miki kaže da se boji....), s tričavim crvenim tepisima estradizirana svijeta (Brešan u Domjenku), s prirodom (Delta Stanislava Tomića), pa i s ’paucima’, personifikaciji prometnih frustracija hrvatskih građana koje je s druge strane šaltera za naplatu kazni preslušavao Ištvan Filaković u humornom Pauku s druge strane prozora... Napokon, hrvatski su dokumentaristi naučili pričati u prvom licu, subjektivno, o sebi, svojem i svojima (poput Ljiljane Šišmanović u izvrsnoj Polusestri), a da im pretencioznost i umjetnički ego ne ponište i predmet i konačnu svrhu dokumentiranja (što se dogodilo Goranu Deviću u nepotrebno razvikanu Nemam ti šta reć lijepo).

No, hvala Bogu, o hrvatskome filmu kratkoga i srednjeg metra, bio on ženskog ili muškog roda, ove godine ipak imamo reći šta lijepo.

Diana Nenadić