Povodi

Bordu u čast

Uz autorsku večer Borivoja Dovnikovića u kinu Tuškanac

Borivoj Dovniković Bordo bio je 10. prosinca počasni gost kina Tuškanac, gdje mu je, u povodu 75. rođendana i 55 godina umjetničkoga rada u animiranom filmu, priređena autorska večer.

Bordina Škola hodanja

Počevši kao karikaturist u satiričkim časopisima Kerempuh i Jež potkraj 1940-ih, Bordo je ušao u svijet animacije s prvim hrvatskim poslijeratnim animiranim filmom Veliki miting (Walter Neugebauer, 1951), a kao redatelj debitirao je filmom Lutkica (1961). Tijekom 1960-ih i 70-ih godina svojim je djelima sudjelovao u stvaranju fenomena zagrebačke škole, a nastavio je stvarati čak i u vremenima najteže krize Zagreb filma, tijekom devedesetih (Spas u zadnji čas, 1995).

U prisutnosti autora koji su zaslužni za poticanje animacijske proizvodnje i zagrebačke škole crtanoga filma, poput veterana Fadila Hadžića, o Bordu, kao jednom od pionira te škole, osebujna crteža, reducirana animacijskog stila te međunarodno hvaljena opusa, govorili su Hrvoje Turković i aktualni ravnatelj Zagreb filma Vinko Brešan.

Prikazujući Bordove crtiće kao djela ’melankolične vedrine’, o njegovim animiranim likovima Turković u programskoj knjižici bilježi:

Nešto od te melankolične vedrine proizlazi iz naravi Dovnikovićevih junaka. Uglavnom je riječ o dobroćudnim naravima koje hoće ići na ruku svojoj okolini i misle da će u tome nastojanju uspjeti (osuđenici u Ceremoniji, čovjek na klupi u Znatiželji, cvjećar u Ljubiteljima cvijeća, regrut u Kreku, hodač u Školi hodanja, radnik u Jednom danu života, putnik u Putniku drugog razreda...). Dakle, optimistični su, iako u pravilu ne uspijevaju zadovoljiti svoju okolinu. Dijelom dojam melankolične vedrine ostavlja i upornost kojom se dobroćudnost Dovnikovićevih junaka ipak — pomalo i rezignatorski — održava u lice zahtjevnoj raznolikosti ljudskih naravi i ustrojstava što ih okružuju i stalno nešto od njih traže. Iako junaci svašta trpe, gledalac ipak dobiva optimističnu viziju da dobroćudnost, uza svu izloženost društvenim nevoljama, ipak ima šansi da opstane. K tome, tu i tamo, Dovniković i programatski obznanjuje vedrinu kao odušak u opterećujućem životu, bilo ostvarivan u mašti (regrutovo sanjarenje u Kreku), u euforiji pijanstva (Jedan dan života), u oslobađajućem bijegu (Znatiželja), bilo da mu je okupacija cijelog filma da bude vedar (vesele reklame za Podravku — Svako jutro jedno jaje...).

...te zaključuje:

Svijet Dovnikovićevih filmova nije nimalo laskav po ljude, ali nije nimalo deprimirajući — ima u njemu neke gotovo dječje, opuštajuće simpatičnosti, maznosti, on potiče na vedru sućut, ali i iskazuje melankoličnost nad svojom ’prihvatljivom neizlječivošću’.

S Bordine svečanosti

To su ilustrirali i prikazani filmovi, tek manji dio njegova opusa s nizom međunarodnih priznanja i nagrada, koje je za ovu prigodu birao sam autor: Bez naslova (1964), Ceremonija (1965), Znatiželja (1966), Krek (1968), Ljubitelji cvijeća (1970), Putnik drugog razreda (1974), N. N. (1977), Škola hodanja (1978), Jedan dan života (1982) i Uzbudljiva ljubavna priča (1989).

Umirovljenička dob očigledno nije smanjila Bordove aktivnosti, godinama je djelatnik ASIFA-e, međunarodne federacije animatora. Tijekom autorske večeri Vinko Brešan najavio je i novi Dovnikovićev crtić u produkciji Zagreb filma, a sam Bordo objavljivanje autorske monografije u nakladi Prosvjete, koja će dokumentirati i valorizirati njegov cjelokupni umjetnički rad.

Diana Nenadić