In memoriam Vedran Šamanović

(Split, 1968. – Zagreb, 2009.)

Sinoć, na Prvom festivalu filmova o pravima djece, jedan mladi sudionik kaže: «Poslali nam Vedrana Šamanovića, on je neka velika faca u našem filmu…». Prošli me trnci. Znam da se bori za život, svi smo u mislima s njim, a ovdje ta izjava pršti od života i veselja, vedrine. Baš kao Vedran.

A onda, jutros, stiže vijest.

Vedran je rođen u Splitu, počeo se baviti filmom u Kino klubu Split pa nastavio u Kinoklubu Zagreb, u gradu u koji je došao na studij kamere, na Odsjeku filmskog i TV snimanja na Akademiji dramske umjetnosti. Dugo je studirao, diplomirao odavna snimajući brojne neprofesijske i profesijske igrane i dokumentarne filmove, režirajući i snimajući glazbene i namjenske spotove, radeći mnoge namjenske kratkometražne filmove. Bio je više od deset godina predsjednik Kinokluba Zagreb i kao fetivi Splićanin, a pravi i vjerni Zagrepčanin, doveo ovaj naš najstariji i najugledniji amaterski klub do jednog od vrhunaca u njegovih osamdesetak godina postojanja. U manje od deset godina snimio je u KKZ više od dvadeset filmova, a još veći doprinos dao vraćajući klub na mjesto koje mu s pravom pripada. I u koje je i Vedran ugradio svoj temeljni kamen.

portret snimio Krunoslav Heidler

Bavio se eksperimentalnim filmom i videom, snimao fotografije, organizirao izložbe, putovao i održavao radionice. Njegovi su radovi prikazivani na brojnim domaćim i svjetskim festivalima i izložbama i često osvajali nagrade i priznanja. Vodio je mnoge filmske i videoradionice, fotografske tečajeve, a posebno volio raditi s djecom i mladima.

Otud i onaj iskreni usklik mladog kolege. Vedran je bio velika faca!

Voljeli smo ga zbog osmjeha i radosti što su iz njega izvirali, zbog vedrine tako sukladne njegovu imenu, zbog vrckavih šala koje je prosipao kao zlatne iskrice dobrote, uvijek pazeći da ne povrijedi koga. Zbog zdravlja kojim nas je obasipao.

U zadnjih je nekoliko godina postigao sve što se može. Snimio neke od najboljih domaćih igranih filmova i započeo rad na novima. Vodio nove i nove radionice, začeo i uspješno vodio One Take Film Festival, obilježio osamdesetu obljetnicu KKZ, dao ogroman doprinos pokretanju i učvršćenju Revije filmskog stvaralaštva mladih u Karlovcu, dobio i tu diplomu, pravu, na svojoj Akademiji, postao predavač osnova fotografije na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, bio oslonac, poticatelj, usmjerivač, vizionar.

I onda je nenadano završio u bolnici. Vijesti su bile sve teže, a jurile brzo i nesmiljeno. Nadali smo se da ova zadnja, najteža, neće nikada doći.

Padaju nam na pamet one obične rečenice, da je bio veliki čovjek, da ga nikada nećemo zaboraviti, da najbolji među nama obično odlaze prvi. Sve su istinite, a niti jedna ne govori ono što bismo zaista htjeli reći.

S Vedranom od nas odlazi vedrina. A opet, ostaje nam ono što je tako nesebično ugradio u sve nas.

I nezaborav.

Duško Popović

IZRAZE SUĆUTI ŠALJITE NA E-MAIL