Pokret i slika
Maja Bezjak, hrvatska balerina i koreografkinja, rođena je 1931. godine u Zagrebu, a od 1959. je bila solistica Baleta HNK-a. Dvije je godine, od 1964. do 1966. provela u Parizu i diljem Europe na usavršavanju i baletnim nastupima, a od 1967. je ponovo u Zagrebu. Plesala je glavne role u Labuđem jezeru Čajkovskoga, Pepeljuzi Prokofjeva, Lepoj Vidi Ukmara, Poslijepodnevu jednog fauna Debussyja i druge. Bavila se uspješno i koreografijom pa je tako koreografirala i plesala u Rapsodiji na Paganinijevu temu Rahmanjinova, a kao koreografkinja surađivala s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu i Televizijom Zagreb odnosno HTV-om. Bavila se i plesnom pedagogijom, pisala članke i studije i objavila knjigu autobiografskih zapisa Na vršcima prstiju (2007) i zbirku kritika, eseja i razgovora Baletna večer da, ali kakva? (2012).
Na prvom ovogodišnjem Filmskom četvrtku u Hrvatskom državnom arhivu tema je bila ples na filmu-pokret i slika, a prikazana su dva rada, Koreografija za kameru i plesače Kreše Golika, desetominutni dokumentarac iz 1968. te polusatne Impresije maštanja Maje Bezjak, koje su arhivirane bez uvodne i završne špice pa ne znamo detalje poput snimatelja ili godine nastanka. Oba su filma crno-bijela ali snimljena s posve različitim autorskim pristupom.
U Impresijama maštanja autori su odabrali sjajan spoj plesa, glazbe, poetskih fragmenata i atmosfere, sve je uglavnom snimljeno u eksterijerima (u jednom se trenu vidi tvrđava Lovrijenac u Dubrovniku), a naglasak je na pokretu, od plesačice koja je u gotovo cijelom filmu sama, osim scena u kojima kao okamenjeni kip koji se ogleda u vodi fontane oživljuje s partnerom i nakon plesnoga lutanja po parku opet se vraća svom kamenom miru, do morske pjene koja se sakuplja oko hridi, valova koji brišu njene stope u pijesku pa čak i kamenih kolonada i svodova koji se vjekovima nepokretni ipak prividno gibaju u ritmu glazbe. A priču gledatelji odabiru sami, izabirući od tog kolopleta emocija i nagovještaja ono što im se čini najbližim i posebno ih dirne.
Krešo Golik snimio je Koreografiju za kameru i plesače, u produkciji Zagreb filma, kao studijsku snimku u kojoj je uz pokrete plesača u crnim trikoima koji plešu na posve bijeloj pozadini, bez scenografije, bio važan baš taj odnos crnog i bijelog i vizualni efekti koje omogućava. Golik se bavi plesnim pokretima ali i licima plesača, dinamično izmjenjujući filmske planove, rakurse i svjetlo i postižući uz ritam plesa osebujni filmski ritam. Koreografiju je, s glazbom Ive Maleca, potpisala Vera Maletić, a u izvedbi su sudjelovali plesači Studija za suvremeni ples, čija je bila osnivačica. U svojim eksperimentima s plesom i filmskim zapisima surađivala je između ostalih s redateljima Vladimirom Seljanom, Mladenom Raukarom i Krešom Golikom, a ovaj se film obično smatra prvim eksperimentalnim plesnim filmom u nas.
Svoje viđenje ta dva filma, ali i prikazivanja pokreta odnosno plesa na filmu uopće, kao spoja umjetnosti gibanja tijela i filma kao umjetničke forme, za kojeg u domaćoj kinematografiji baš i nema previše primjera, iznio je poslije projekcije koreograf i ravnatelj Kulturno informativnog centra Emil Matešić, naglasivši različite pristupe kroz filmsku i televizijsku povijest te vlastite radove u Francuskoj i kod nas.
Voditelj ovog Filmskog četvrtka bio je filmski montažer i TV-redatelj Vjeran Pavlinić, koji je od 2015. i stručni suradnik-specijalist u Hrvatskom filmskom arhivu.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
