STUDIJE

»Kadriranje« teksta: filmska naracija i fokalizacija u romanu City Alessandra Baricca

UDK: 791.632

Autor teksta želi se približiti odgovoru na jedno naizgled općenito pitanje, a ono glasi: može li u vrijeme zaokreta prema vizualnosti i analiza književnog djela kao slikovnog sadržaja dobiti samorazumljivi legitimitet ili je potrebno razviti nove analitičke metode koje će pojačati vidljivost slikovne unutar defaultne tekstualne dimenzije djela? Kako bi konkretizirao svoje teze, autor nastoji pokazati na koji je način moguće čitati roman City suvremenoga talijanskog književnika Alessandra Baricca u optici semiotičko-naratološke struje teorije filma. Ponajprije se osvrće na odnos lingvistike i semiotike i njihovo amalgamiranje u strukturalističkoj teoriji filma Christiana Metza te na filmsku naratologiju Seymoura Chatmana, zatim na analize pripovjednih struktura Gérarda Genetta, kao i na specifično »vizualno« tumačenje književno-teorijskih termina Mieke Bal. Premda u njemu nalazimo vrlo malo izravnih aluzija na konkretne filmove, predmet ove analize — roman City — izabran je zato što je riječ o paradigmatskom vizualnom tekstu razvijenog postmodernizma, napisanom 1999. i obilježenome mnoštvom strategija prispodobivih prije svega pokretnim slikama našeg vremena. U članku se, među ostalim, primjećuje da je Bariccovo strukturiranje naracije ne samo evidentno nadahnuto mogućnostima filmske kamere, prvenstveno neverbalnim prijelazima iz jednog prizora u drugi, a zatim i filmskim pokretom u prostoru (u njegovom slučaju to prepoznajemo u izmjeni prizornih situacija bez uobičajenih autorovih objašnjenja i pauza u tekstu) nego da i »brzina« Bariccova kinematičkog teksta čak nadilazi brzinu klasičnoga narativnog filma. Neočekivani fokalizacijski obrati u romanu, te specifično literarno korištenje filmskog dugog kadra opisani su kroz usporedbu s istovrsnim režijskim postupcima u filmu Okajanje Johna Wrighta. Ikoničnost Cityja, na koncu, ne proizlazi samo iz subverzije kanonski izvedenog odnosa »slikovnog« i »tekstualnog« pripovijedanja, a na koji se u svojim razmatranjima pozivaju Genette i Chatman, nego ponajprije iz sveprisutnosti filmskog medija danas i potrebe da se govori novim jezikom slika.

Krešimir Purgar