STUDIJE

Nove glazbene smjernice: Kubrick nakon 2001: Odiseje u svemiru – Paklena naranča

UDK: 791.633-051Kubrick, S.:78

Studija o upotrebi glazbe u filmu Paklena naranča (A Clockwork Orange, 1971) Stanleyja Kubricka. Prema Kubricku, u filmu je bilo »nužno pronaći način stiliziranja nasilja, kao što je Burgess to učinio svojim književnim stilom. Ironijski kontrapunkt glazbe svakako je bio način da se to postigne. Sve scene nasilja sasvim su drukčije bez glazbe.« Upotreba glazbe u Paklenoj naranči nadovezala se na iskustvo 2001: Odiseje u svemiru, naročito ono koje je izazvao prizor pristajanja space shuttlea na rotirajuću svemirsku stanicu. Pobuna gledatelja koji su bili navikli na standardnu upotrebu glazbe (glazba objašnjava, »prati« scene) učinio je prizor naročito privlačivim različitim tumačenjima, kritikama i interpretacijama, a tu privlačnost nije izgubio do danas. Međutim, šok izazvan valcerom Na lijepom plavom Dunavu nije se mogao mjeriti sa šokom koji su izazvale nasilne scene iz prvog dijela Paklene naranče koje prati uvertira operi Kradljiva svraka Gioacchina Rossinija. Lepršavo orkestrirana Rossinijeva glazba nije djelovala neobično samo s obzirom na tradiciju, nego je djelovala i neprimjereno, neprikladno, čak i moralno neprihvatljivo. No Kubrick, gotovo na isti način kao u 2001: Odiseji u svemiru, već samim filmom (tj. načinom na koji je snimljen, montiran, glumljen) objašnjava zašto je upotrijebio baš tu glazbu. Teza je teksta da glazbeni zapis filma prati mijene lika, tj. da se odnos prema glazbi u filmu mijenja kako se mijenja položaj glavnog protagonista Alexa u društvu. U prvome dijelu filma on uživa čineći grozote, pa glazba sugerira zabavu, ples i užitak; u drugom i trećem dijelu Alex je prisilno, iz vlastitog svijeta, gurnut u svijet realnosti, pa glazba gubi kvalitetu ironijskog kontrapunkta, i postaje nezanimljiva paralela filmskim prizorima — najupečatljiviji filmski prizori, oni koji se najviše pamte i na koje se odnose sve kritike, jesu prizori u kojima glazba kontrapunktira viđenom uvlačeći nas u Alexovo nasilno, libidalno ja.

Irena Paulus