STUDIJE I ISTRAŽIVANJA

Što ona može znati i kamo može otići?

Izvanteritorijalnost i simbolički svemir u serijalu Alien (Tuđinac)1

UDK: 791.221.8:82-3 791.221.8-055.2

Autorica ističe kako, iako je ženâ od akcije sve više u filmovima mainstreama, i dalje svijet spašavaju muški junaci, koji često razrješavaju krize univerzalnih razmjera. Te se krize na razini (fiktivnoga) svijeta redovito poklapaju s krizom muškosti, osobito s ugroženim položajem oca, pa spašavanje svijeta pretpostavlja i ’popravljanje’, odnosno redefiniranje muškoga subjekta. Žena je najčešće postavljena između intersubjektivne razmjene (dvaju muškaraca), između teritorija; u tom smislu ona je bez teritorija, dakle, deteritorijalizirana. No ona, kao ’konstitutivno vanjsko’ pripada u izvanjski prostor koji je sastavni dio simboličkoga reda. Koristeći se radom Judith Butler, Slavoja Žižeka, Jacquesa Lacana i drugih teoretičara, autorica propituje diskursivni potencijal toga konstitutivnog vanjskog prostora i ukazuje na mogućnost njegove de/re-konstrukcije, pri čemu preuzima pitanje Lorraine Code ’što ona može znati?’. Novoholivudska akcijska paradigma odlično se vidi u filmovima iz serijala Alien, u kojima se fabula odigrava u međuprostoru u koji ’Zakon Oca’ ne dopire, pa se Ripley može ostvariti kao akcijska junakinja. Slažući se s Judith Butler da označitelj može postati politički označitelj, autorica podsjeća da se označavanje odigrava u vremenu, pa ponavljanje nekoga znaka uvijek pretpostavlja prostorni i vremenski pomak/odgađanje, dakle, diferanciju (la différance), u smislu Derridaove kritike klasične koncepcije znaka i označavanja. Stoga je i strukturiranje ženske subjektivnosti u serijalu Alien povezano s pripovjednim procesom tijekom kojega će se nedostaci Ripley kao ’Žene’ konačno ’ispraviti’, i to putem intersubjektivne razmjene sa Call, drugim ženskim likom u filmu Alien: Ressurection. ’Žena’ je, dakako, samo jedan u nizu mogućih kulturalnih, intelektualnih, osobnih i političkih interesa koje dominantna ideologija isključuje, no autorica tvrdi da je naracija preduvjet za preoblikovanje i redefiniranje označitelja, u ovom slučaju označitelja ženskosti.
U prvoj fazi serijala Ripley je shvaćena kao ’Realno u najčišćem obliku’, kao strani stvor, u drugom filmu (Aliens) Ripley spaja majčinstvo i muškost, u trećemu filmu junakinja shvaća da se pretvorila i sama u čudovišni organizam, pa joj preostaje jedino samouništenje. U filmu Alien: Resurrection uskrsnuće alijena također je i uskrsnuće Ripley — ona je vraćena u život kako bi rodila uzročnika smrti. Nadljudska vrijednost investirana u Ripley kao lik u filmu Aliens prolazi kroz niz premještanja; kao što je sposobna ’odjenuti’ teretno vozilo, Ripley će se pokazati jednako efikasna u baratanju oružjem i u skrbi za dijete, a u jednom je času čak i prikazana kako uspješno i istodobno obavlja obje radnje. U kriznom se trenutku Ripley zbliži s Hicksom, koji preuzima ulogu vođe nakon neuspjeha prve operacije pa je prikazana kao ’muška majka’. Dakle, dva aktivna rješenja za krizu ženskosti, muškost i majčinstvo, izravno su povezana sa strukturiranjem priče. Judith Butler tvrdi da se mjesto političkoga nadmetanja može razumjeti kao analitički prostor u kojem se ponovno otvara rasprava o ’ženi’ kao propisanu modelu za žensku subjektivnost. To pretpostavlja da se ženino podudaranje s Realnim u najčišćem obliku, njezin status konstitutivne izgnanice, i osobito njezino poklapanje sa čudovišnim bićima, mora uzeti u obzir u smislu trenutačnoga lingvističkog ujedinjenja. Dakako, psihoanaliza tumači da Otac treba biti mrtav da bi Zakon Oca bio djelotvoran, što se dogodi u filmu, Alien 3. Posljedica toga jest da će se u posljednjem nastavku, Alien Resurrection, Ripley pojaviti kao living-dead, dvije umjesto jedne i doći će do rušenja očeva univerzuma. Naime, u tom filmu denaturalizacija Ripley ide korak dalje jer biološki raskol nudi osnovu i mogućnost za obnovu ženske subjektivnosti.
Autorica se poziva na rad Evelyn Fox Keller koja je pomno razmotrila odnos između znanosti, jezika i roda i usredotočila se na dva motiva u jeziku moderne znanosti — jedan se tiče tajni života, a drugi tajni smrti. Ona povezuje te motive s otkrićem strukture najveće organske molekule — DNK i izradom atomske bombe. U Alien: Ressurection tajna života sakrivena u DNK podudara se s tajnom smrti; znanstvenici vraćaju Ripley u život i istodobno proizvode agenta smrti. Nadalje, kako bi osigurala ljudske uzorke za eksperimentalno rasplođivanje, Kompanija je unajmila plaćenike da hvataju tijela koja plutaju u krio-snu. Interakcija između Call i genetski modificirane Ripley obojena je obostranim nepovjerenjem i obostranim osjećajem superiornosti, a njihovo udruživanje snaga osnovni je preduvjet za rješavanje krize. Tom interakcijom Call i Ripley i svijet i ženska subjektivnost bit će spašeni, a to je moguće jer je i Call konstrukcija baš kao i Ripley — sintetički humanoid. Robotska obilježja koja je Call pokušala sakriti pokažu se kao glavno sredstvo za rješavanja krize — Call se uključuje u središnje računalo zvano ’Otac’ i uništava ga. Obje su žene materijalizirane s pomoću znanosti, Ripley je pretvorena u majku čudovišta, Call potječe od generacije robota. Scena u kojoj se dvije ženske konstrukcije osvrću na svoj status ne-ljudskih bića podsjeća nas na raspravu Mieke Bal o Meduzi, mitološkom ženskom čudovištu.
Dakle, način da se preuzme kontrola u situaciji izgona iz simboličkog svemira Oca, jest da se to ’nemoguće mjesto’ prihvati kao diskursivna konstrukcija koja pruža mogućnost rekonstrukcije. Konstituiranje identiteta povezano je sa simbolizacijom, a to također znači da je nužno uzeti u obzir nove simboličke mreže da bi se konstituirala bića od važnosti. Ponavljanje označitelja, međutim, pretpostavlja novo lingvističko ujedinjenje, istodobno aludirajući na sve buduće mogućnosti ponavljanja/rekonstrukcije. Dekompozicija ženske subjektivnosti u seriji Alien uvjetovana je Zakonom Alijena. Kad se u obzir uzme ’Alijen’ kao alternativni normativni nalog, prostor izgnanstva rezerviran za ženske likove nudi mogućnost za preoblikovanje i redefiniranje ženske subjektivnosti. Autorica uspoređuje ovu strukturu s filmovima Georgea Lucasa (Zvjezdani ratovi) i Akire Kurosawe (Skrivena tvrđava).

Saša Vojković