STUDIJE I ISTRAŽIVANJA

Crtana ’perestrojka’ Priita Pärna

UDK: 791.633-051 Pärn, P.

Opus Priita Pärna jedan je od temeljnih opusa moderne animacije. Obuhvaća velik broj kratkih i srednjometražnih animiranih filmova i animiranih reklama, a i rad na televizijskim serijama. Između niza Pärnovih nagrada treba spomenuti i dva Grand Prixa na Animafestu u Zagrebu (1988. i 1996). Rođen 1946, Pärn je od kraja 1960-ih radio kao profesionalni karikaturist i ilustrator te je pobijedio na nekoliko festivala karikature. Zahvaljujući tim uspjesima dobiva priliku da se, pod supervizijom Fedora Hitruka, okuša kao režiser animiranoga filma. Osnovno obilježje Pärnova pristupa animaciji zasniva se na karikaturi, na razvoju radnje u slici i izrazitoj uporabi vizualnih metafora pa sintagma ’groteskni realizam’ jezgrovito opisuje njegov režijski postupak i umjetnički stil. Pärn je zanimljiv autor i po tome što su njegov način rada, stil i izraz ostaci animacije koja po načinu proizvodnje, izvedbi i prezentaciji polako postaje prošlost. Pored elemenata estonske kulture, tradicije i povijesti u filmovima Priita Pärna zamjetan je i snažan otpor i protest protiv neslobode. Paradoksalno je međutim da je upravo sustav državnog sponzoriranja kinematografije omogućio Pärnu da realizira svoje filmove. To osobito vrijedi za razdoblje perestrojke 1980-ih, kada je birokracija po inerciji slala novac, ali više nije bilo ideološke kontrole.
Pärnov se prvi film zvao Je li Zemlja zbilja okrugla? (1977). To je satirična dosjetka s porukom da je život zasnovan na opsjeni, a ne na zbilji, zbog čega je bio zabranjen za prikazivanje. Slijedeći film, Igre i trikovi (1978), bio je namijenjen djeci. Ta priča o medvjediću koji izvodi mađioničarske trikove funkcionira i kao metafora sukoba istaknutoga pojedinca i mase. Autorov je crtež tu već izgrađen, u tradiciji karakteristične ’istočnoeuropske’ drhtave linije i nonšalantnog sjenčenja. Na festivalu u Varni film je dobio prvu nagradu. Nekoliko pripremnih vježbi za neovisno življenje (1981) naslov je autorova idućega filma, čija je glavna kvaliteta ritmička montaža i složeni animacijski zahvati. Slijedi Triangl (1982), priča o neobičnoj ljubavi nadahnuta estonskom bajkom o proždrljivu čovječuljku koji živi u peći. Triangl je film u kojem Pärn definitivno uobličuje svoju estetiku. Figure njegovih likova, iako stilizirane, istodobno su crtane anatomski korektno. Pärn se vješto poigrava s najskrovitijim muškim seksualnim fantazijama, gradeći fizički odnos između žene i čovječuljka čije cijelo tijelo funkcionira kao penis. Triangl je ujedno i prvi veliki uspjeh Priita Pärna na međunarodnom planu, a u samom Sovjetskom Savezu s velikim je uspjehom prikazivan u kinima. Time Out (1984) nešto je jednostavniji u crtežu i znatno bržega ritma od prethodnog ostvarenja, zapravo niz oživljenih apsurdnih karikatura. Pärn potom realizira trideset minuta dugi crtani film Eine murul (1987), poznat u svijetu pod engleskim naslovom Breakfast on the Grass. Film je podijeljen u četiri dijela, četiri priče o dva ženska i dva muška lika koje povezuje sredina u kojoj obitavaju, urbani milje ispunjen apsurdnim, ali prepoznatljivim prizorima realnoga socijalizma. Prikazujući svakodnevnicu četiri lika, Pärn je dao mračnu i apsurdnu sliku svijeta u kojem čovjek postoji samo kao ideja zacrtana u proglasima i manifestima. Razlikovanje zbilje od dogmatske frazeologije pokazuje se nemogućim, tako da sva četiri lika sreću i kratkotrajni smiraj nalaze bijegom u svijet fantazije, kada se transformiraju u figure na čuvenom Manetovu platnu Déjeuner sur l’herbe. Vrijednost filma nije sadržana samo u njegovoj snažnoj političkoj poruci, nego i u činjenici da je Eine murul magičan u svojoj strukturi i izvedbi. U filmu Hotel E (1992), autorovom prvom u neovisnoj Estoniji i moguće njegovu najboljem djelu, Pärn oblikuje sumornu kompoziciju o Europi i svijetu. Film je strukturiran tako da u početku vidimo dva kratka ’pretfilma’ kao svojevrstan uvod u središnju temu. U prvom pod nazivom The Legend of the Traitor, realiziranom kolažnom animacijom, vidimo pripadnike neke manjinske etničke zajednice usred snježne pustinje na europskom sjeveru. Drugi minifilm, Redeemer, realiziran slikarskom tehnikom i kratkim pretapanjima, sastoji se od motiva folklorne igre s čašama i vinom koja, najvjerojatnije, potječe iz Estonije. Potom slijede prizori hotelske sobe nastanjene blaziranim ženama i muškarcima. Crtež je izveden čistom i hladnom linijom uz dominaciju ledenih nijansi plave i zelene boje. U susjednoj sobi vidimo birokrate okupljene oko okruglog stola, a ti su prizori crtani stilom istočnoeuropske karikature s mrljama nervoznim potezima nacrtanog rastera. Sličan misaoni tijek Pärn slijedi i u svom sljedećem, metafilmskom, projektu 1895 (1995, u korežiji s Jannom Pöldmom). »Film je laž« kaže se u uvodnom kredu ispisanu na špici. Gorka poenta filma 1895 jest da se filmska historija pogubno izmiješala sa stvarnom. Night of the Carrots (1998) počiva na sličnim premisama kao i prethodni film, s tim što su ovaj put internet i utjecaj računala na stanje modernoga čovjeka predmet Pärnove satirične analize. Karl och Marilyn (2003) najnoviji je autorov film u kojem on nastavlja pratiti proces stapanja dviju nekada oprečnih kultura.
Na temelju iskustva i znanja stečena u svijetu birokratskog socijalizma, s darom jednog od najvećih živućih karikaturista i animatora, ali i filozofa sposobna da dubinski analizira naše vrijeme i svijet, Pärn je autor čija metoda ’grotesknog realizma’ može pomoći da jasnije vidimo svoju ’globaliziranu’ stvarnost.

Midhat Ajanović