STUDIJE I ISTRAŽIVANJA

U traganju za vlastitim izrazom

Očitovanje hrvatskoga igranofilmskog modernizma

UDK: 791.21.036(497.5)

U svrhu definiranja modernističke stilske formacije, autor poseže za nekim postavkama o manirizmu u teoriji književnosti (Ernst Robert Curtius i Gustav René Hocke) i primjenjuje ih na film (modernizam kao ’antiklasične tendencije’, koje se ne ograničavaju samo na uže omeđenu modernističku stilsku epohu, nego se doživljaju kao ’konstantan’ i ’poseban način izražavanja’). Modernističko se restrukturiranje klasičnih narativnih zasada očituje u orijentaciji na nefabulativne prizorne aspekte i fabulativno nefunkcionalne postupke predočavanja (one koji privlače pozornost na sebe, a ne na prizorno zbivanje), odnosno u usmjerenju na prikaz ’stanja’ (psihološkog, odnosa među ljudima, opće društvenog stanja i sl.). Specificirajući modernističke utjecaje u našoj igranoj produkciji u 1960-ima, autor distingvira misaoni (kritički/problemski odnos prema društvenoj zbilji) od formalnog modernizma (eksplicitno izražavanje forme, inoviranje na razini strukture). Dok je s jedne strane riječ o većoj kritičnosti u predočenju društvenih problema (afirmacija društvene kritičnosti), u kompleksnijem problematiziranju i sagledavanju društvenih i međuljudskih odnosa, u preferenciji za prikazom duševnog života i duševnih procesa (introspekcija, subjektivizacija i psihološka analiza) likova, s druge strane ti su filmovi formalno (formom) usmjereni individualnoj izražajnosti djela (film kao sredstvo izraza): narušavanje strogo fabulativnog oblikovanja (defabularizacija) i klasične dramaturgije razvoja priče (sklonost dramaturgiji ronda), zanemarivanje klasičnih kompozicijskih obrazaca, napuštanje postupka narativne montaže u razradi scene (montažna eliptičnost / asocijativnost / kontrastnost, diskontinuirano razlaganje scene) i sličnim otklonima.
Predmetom je posebne pažnje (analize) u ovom tekstu izrazno usmjerenje Vatroslava Mimice, koji (trima uzastopnim) filmovima Prometej s otoka Viševice (1964), Ponedjeljak ili utorak (1966) i Kaja, ubit ću te (1967) stvara prvu jasno modernističku formaciju (naglašeno estetiziranje, formalno eksperimentiranje) u našem igranom filmu. Otvoreno forsirajući izraz (odupirući se strogoj funkcionalnosti klasičnoga narativnog stila), Mimica predstavlja najradikalniji slučaj u našoj igrano-filmskoj produkciji u 1960-ima: naime, Mimica stil(izaciju) shvaća kao (svjeto)nazornu zadaću (kao znak vlastite modern/ističn/osti), stoga on svoju neobavezanost tradiciji i pokazuje nimalo diskretnim tematiziranjem stila (apriornom izražajnošću).

Miroslav Sikavica