FESTIVALI

Potreba, moda ili umijeće dugoga kadra?

Uz selekciju Umijeće dugoga kadra na One Take Film Festivalu, Zagreb, 14-16. studenoga 2003.

UDK: 791.65.079(497.5 Zagreb):791.21”2003”

Naviknuti na pretežito američku (holivudsku) produkciju, a potom i televizijski distribuirane glazbene spotove, suvremeni gledatelji izloženi su vrtoglavu porastu brzine izmjene kadrova i porastu njihova broja, o čemu David Bordwell iznosi zanimljivu statistiku. No, s druge je strane sve više filmaša koji redateljski stil grade na iznimno dugim kadrovima. Primjerice, tajvanski film Rijeka (Tsai Ming-Liang, 1997) ima ’jedva’ sto četrdesetak kadrova, a pojedini (uglavnom statični) kadrovi toliko su dugi da stvaraju iznimno tjeskobne učinke (dakako, i zbog sadržaja i drugih stilskih elemenata) dok se Sokurovljeva Ruska arka sastoji od samo jednoga kadra. Tu opsjednutost dugim kadrom, odnosno ’sporim’ filmom, ilustriralo je i prvo izdanje One Take Film Festivala. Selekcija Umijeće dugoga kadra posvećena je igranome filmu i posve je zaobišla SAD, prikazavši filmove Takeshija Kitana, Tsai Ming-Lianga, Abbasa Kiarostamija te Carlosa Reygadasa, uz retrospektivu turskog redatelja Nurija Bilgea Ceylana. Sokurovljeva Ruska arka, prikazana na otvaranju festivala izvan ovoga programa odlikuje se izrazitom stilizacijom, dok su filmovi iz programa Umijeće dugoga kadra bliži bazenovskom ’realističkom’ idealu, a osobito modernističkom nasljeđu dugoga kadra kao ’okvira’ egzistencijalnih motiva, psiholoških napetosti i intimnih raspoloženja, primjerice film Iranca A. Kiarostamija Deset (2002), meksički film Japan (2002) C. Reygadasa, a sličnim se temama bavi i Turčin Ceylan (Dalek, 2003) i Japanac Kitano (Lutke, 2002).

Diana Nenadić