FESTIVALI

Izazovi stege

One Take Film Festival (Festival filmova u jednome kadru), 14-16. studenoga 2003, Zagreb

UDK: 791.65.079(497.5 Zagreb):791.21”2003”

Suprotno ukorijenjenu mnijenju da, što je stega jača, to je kreativnost sputanija, najčešće je upravo suprotan slučaj. Prvi odvojak ’jednokadarskih’ filmova ispunjava Bazinov ideal filma kao snimke (registracije) onoga što je zatečeno pred kamerom u zbilji. Ali, riječ je o otkrivačkoj snimci, ona zatječe, tj. hvata ono ’slučajno’ u svijetu, otkriva ono što je tipičnom pogledu skriveno ili pak zanemareno. Film gledatelju pruža polje za razgledanje, pa je riječ o filmovima koji traže meditativno, opušteno, rokovima nepritisnuto, prepuštanje osjetilima i raspoloženjima. Jedno je krilo ovoga pristupa — ’konceptualističko’ — prije izvedbe filma utvrđuje se glavni ’koncept’ — temeljni postupak, recimo, fiksira se kamera pred izabranim prizorom i pusti da uporno snima što god se zadesi u njezinu vidnome i slušnome polju (Endart 2, Auditorij). Ili se izabere jedan razmjerno jednostavan tip vizure i nju dosljedno provodi do kraja filma (Glenn Miller 2000). U tom otkrivanju, u stvaralački sretnim slučajevima, takvi se filmovi pokazuju bazinovskim otkrićem i stvarnosti i vlastita promatračkog senzibiliteta, što se osobito odnosi na film Tomislava Gotovca Glenn Miller 2000. ’Koncepcija’ filma jednostavna je: voziti po kružnome toku vrlo pomno izabrana križanja u Novom Zagrebu. Pritom se kamera užurbano okreće poprečnom plohom, pobočke na vožnju, a tijekom dvadesetak minuta svjedočimo polaganu dizanju sumraka i paljenju gradskih svjetala. Ivan Ladislav Galeta iz svojega je ciklusa Endart izdvojio epizodu s puževima — Endart No.2. U toj, gotovo mikrofotografskoj, četverominutnoj crtici, sporo se kretanje puževa gotovo čini kao filmsko usporenje, a kontrasno brza povlačenja ticala ukazuju na potisnut, ali vrlo elaboriran dinamizam odnosa dvaju puževa. Sjajna je i šestominutna ’čekalačka’ studija Stevena Eastwooda Auditorij (Auditorium).
Kako u životu često upravo slučajna raspoloženja, nadahnuće trenutka, usputni stjecaj nasumičnih i ’beznačajnih’ prilika... znadu biti temeljem duboka zapamtljiva doživljaja, to su i umjetnici često pomislili zašto ne bi sretne bilješke takvih trenutaka ponudili javnosti, bez potrebe da to smještaju u neki osobito važan i posebno organiziran filmski kontekst. U filmu Bespomoćan (Paul Lloyd Sargent) autor se zapućuje u pedalini prema sredini jezera negdje na granici s Kanadom i pritom bilježi što mu u danome trenutku ’puhne’, uz intimne bilješke usput napominjući politički kontekst neobjašnjena nestanka struje u velikom dijelu SAD-a. Vrijedan je i ’dnevničko-putopisni’, vrlo osoban zapis Porto Torres Tatjane Božić i Vjerana Pavlinića, a opušten je i nježan zapis Večernja molitva Vlaste Žanić. Kod filmova u jednome kadru koji nisu drugo do uporni zapisi govornika koji nešto pripovijedaju dosta toga ovisi o zanimljivosti pripovijedane priče, ali i nadasve o zanimljivosti pojave govornika, zanimljivosti načina na koji priča, slikovno-atmosferskoj zanimljivosti. Izvrsno je ostvarenje takva pristupa Rubikon Željka Radivoja u kojem Tomislav Gotovac, svojom ritualnom, ali i intenzivno angažiranom manirom pripovijeda o svojedobnoj akciji u kojoj je gol prohodao središtem Zagreba. Radivoj uporno drži Gotovca u kadru, pretežito u krupnome planu, povremeno se sporazumijeva s njim o trenutnim okolnostima snimanja, a sve je to natopljeno ’zadešenom’ atmosferom oblačnoga dana, kiše, pozadinskoga prometa tramvaja i ljudi. Film Sustav za pisanje zahvalnica (Neil Goldberg) sjajna je antropološka studija u kojoj starca moramo promatrački slušati da bismo dobili sliku jednoga tipa ponašanja i konkretno osjetili društvenu instituciju koja stoji iza nje. Iznimno je glumački izveden igrani sedmominutni Glas tišine (Gunnar Bergdahl) — prodorna socio-psihološka studija, no još više emotivno snažni doživljaj, gotovo na rubu dokumentarističkog uhođenja izrazito mračnih kutaka međuljudskih odnosa.
Drugi odvojak jednokadarskih filmova koristi se kadrom kao kombinatornim prostorom, npr. sinegdohalnim krilom koje ograničenje vizure kadra i njegova trajanja uzima kao uputu za svođenje snimke na strogi i često bizaran detalj preko kojega bismo morali pojmiti ne samo širi prizorni kontekst nego i šire (ili neizravne) značenjske implikacije. Osobito je vrijedan u ovoj struji film Myeyeye Riccarda Iaconoa usredotočen na detalj uha čovjeka koji hoda — film tjera na otkriće vizualnoga bogatstva ’običnih detalja’, a pritom čuva jasnu sugestiju šire okoline. Mnogo su usiljenije varijante istovrsna pristupa Photo Finish (Yosi Artzi) i Tamo (Jean Counet) — oba snimateljski vješto izvedena, ali s primitivnim ciljem. Drugi su pol te kombinatorike metaforički filmovi, primjerice sjajna Uspavana djevojka Corrine Schnitt — prizor makete broda s kojim film počinje motivira mogućnost tumačenja prizora cijeloga naselja kao makete, a kada se točka promatranja premjesti u kuću (i fiksira sliku), začuje se telefonska sekretarica. Manje su uspjeli simbolički trivijalni Drugi dan (Ofer Ben Shabat) i Glazbeni stolci (Marc Tobias Winterhagen). Jedan kadar zahvalan je i za ’hvatanje’ kontinuirane predstave u njezinoj jedinstvenoj izvedbi, npr. zanimljiva ostvarenja Ništa se ne događa dvaput (Andrea Božić, Adnan Hasović, Točno u podne (Silvestar Kolbas, Igor Mirković, Tomislav Gotovac). Konceptualističke zafrkancije i vic-filmovi česti su kod ovakvih filmskih ograničenja, npr. film Elke Karnik Ne sudi čovjeka po njegovu kišobranu, potom Puni nos (Johanna Reich-Zeigenthaler) i jednominutni Vjetar u leđa (Trond Artzen). Među filmovima koji teže nadvladati ograničenja jednoga osobito je zahtjevan izazov cjelovečernjeg igranog filma, pa je u konkurenciji prikazan samo Real Time Fabrizia Prade. Složena kriminalistička fabula još je zahtjevnije zamišljena od poznatije Sokurovljeve Ruske arke, no uz zadivljujuću tehničku vještinu, veliko i lukavo planiranje i trud, završni učinak usporediv je s rutinskim akcijskim filmovima, no većina je članova žirija upravo tom filmu odlučila dati glavnu nagradu.
Izvorna odluka žirija da nagradi Glazbene stolce (film koji nije u jednom kadru) nije toliko besmislena kada se zna da su i selekcijska komisija i žiri na posebnoj projekciji gledali drukčiju varijantu filma, varijantu u jednome kadru, a u konkurenciju je pripuštena verzija koja ne zadovoljava stroge kriterije festivala.

Hrvoje Turković