PORTRET

Razgovor: Fadil Hadžić — filmovi za publiku

UDK: 791.44.071.1 Hadžić, F. (047.53)

Fadil Hadžic najplodniji je hrvatski filmaš kad su u pitanju dugometražni igrani filmovi; u razdoblju izmedu 1961, kada je debitirao ratnim trilerom Abeceda straha, do 2003. i komedije Doktor ludosti, Hadžic je snimio petnaest igranih filmova, od cega u najplodnijem razdoblju do 1972. cak dvanaest. Paralelno s filmskom, Hadžic se bavio i književnom djelatnošcu, napisavši 57 komedija, dva romana i niz knjiga razlicitih žanrova. Bio je vrlo uspješan i kao urednik nekoliko novina i casopisa, pokrenuo je proizvodnju hrvatskoga animiranog filma, osnovao nekoliko kazališta i sudjelovao u osnivanju Pulskog filmskog festivala, jedne od najvažnijih kulturnih manifestacija bivše države. Od filmske kritike cesto shvacan kao netko komu je film samo usputna djelatnost, Fadil Hadžic dugi je niz godina bio izrazito podcijenjen autor. Autorski orijentirana kritika teško se snalazila u njegovu šarolikom opusu, ostavljajuci njegove filmove, kao i filmove njegovih generacijskih kolega poput Branka Bauera, Nikole Tanhofera, Obrada Glušcevica ili Kreše Golika, u sjeni modernistickih ostvarenja s kraja šezdesetih godina. U meduvremenu, njegovi kolege Bauer i Golik revalorizirani su, no Hadžic je sve donedavno bio gotovo zaboravljen kao autor. Danas, s distance, postaje ocito kako je rijec o umjetniku cije bavljenje filmom nije bilo nimalo usputno: redatelju najmanje sedam uspjelih filmova (Abeceda straha, Službeni položaj, Druga strana medalje, Protest, Tri sata za ljubav, Lov na jelene, Novinar), koji kako na tematskoj tako i stilskoj razini svjedoce o Hadžicu kao relevantnom filmskom autoru, osobito izražena smisla za klasicno filmsko pripovijedanje, rad s glumcima (brojni glumci jedine su nagrade osvojili upravo u njegovim filmovima), slikovni aspekt filma te nenametljivu društvenu kritiku, ostvarenu podtekstom price. Izbjegavanjem bilo kakva studioznijeg bavljenja svojim ili tudim filmovima u razgovoru, Hadžic, poput nekoc Bauera u slicnom razgovoru, više podsjeca na klasicne ’sirove’ holivudske redatelje negoli domace filmaše, no kao i u slucaju americkih redatelja starije generacije, njegovo razumijevanje filmskoga medija svjedoci i bez fimofilske i teoretske nadgradnje o Hadžicu kao autenticnom filmskom talentu.

Dean Šoša