ZVUK I GLAZBA U FILMU

Mit neprimjetnosti filmske glazbe

UDK: 791.636:78

Autor detaljno analizira značajke popratne, neprizorne filmske glazbe i napose ono što smatra mitom o njezinoj neprimjetnosti. Popratna, neprizorna filmska glazba je ona glazba koja nema izvora u prizorima koje pratimo u filmu, i koju gledatelji ne doživljavaju kao pripadnu ambijentu i zbivanju koje prizorno prate, odnosno koja se ne može držati sastavnim dijelom prizora. Ona je svojevrsno "strano tijelo", "umjetni dodatak" uz dane prizore, "nadnaravna intervencija" u slušnu percepciju prizora. Ali, paradoksalno, taj nadnaravni glazbeni dodatak prizorima primamo uglavnom kao posve naravan dio našeg praćenja filma, toliko naravan da ga često nismo niti svjesni, naknadno se i ne možemo sjetiti je li u nekoj sceni bila prisutna popratna glazba ili nije, niti kakva je bila.

Kako se to u mnogim tekstovima i knjigama o glazbi ponavlja - popratna glazba teži u velikom broju filmova i mjesta u filmu biti posve neprimjetna, nečujna, što se ponekad ističe kao ključno načelo, norma bilo klasične naracije bilo "svake dobre uporabe popratne glazbe", što većinu teoretičara i interpretatora uloge popratne glazbe u filmovima gotovo obavezno fascinira. Bez obzira je li primjetna ili ne, popratnu glazbu tipično razlikujemo od prizorne glazbe, one koju zamjećujemo kao pripadnu prizoru, kao onu koja ima izvor u prizorima koje pratimo. Dvije su temeljne razlike izmeñu prizorne glazbe (i svih prizornih šumova) i popratne glazbe (i ostalih popratnih zvukova - komentara, neglazbenih zvukova). Prva je u opreci prizorna motiviranostnemotiviranost, a druga u opreci perspektivnost/neperspektivnost.

Kad je zvuk u pitanju, prizorna motiviranost tipično podrazumijeva dvije stvari: prizornu prouzročenost zvuka i sinkronost, a prizorna nemotiviranost podrazumijeva prizornu neprouzročenost zvuka i nemogućnost ustanovljavanja sinkronosti.Za razliku od motiviranosti prizorne glazbe, popratna glazba je prizorno nemotivirana, podrazumijeva se da nema fizikalni uzrok, izvor, u promatranim prizorima, već da ima izvor izvan danog prizora, da je izvanprizorno dodana. Ona je isto tako neperspektivna, odnosno tipično indiferentna prema promjenama vizura.

U sklopu klasičnog stila naracije nije riječ meñutim samo o jednom "načelu" koje vodi uporabom popratne glazbe, nego o više vezanih načela: o načelu neprimjetnosti i načelu primjetnosti, s "normirano" kliznim prijelazima iz jednog u drugo, a s načelom postupnosti prijelaza izmeñu primjetnosti u neprimjetnost i obratno. Svako od tih načela ima svoje kolikotoliko ustaljeno specifično područje važenja u sklopu klasične naracije, i za oba na tim područjima postoji "normativna" obaveza primjene.

Popratna glazba teži postati razmjerno autonomno "čujnom", primjetnom u "izlagačkoorijentacijskom" tipu njezine metadiskurzne uporabe. Naime, riječ je o glazbenu upozoravanju na ona mjesta u strukturi izlaganja na kojima se mora obratiti pažnja upravo na samu strukturiranost izlaganja, na važnije promjene u strukturi, kao i na ona mjesta koja imaju osobitu važnost po globalno (dramaturško, makronarativno) razumijevanje naracije. Primjetne popratno glazbene intervencije dijelom su šireg sklopa izvanprizornih signala, koji svojom višestrukošću osiguravaju "putokazno" obilježavanje funkcionalne važnosti danog strukturnog mjesta u ukupnom sklopu izlaganju (odnosno u širem potezu - u "makrostrukturi" - izlaganja) i zajedno obilježavaju za pažnju takvo mjesto.

Popratna glazba teži pak priličnoj neprimjetnosti na mjestima tzv. podcrtavanja - na onim mjestima gdje se javlja kao dodatni vrednovatelj, poopćavatelj već ionako interesno važnih prizornih zbivanja.

Hrvoje Turković