U POVODU KNJIGA

Modernizam i istina

Ante Babaja, grupa autora, 2002, Zagreb, Nakladni zavod Globus, biblioteka Portreti

UDK: 791.43(091):7.072(048.1)

Monografiju o Anti Babaji zasigurno treba pozdraviti te se ponadati da će uskoro i drugi naši redatelji biti ovako opsežno revalorizirani, no zbog velikog broja suradnika postoji opasnost da, umjesto koherentne monografije, dobijemo zbornik radova. Osobito je zanimljiv tekst Ante Peterlića, koji Babaju smješta u kontekst hrvatskoga, jugoslavenskog i europskog filma, s povijesnim omeđenjem zamiranja socrealizma na početku i raspadom socijalizma i jugoslavenske federacije na kraju, odnosno, u europskom kontekstu, od zalaska neorealizma i procvata modernizma do postmodernizma i pobjede holivudske poetike. Hrvoje Turković razrađuje paradoksalni Babajin položaj — cijenilo ga se kao ranog i izrazitog predstavnika ’autorskog filma’, ali ga se tretiralo i kao svojevrsnu ’autsajdersku’ ličnost. Turković tvrdi da je njegovo poimanje filmske umjetnosti duboko ukorijenjeno u našoj trajno romantizmom obilježenoj ’visokoj kulturi’. Jurica Pavičić raščlanjuje suodnos filmskoga rada Ante Babaje s radom književnika Slobodana Novaka, a Silvestar Kolbas detaljno analizira slikovni stil Babajinih filmova, otkrivajući nam kako je snimatelj (Tanhofer, Pinter, Trbuljak...) Babajin najvažniji suradnik. Priča Irene Paulus o glazbi u igranim filmovima Ante Babaje zapravo je priča o odnosu Babaje i njegova gotovo stalnog suradnika Anđelka Klobučara, no već objavljeni tekstovi Ranka Marinkovića, Nenada Polmca, Mihovila Pansinija i Slobodana Novaka nepotrebno su uvršteni u ovu monografiju, raspršujući njezinu tematsku usredotočenost. Iznimno je, međutim, koristan razgovor koji su s Antom Babajom vodili Damir Radić i Vladimir Sever — najvažniji prinos ovom izdanju. Jedan redatelj, jedanaest autora, izvrsna, no ponešto preopširna monografija — jednorečenični je sažetak ovoga izdanja.

Ivan Žaknić