DOKUMENTARNI FILM

Mali oglasi — ili (ne)uhvatljivost dokumentarca

UDK: 791.43-92(497.5

Veći dio kritičarske generacije 1960-ih (Peterlić, Tadić, Ivanda, Kurelec) težio je režiji igranoga filma. Autor teksta uporno je davao prednost pisanju kritika i eseja. Vrijeme šezdesetih bilo je poletno, entuzijazam kritičara podupirao je bogat program američkih i europskih filmova na repertoaru kina, a i filmsku scenu oživljavali su svjetski razglašeni zagrebački animirani filmovi, eksperimentalisti i festival GEFF-a, socijalno probuđeni dokumentarac i igrani filmovi na razini svjetskih. Okupljalištu kritičara u zagrebačkoj kavani Korzo, gdje je predsjedavao kritičar Vladimir Vuković, ubrzo su se pridružili i tadašnji dokumentaristi (Sremec, Marjanović, Golik, Gluščević, Babaja, Papić). Među njima bio je i Galić, koji je na temelju svojih dojmljivih dokumentaraca dobio prigodu snimiti igrani film Crne ptice. Pozvao je Krelju da zajedno dorade scenarij, pa iako je priča vapila za kudikamo iskusnijim scenaristima od njih dvojice, rad na filmu ’dotaknuo’ je i Krelju. Isključivo kritičarsko opredjeljenje dodatno je bilo poljuljano pozivom Peterlića da on, Tadić i Krelja zajedno napišu scenarij za film koji bi Peterlić režirao (Slučajni život). Nakon seansi u podstanarskim sobama film je poslije realiziran u malom tek osnovanom poduzeću FAS. No, usred te scenarističke usredotočenosti na igrani film Krelji je pala na um ideja za dokumentarac — o Večernjakovim Malim oglasima. On i supruga ionako su ovisili o oglasima, jer su po njima tražili stanove kad bi izgubili podstanarski smještaj. Problem je bio kojem se tipu oglasa prikloniti. Rješenje je našao u ideji — »dokumentaristički uvjerljivo dokazati kako mali oglasi — inače tako nalik kakvom ravnodušnom stroju za faširanje kriški života — zrcale razmrvljeni totalitet čovjekova života, osobito onu problematičnu i tjeskobnu stranu njegove uvijek upitne egzistencije«. Scenarij za film Ponude pod broj dan je komisiji na procjenu i bio prihvaćen, odobrena mu je subvencija. Doduše smanjena, jer da je riječ o nepoznatu početniku. Priprema za snimanje podrazumijevala je iščitavanje sile oglasa. Problem je bio i u pristupu snimanju: »da li otići na neke adrese puno prije snimanja, bez kompletne ekipe i pokušati ponešto unaprijed saznati, dogovoriti, čak štogod ’prirediti’ ili se radije prikloniti drskoj prepadničkoj praksi gerile, nenajavljeno banuti u nečiji život i ’snimiti ga’ prije no što se — taj život — stigao snaći i mimikrijski prerušiti?«. Kritičarsko iskustvo u analitičkom pisanju o filmu nije baš moglo pomoći. Odlučio se na metodu nenajavljena ’zatjecanja’ ljudi koji objavljuju oglase u njihovim stanovima. Tek, mala tročlana ekipa (snimatelj Branko Bubenik, Vesna Krelja i sam Krelja), nije odmah krenula u stanove, nego je, prvoga dana snimanja, pratila postupak predaje oglasa, njihova tiskanja i kolportiranja novina. Drugoga dana krenuli su u stanove. Opet se javilo pitanje pristupa: što prvo reći, a da ti ljudi ne zalupe vratima; da li odmah krenuti s ekipom i snimanjem, ili prvo pitati za dozvolu da ekipa dođe. Izabrali su ovo prvo, da se dođu dogovoriti bez opreme. No, iako su bili susretljivo dočekivani, susreti su bili neuspješni. Ili nije bilo ljudi koji su dali oglase, ili su im priče bile nezanimljive, daleko od osnovne ideje vodilje scenarija. Nakon kriznoga samoispitivanja, odlučili su krenuti za onim oglasima koji se pričvršćuju po drveću i stupovima grada. Oglasi najsiromašnijih. Uz niz ponovnih neuspjeha, bolni susret s bogaljem, koji je pristao da ga se snima, ali je pitao »od kakve im je to koristi« uzrokovao je sljedeću krizu. S tijekom noći donesenom odlukom da prekine besmisleno snimanje Krelja je otišao tu odluku obznaniti svojem kritičarskom krugu oko stola Vladeka Vukovića, da odmah predusretne ogovaranja i likovanje redatelja nad neuspjehom kritičara kad se on ogleda u radu na filmu. Hladna reakcija Vladeka Vukovića, i nepridavanje pozornosti društva, navela je Krelju da razmisli o boljim pripremama. Kako je Peterlić počeo snimati svoj film, Krelji je ponudio da bude asistent, i on je to prihvatio, promatrajući funkcioniranje ekipe i pojave upletanja dokumentarnog u igrani okvir. Po dovršenju snimanja Vesna i Petar bacili su se na traganje za onim oglasima koji su naslućivali išta zanimljivo. Pronašli su mladića koji traži stan, djevojku koja traži glamurozan posao i majku s djetetom koja traži ’životnog partnera’... i odlučili ih snimateljski pratiti u mješavini ’igranog’ praćenja u njihovu traganju za stanom, poslom i partnerom te dokumentarnog zatjecanja različitih situacija. Tijekom snimanja Krelju je zateklo snimateljevo opažanje da sve vrijeme zahtjeva srednje planove, da nema bližih ni krupnih, a Krelja nije znao procijeniti da li je to dobro za film ili nije. Činjenica je da je srednji plan tada bio dominantan u dokumentarcu, a krupni su se nalazili samo u eksperimentalistički rađenim dokumentarcima. Montaža s Katjom Majer tekla je usporeno, gospodski komotno, s mnogo priče, što je ugrožavalo Kreljinu želju da intenzivno radi na materijalu. Na obaveznoj kolaudaciji, koja je rađena na temelju ne posve dovršena, radnog materijala, bio je prisutan samo Branko Bauer, član komisije koja je odobrila scenarij. Odgledao je šutke radni materijal, potom odlučno rekao da je film onakav kakav je očekivao, i dao diskretne sugestije o daljem montažnom dotjerivanju. Kako je film bio snimljen na 16mm filmu, trebalo ga je prebaciti na 35mm da bi se mogao prikazivati u kinima. To se nije moglo u Zagrebu, ali se Bubenik raspitivao i ustanovio da se može u beogradskom Zastava filmu. Film je imao premijernu projekciju kao predigra igranom filmu u zagrebačkom kinu Kozara. Ponude pod broj pridružile su se nekim drugim prihvaćenim ostvarenjima kritičko-redateljskog kavanskog kruga (Tadićevim Drugama, Papićevim Lisicama, Ivandinoj Gravitaciji). Činilo se da je toj im je ’krenulo’. No, vremena potom nisu bila odveć naklonjena filmu, osobito ne kritičkim dokumentarcima. Politička represija na početku sedamdesetih usporila je proizvodnju i mnoge cenzorski pogodila. No s vremenom, osobito gledano s 35-godišnje retrospektive, mnogi su se od kritičara iz šezdesetih našli u ’panteonu’ hrvatskoga filma.

Petar Krelja