DOKUMENTARNI FILM

Dokumentarni film — do kraja

ili što snimatelj može reci o Životu na svježem zraku

UDK: 791.43-92:778.53

Koristeći svoje snimateljsko iskustvo i zapažanja sa snimanja dokumentarnog filma Život na svježem zraku, autor uspoređuje rad i rezultate televizijskih (HRT) dokumentarnih produkcija s nezavisnim produkcijama epskih dokumentaraca, filmova snimanih u dugom vremenskom periodu. Najprije analizira bitne odrednice HRT dokumentaraca, osvrćući se na produkcijska ograničenja, slikovni standard, te na standardni angažman snimateljskih ekipa. Ustvrđuje da proizvodni standard rezultira pretencioznim i ukočenim izlagačkim stilom, te zapaža da standard slike, kao nekakva garancija kvalitete, ponekom filmu daje lažni dignitet.
Za razliku od televizijskih produkcija, snimanje Života na svježem zraku predstavlja slobodan izbor autorskog tima, a ne njihovu radnu obvezu. Zato je njihov pristup entuzijastički i beskompromisan, no time i »nezanatski« i »neprofesionalan«. Autor upozorava na iznimnost ovakvih filmova i njihovo neuklapanje u produkcijske sustave.
Nadalje upozorava na nesebičnost u obavljanju radnih zadataka: svaki član ekipe nije (kao inače) fokusiran isključivo na svoj posao — ovakve produkcije traže univerzalne film-makere.
Digitalni video smatra idealnim medijem za ovu vrstu posla, jer omogućava visok radni komfor i (relativno) diskretan postupak snimanja. Navodi i pravila snimateljskog ponašanja koja omogućuju »nezamjetnost« kamere i onda kad ljude snima iz blizine.
Unatoč planiranju sadržaja i izgleda filma, autor smatra da je vizualni stil filma više odredila izabrana procedura snimanja nego početna koncepcija. Dalje navodi da je razlika slike HRT dokumentaraca i ovog filma u stupnju poštivanja slikovnih standarda. Staje u obranu slikovnih nesavršenosti, koje potvrđuju vjerodostojnost snimanih zbivanja, a nekritičnu težnju savršenstvu smatra strukovnom zabludom. Zanatske nesavršenosti u ovom su filmu nastale uslijed snimanja u dugom vremenskom periodu, ekstremno velike količine materijala i inflacija slike, no i težnje da se ulove prirodne reakcije ljudi. Autor smatra da smanjenje tehničkog angažmana na snimanju doprinosi opuštenijoj komunikaciji sa snimanim ljudima, te time pomaže općoj kvaliteti filma. Uočava važnost socijalne spretnosti snimatelja, te njegovu pojačanu koproducentsku i koredateljsku ulogu. Konačno razumijeva zašto ja na dokumentarnom filmu poželjno praktično autorstvo (redatelj, snimatelj) u jednoj osobi.

Silvestar Kolbas