Vatroslav Mimica, po mnogima jedno od najvećih imena jugoslavenske i hrvatske kinematografije i kulture uopće, rođen je 1923. u Omišu, a roditelji su mu potjecali iz Mimica, sela koje je prije Drugog svjetskog rata bilo poznato kao mala Moskva. Na formiranje njegova ljevičarskog opredjeljenja najviše je utjecala književnost Miroslava Krleže čija je djela upoznao kao dječak u Splitu i, kako je sam govorio, zahvaljujući tome kasnije nije upao u zamku ideologizacije i dogmatizma, već je u umjetnosti našao spas i oslobođenje od ideologiziranog svijeta.
U Zagrebu je studirao na Medicinskom fakultetu, a kao mladić 1942. otišao u partizane, skriven u crnom odjelu za vjenčanje, po naredbi svoje veze. Želio je izbjeći sanitet, ali je ubrzo postao doktor u Bjelovarskom partizanskom odredu i jedini liječnik, bez kliničkog iskustva, na cijelom području, pa je čak obavljao i porođaje. Nakon što je pročitao neke njegove tekstove u partizanskim novinama Ivan Šibl ga je povukao u politički odjel X. zagrebačkog korpusa, a zatim je premješten u zagorsku brigadu Matija Gubec u kojoj je postao politički komesar i upoznao Franju Tuđmana. Poslije oslobođenja Zagreba, s 22 godine, na konju i na čelu kolone prolazi Vlaškom ulicom, kod Petrove crkve iz gomile ljudi izleti mu majka, grle se, a ona pita kada će kući da se okupa i sredi.
Naređeno mu je da završi studij medicine, iako nije krio kako ga ne zanima liječnička karijera i ostanak u vojsci. Bio je aktivan u studentskim organizacijama, jedan od urednika u časopisu Izvor te osnivač i prvi urednik Studentskog lista koji je pokrenut kao informativni bilten Narodne studentske omladine.
Odbivši vojnu liječničku karijeru, po partijskoj kazni odlazi u Jadran film za direktora. Imao je 26 godina, a jedina veza s filmom je bilo nekoliko filmskih kritika koje je napisao. Početkom pedesetih je podnio ostavku u Jadran filmu te se bacio na pisanje scenarija za svoj prvi igrani film U oluji (1952), a 1955. radi komediju Jubilej gospodina Ikla. Jedan je od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma, s Vladimirom Tadejom 1957. piše scenarije Premijere i Na livadi Nikole Kostelca te Cowboy Jimmy Dušana Vukotića, a iste godine režira crtani film Strašilo, koji je dobio Grand Prix u Veneciji i prvi je veliki međunarodni uspjeh Zagrebačke škole. Njegovi filmovi Samac (1958, Grand prix u Veneciji), Happy End (1958), Inspektor se vratio kući (1959), Kod fotografa (1959), Telefon (Zlatna nagrada u Berghamu) ili Mala kronika (1962) dali su pečat animiranom filmu u nas. Uveo je u crtani film trokut, kvadrat i druge forme moderne grafike i nov način animacije.
Vrativši se igranom filmu snimio je modernističku trilogiju koja se bavi problemima otuđenosti pojedinca, Prometej s otoka Viševice (1965, Velika zlatna arena), Ponedjeljak ili utorak (1966, Velika zlatna arena, Zlatna arena za režiju) i Kaja, ubit ću te (Zlatna medalja u Napolju. Velika zlatna arena u Puli) te Događaj (1969) po motivima Čehova, samo jedan pravi partizanski film, Makedonski dio pakla (1971.) u Makedoniji te dva povijesna spektakla, Seljačku bunu (975) i Banovića Strahinju. (1981).
Dobio je niz domaćim i međunarodnih priznanja među kojima Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo (1986) i nagradu za životno djelo Licorne d’honneur na međunarodnom filmskom festivalu u Amiensu (2012).
Jedan je od rijetkih sineasta u svijetu koji je istodobno bio autor cijenjenih igranih, dokumentarnih i animiranih filmova. Modernistička poetika, diskontinuirana montaža, slobodne asocijacije, upotreba kolora i crno-bijele fotografije te univerzalne, svjetske teme, učinile su ga klasikom hrvatskog filmskog modernizma.
Svijet je uvijek promatrao kao veliki humanist s istančanim osjećajem za nepravde prema ljudima. Takav je bio čovjek.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com