Baš poput filmova koje u osnovi dijelimo na dokumentarne, igrane, animirane i one koji se nazivaju bilo eksperimentalnima ili otvorenom kategorijom ili već kako tko, i bicikle dijelimo na gradske koji mogu biti muški ili ženski, a često su imali i neke dodatne opreme poput blatobrana, prednjih i stražnjih svjetala, košara za prijevoz stvari (danas se dobar dio toga ne koristi, pa ne čudi zblanjenost pješaka kad pred njih, iz tmine, doleti svjetlima neoznačena jurilica), cestovne savijenih upravljača i bez dodatne opreme kako bi bili brži i s manjim zračnim otporom (ali, za jurnjavu po cestama, a ne između pješaka na ulici!), brdske, najčešće s ravnim upravljačem i masivnijim okvirom, koji mogu izdržati brojne neravnine i uspone i u pravilu s amortizirajućom prednjom vilicom te BMX koji ima manje kotače i jednostavnije je konstrukcije.
Svatko za sebe zna koji mu bicikl treba i kojeg najviše voli. Jednako je i s filmom, ali revije i festivali pomažu da se dobije širi uvid i upozna ono što bi inače vjerojatno ostalo nepoznato. Ne samo gledanje filmova nego i susreti s autorima, razgovori, analize…Na 21. reviji i 9. festivalu ulogu voditelja informativnih razgovora poslije svake projekcije preuzeli su doc. art. Jelena Modrić, filmska montažerka i Stipe Radić, filmski kritičar. Autori im sve priznaju, i kako su došli do ideje i koji su bili problemi pri realizaciji i što namjeravaju tek snimati. Zanimljivo je, i šteta što svi ne slušaju te razgovore.
Jednako su zanimljivi i vrijedni i radionički programi IYMS-a i Relativity School, ali i debata o tome jesu li za korupciju u društvu podjednako odgovorni vlast i građani. I večernja druženja na obalama četiri rijeke. Poslije Mrežnice na kojoj su briljirali Ana Đordić i Tonći Gaćina, sinoć je susret bio na Dobri, u srednjovjekovnom i romantičnom Novigradu gdje se u okviru programa Nekad laureati Revije i Festivala, a danas? predstavila Ana Opaćić, a zatim je prikazan film Uvijek svoja, dok nas u petak čekaju Korana i Houston, imamo problem, primjer tzv. lažnog dokumentarca kakvi su sve prisutniji u suvremenom filmu, možda i kao refleksija na sve nevjerojatniju stvarnost u kojoj živimo.
Na prve četiri projekcije u srijedu i četvrtak vidjeli smo filmove iz Južne Koreje, Danske, Slovenije, SAD, Gruzije, Hong Konga, Irske, Makedonije, Kosova, Velike Britanije, Grčke, Španjolske, Bosne i Hercegovine i Norveške, a u domaćoj selekciji iz Karlovca, Bjelovara, Gunje, Dubrovnika, Pitomače, Splita, Zaprešića, Petrinje, Zaboka, Osijeka, Zagreba i Siska. U petak nas još čekaju, uz ostale, filmovi iz Slovačke, Srbije, Njemačke i Belgije, odnosno iz Sračinca, Sesveta i Pule. I još puno kreativnih susreta, ugodnih razgovora, obećavajućih najava budućih projekata.
Krov se Zorin doma upravo renovira i pola je zgrade u skelama, a na jednom od kamioneta tvrtke koja to radi piše krov jak kao bik! Kako namjeravamo bar još deset, dvadeset godina dolaziti na Reviju i Festival, nadamo se da će krov (kao bik!) izdržati do tada. Najmanje!
Preko puta Zorin doma nalazi se cvjećarnica Iris, a u njoj je proteklu deceniju bila i zlatna retriverica Lola. Druželjubiva, vesela i mazna pozdravila bi svakog posjetitelja Revije i Festivala, mahala repićem i gledala pametnim očima, pa je svakomu uljepšala dan. I onda, u desetoj godini života, umrla od leukemije. Na njenom je mjestu sad opet mazni i veseli, crni pas. Drag je, ali….in memoriam, Lola!
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com