Duge kose i gustih brkova, najčešće u crnom, s kožnim prslukom i u visokim čizmama, odlučno bi koračao dvorištem Studentskog centra i odmah se vidjelo da ima stav, samosvijest i viziju. Sredinom sedamdesetih takvog smo ga sretali i polako otkrivali čime se sve bavi i što ga sve zanima. A toga je bilo u izobilju!
Rođen u Vinkovcima, filmski redatelj i multimedijalni umjetnik Ivan Ladislav Galeta diplomirao je 1969. godine na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, na smjeru likovnog odgoja, a zatim visoko stručno obrazovanje stekao 1981. i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Bio je, od 1977. do 1985., i voditelj Centra za multimedijalna istraživanja Studentskog centra u Zagrebu, kojeg su osnovali Hrvoje Turković i Nikša Gligo, kao i osnivač i urednik programa Filmoteke 16. Od 1980. djelovao je kao gost predavač na više europskih sveučilišta, a istodobno izvodio performanse u galerijama i muzejima. Kao stručni suradnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu djeluje od 1993. godine, i jedan je od pokretača Odsjeka za animirani film i usmjerenja Multimediji, gdje od 1995. radi kao docent te u mirovinu odlazi kao redovni profesor. Umirovljenje nije želio i zaista je, administrativno i prisilno, otišao prerano.
Među eksperimentalnim filmovima koje je snimio, posebno istražujući filmski prostor i vrijeme projekcije te njihove međusobne odnose, pamte se Metanoia i Prst (1969), Sjećanje na Odiseju u svemiru 2001. (1971), serija Filmovi 1-10 (1975-1980), Napred-natrag: klavir (1977), Dva vremena u jednom prostoru (1976/78), PiRaMidas (1984), SFAIRA 1985-1895 (1984), Water Pulu 1869-1896 (1987) i Wal(l)zen (1989). Od 1973. bavi se objektima-instalacijama, fotografijama-instalacijama, prezentacijama proširenog filma, zvučnim instalacijama te ambijentalnim intervencijama i ekološkim projektima, a od 1975. ga sve više zaokupljaju videoradovi. Među bogatom videografijom valja istaknuti TV ping-pong (1975/78), Media Game 1 (1978), Drop, Railway station – Amsterdam, Lijnbaangracht Centrum i No 1, 2, 3, 4 (1979) te Post Card (1983) i Pismo / Letter (1995).
Godinama se bavio životnim prostorom, istodobno proučavajući njegovu cjelovitost i samoopstojnost, cijeneći i unapređujući land art i permakulturu čije je principe izmjene pejzaža i čovjekova sudjelovanja u oblikovanju prostora, kao čin protesta protiv izvještačenosti suvremena svijeta i protiv utilitarizma umjetnosti, posve konkretno provodio baveći se svojom zemljom, tim „humusnim slojem zemlje koja je osnova svega“ kako je znao zaneseno govoriti, onako slavonski, s ljubavlju i poštovanjem prema njoj i plodovima koje nam daje. Bio je ponosan na svaku biljku koju je uzgojio.
Od 1968. bavio se i projektom Endart o kojem je snimio istoimeni film 2000., te seriju videoradova nadalje. Opsjedala ga je i životna priča Jamesa Joycea, o čijem je stvaralaštvu koncipirao i proveo niz projekata, a uvijek je isticao utjecaj Miroslava Hlevnjaka na vlastita promišljanja i stvaralaštvo.
Dobio je mnoge nagrade i priznanja, između ostaloga 2004. godine i red Chevalier de l'ordre des Arts et des Lettres Ministarstva kulture i komunikacije Republike Francuske te najvišu državnu nagradu Republike Hrvatske Vladimir Nazor za životno djelo u području likovne umjetnosti.
Za sebe je znao reći da je pola Mađar, a oni su svi sjetni i tužni i puni crnih misli, čisti mrak! A cijeli svoj život posvetio je svjetlosti!
Duško Popović