Produkcija - Autori

Facebook HFS
Ante Kuduz

Ante Kuduz

Čime se bavi vaš likovni prostor? Što je on? Što je prostor koji ste morali osvojiti i iz kojega je sve izašlo? Kako se on referira na vaše djetinjstvo i na vaš život?

Pokušat ću ilustrirati. Marina, ja bih neki ciklus započeo i na njemu bih radio. Ciklus ima svoj početak i svoj kraj i ja sam kao skalpelom precizno znao definirati kada je kraj. Ako bi Picasso i Braque bili simboli, ja bih bio označen kao Braque, onaj koji uvijek treba biti poticaj izvana, bila to priroda ili grad. Kad sam bio u krizi sjeo bih u auto, jurio po Zagorju i pravio skice. Na taj sam način punio svoj ispražnjeni akumulator. Da bih se napajao morao sam imati vezu s prirodom. Nemam imaginaciju kakvu je na primjer imao Šutej. On nije imao nikakvih pauza. Njegova je mašta bila nedirnuta, ja sam svoju morao obnavljati.

Da, ali vi ste graditelj.

Da, jesam. Saša Srnec mi je mnogo puta rekao 'Pa što radiš u onoj grupi Forumaša?'. A ja sam u Forumu imao poziciju nedodirljivosti. Oni se nisu mogli uplitati u ono što sam radio, jer je to njima bilo strano. Tako sam imao apsolutnu slobodu i mogao sam štošta raditi. Oni su samo definirali da sam ja talentirani mladi čovjek. Srnec, Richter, cijeli taj exatovsko-konstruktivistički krug, osjećao me kao duhovnoga pripadnika, ali ja sam bježao od njihove pravovjernosti, od pripadanja sekti. Ja sam želio biti sâm.

Sa Srnecom mi je bilo jako lijepo, s Richterom sam čak surađivao u jednom momentu. Oni su meni bili u svakom, pa ako hoćete čak i duhovnom, pogledu vrlo vrlo bliski ali ja nisam mogao prihvatiti te postulate jer su bili strogi, bili su gotovo neka vrsta religije. Meni je op-art bio zanimljiv, meni je geometrijska apstrakcija bila vrlo zanimljiva. Ona je bila moje područje, ali ja sam volio to uzeti samo kao jedan način u koji smijem intervenirati i na obrnuti način. To je moja sloboda.

Što znači intervenirati na obrnuti način?

To znači da postoji formula, a ja volim tu formulu malo poremetiti. Ja sam zbog toga mnogo izgubio, čak i u smislu afirmacije. Nisam bio sklon dogmatskom načinu, pa nisam uvijek bio prepoznatljiv. Meni je bilo vrlo lijepo razgovarati s ljudima koji su potpuno drugačiji, ja sam znao naći vezu barem što se tiče razgovora o artu . Meni se jedan Stupica neobično dopadao. Od toga nisam imao neposredne koristi, ali je to meni otvaralo jedan dodatni registar koji sam mogao reinterpretirati bez osjećaja da sam nekome nešto uzeo. Meni moj svijet dopušta ulaz u različita polja.

A kako ste ga uspjeli tako potpuno zaštiti, kao što ste uspjeli zaštiti jezik od prljavština, zadržati ga izvan socijalnog konteksta u kojem je nastajao, čak i u odnosu na Exat?

Ako radiš ovakav posao otkrit ćeš neku temeljnu os koja drži skelet ideje, ali otkrit ćeš i da ona ima neočekivanih ugrađenih elemenata. Ti dodatni elementi mogu biti poveznice na čitav niz odvojaka koji upućuju na sasvim slučajne reference koje je moj senzibilitet usvojio kao sastavni dio perifernog otkrivanja.

Neke od tih stvari pokušavam spomenuti jer su mi one značile jako puno. Djetinjstvo i sve ono što je vezano uz njega moglo bi zapravo činiti sukus moga rada. Ja nisam ništa profesionalno gradio, nisam ništa zamišljao ili pretpostavljao kao profesiju od koje ću živjeti, jednostavno sam imao potrebu da svoje sličice, svoje djetinjstvo iskažem kroz črčkanje po papiru. To je ono onime čime sam se eto bavio. Onda nije ni čudo što su o meni još dok sam bio Podravini govorili da 'mali Tonček nije loš, hoće delat, ali bi samo čitao, pisao i risao'. Čitao, pisao i risao, refren koji je me pratio imao je u njihovim očima negativni predznak. A ja sam zapravo na taj način samo iskazivao sebe.

Odrastao sam u domu. Živjeti život u čoporu i biti vuk samotnjak nije lako i nije jednostavno. Zakon jačega tamo je, baš kao i u džungli, uključivao i odgojitelje i ravnatelja i sve odrasle koji su bili u ulozi čuvara. Primjenjivali su drastične mjere kažnjavanja. Tu je zakon šutnje bio apsolutno pravilo, tko ga je prekršio nastradao je dvostruko: i od odgojitelja i od čopora. To je situacija u kojoj sam ja odrastao i koja je u meni ostala kao znanje i kao obrambena čahura koja me štiti kada se nađem u stranom okruženju. Meni su Podravci uvijek govorili 'pa kako to Tonček da ti nisi naučio naš jezik podravski'?

Kad ste živjeli u Podravini?

Od 1946. do 1949. godine. Odlukom na nivou ministarstva četrdeset i šeste godine mala su djeca iz domova bila upućivana na selo, a velika u vojne škole. Ako nisu imali majku ili oca, dalju se rodbinu nije ni pitalo za pristanak. Ja sam u to vrijeme imao jednog prijatelja koji je bio živi vrag, za razliku od mene koji sam bio pokoran, strpljiv, „čkomeći“. On me nagovorio da odemo u Đurđevac, u Podravinu. Rekao mi je 'mi ćemo Ante u Đurđevcu s klincima iz vlaka pobjeći'. Ali seljaci su si od nas djece odabrali dječaka ili djevojčicu, manjeg ili većeg i za to su dobivali pomoć od države. Tako sam ja ostao u toj Podravini, nesretnoj. Tu sam dobio trahom, i to u trećem stadiju pred osljepljenje. Moja je mama tada imala jedno dijete imala u Osijeku, jedno dijete u Klinča selu, kćerku u Opatičkoj i mene u Podravini, a najmlađega je imala kod sebe. Ona je koristila priliku svako malo posjetiti jednoga pa drugoga i tako sačuvati, koliko je to bilo moguće, osjećaj obitelji i majčinstva. Ja sam bio najstariji pa sam joj u tome pomagao i čak sam u nekoj mjeri zauzeo mjesto oca koji je poginuo. To je bilo to saće, ta krajnje ogoljela i krajnje limitiranja struktura u kojoj sam ja živio, i gdje je cilj bio opstati, u svakom pogledu. Nakon više mjeseci obilazaka po Ministarstvu, uspjela je nagovoriti jednu od službenica da ode pogledati u kakvim uvjetima živim u Podravini. Spavao sam u štali i tako sam zaradio trahom.

Prebacili su me u Zagreb u Vlašku u dom, i odmah u Vinogradsku bolnicu gdje sam ostao tri mjeseca na liječenju. Tada nije bilo penicilina ni antibiotika i trahom se liječio struganjem s bjeloočnica, s kapaka. Dobar ishod takovog liječenja, naravno, nikada nije bio sasvim siguran.
To su okolnosti koje čovjeka formiraju, te okolnosti određuju prostor u kojem se mora živjeti. Ali to je trenutak, što je najvažnije, u kojem imamo pravo sebi stvoriti kutak iluzije gdje se može realizirati dječački san. Moj san je bio papir.

Meni su vaša pojava i vaša priča danas teško spojivi. Vi odajete utisak čovjeka koji odrastao u jednoj krajnje zaštićenoj visokociviliziranoj građanskoj sredini i nekoga tko se iz kulturnog nasljeđa te sredine, iz njezine finoće i dokolice odlučio baviti umjetnošću.

Marina, ja sam živio u domu i svoj školski i svoj studentski život. Sve do stvaranja vlastite obitelji to je bio moj život. U domu, u toj elementarnoj borbi za opstanak vokabular je bio sveden na trećinu onoga uobičajenog za druge socijalne zajednice, sve su drugo bile prostote, grubosti, psovke i glagoli. Nikada nisam naučio psovati a živio sam u čoporu gdje nije bilo drugoga jezika.

Kako vam je to uspjelo? Morate mi to komentirati, sigurno imate neko objašnjenje.

Jednostavno nisam bio prijemčiv za grubost. Vjerojatno baš zato što sam se ja s ovim svojim sposobnostima mogao izolirati. Zanimljivo je da se nikada nisam potukao, iako je tuča bila temeljni način rješavanja bilo kakvog nesporazuma. Iako sam pripadao starijima uvijek sam bio krhak pa su me iz ironije zvali Tarzan. Nadimak sam stekao igrajući nogomet jer je to bio jedini sport gdje sam im bio ravnopravan. Da paradoks bude veći igrao sam beka i budući da se nisam bojao sudara s tim snažnim momcima koji su jurišali na gol, osigurao sam si poziciju ravnopravanog. Sva ta grubost, tuča, podmetanja prolazila su nekako mimo mene i ja sam sa svojim čitanjem i crtanjem uvijek nalazio trenutak i kutak da budem sam. Čak je i odgojitelj govorio 'Ante tako bih te radio udario ali ne mogu'.

Iako sam puno čitao beletristiku, pročitao sam cijeloga Karla Maya kojeg sam našao u jednoj seljačkoj zadruzi u to vrijeme kada je bio zabranjen, moj je rječnik ipak bio krajnje siromašan. I sredina u kojoj sam se našao tada 1956. u Školi primijenjene meni je bila nova, potpuno strana. Bilo je tu djevojaka i momaka iz dobro situiranih zagrebačkih obitelji, bilo je i nešto starijih koji su zbog rata kasnili sa školovanjem, a ja sam bio iskompleksiran jer su mi zbog trahoma oči bile stalno krmežljive. Moj je vokabular unatoč intenzivnom čitanju bio krajnje siromašan, a sjećam se i kako sam u lipnju dolazio u školu u skijaškim hlačama. I opet mi je crtanje bilo alibi i mogućnost da im budem ravnopravan. Bila je to sredina tako daleka od moga života, djeca iz normalnih obitelji, djevojke koje nisam mogao u oči pogledati. Jednom sam mamu pitao ima li koji dinar, a ona je odgovorila da nema ni za sebe a kamoli za mene. Bila je tekstilna radnica.

A gdje je mama živjela?

Živjela je u Kožarskoj ulici u sobici dva puta dva metra sa samo jednim željeznim krevetom. Tu smo u jednom trenutku živjeli svi petero.

I kako vam je u toj situaciji palo napamet da se posvetite crtanju, da odaberete profesiju umjetnika?

Evo kako je to počelo. 1943. godine smo mi bježali iz Dalmacije, otac je bio zidar – samouk koji se izvještio u gradnji crkava. Tako smo mi s njim putovali i selili se. U jednom smo se trenutku našli u Zemunu gdje je bila velika kolonija Dalmatinaca s dubrovačkog područja, ali i naših ljudi iz Zagore.

Kada je počeo rat pobjegli smo iz Vrlike pred četnicima i sklonili se u selo kraj Bjelovara. Kada je otac 1944. poginuo majka je ocijenila da u takvim ratnim vremenima njoj samoj s djecom nije preporučljivo da bude u nepoznatom okruženju. Nije to bila Dalmacija, ni Vrlika niti bilo što njoj blisko. To nije bilo mjesto gdje bi ona mogla uspostaviti bilo kakve, a kamoli zaštitničke odnose s ljudima. Bila je udovica s četvoro djece od kojih najmlađe otac nikada nije ni vidio. I mi smo odselili u Zagreb jer je ona smatrala da će s djecom lakše opstati u velikom gradu.

No pričali smo kako ste počeli crtati?

Kad sam došao u školu Primijenjene bilo je to vrijeme Exata i polemika oko Murtićevih fresaka u Ritz baru. Mi smo sve to kao đaci Primijenjene jako pažljivo pratili. Exatovci su se toliko nametnuli kao novina da su čak na školi predavali. Radić koji je bio i član Exata postao je tada direktor škole. Ta ogoljelost siromaštva s jedne i duhovna radoznalost s druge strane krčila si je put ne bi li se zadovoljile potrebe barem na intelektualnom planu. Kao posljedica Drugoga svjetskoga rata, siromaštvo je bilo opće stanje koje se naravno u ovim krajevima jače osjećalo, no istovremeno je to vrijeme protjecalo u traženju, u radoznalosti. Nije bilo puno knjiga, nije bilo časopisa, reprodukcije su bile crno-bijele... I u toj se situaciji pojavio Radić koji je na svojim predavanjima upotrebljavao toliko stranih meni potpuno nepoznatih riječi da često nisam razumio o čemu zapravo govori.

Kroz cijelu priču kroz koju me vodite prisutan je motiv napora da se nauči ili očuva jezik, od podravskog, domskog do ovog jezika struke.

Da, da. E da bi paradoks bio veći ja sam, možda baš i zbog te svoje ugroženosti jer nisam mogao pratiti njegova predavanja, jako dobro shvatio postavke njegovih likovnih zadataka. To je bilo apstraktno izražavanje, to je bila kompozicija, ritam, dramatika koji će kasnije postati abeceda mog likovnog izražavanja. I trudio sam se zadatke čim bolje izvršiti. Puno godina kasnije kada sam već bio mladi docent na Akademiji rekao mi je kako još ima te moje crteže iz Škole primijenjene i da ih koristi na predavanjima koja sada drži studentima! No vratimo se tamo gdje je sve počelo. Otac je poginuo i bilo je bombardiranje Bjelovara, sjećam se kako smo iz sela s jedne lagane uzvisine gledali Bjelovar. To je za mene bio dramatičan događaj. Mama je bila u gradu i s velikim sam strahom očekivao njezin povratak. Ona se vratila a ja sam i dalje potpuno fascinirao promatrao prizor.

Kasnije kada se situacija smirila, svi su ljudi bili na ulicama i naišao je jedan dječak. Nisam ga poznavao. Bio je nešto stariji od mene. On mi je prvi u životu pokazao akvarel. Ja nisam znao što je to. Objasnio mi je. Zapanjio sam se jer je sve što sam do tada radio, a imalo je tu neku pretpostavku likovnoga, bilo igranje s blatom. Naslikao je bombardiranje s ultramarin plavim nebom i zelenim avionima! Doživio sam otvaranje novoga svemir. Znao sam da želim papir i (da želim) po njemu šarati.

FILMOVI - produkcija Hrvatskog filmskog saveza

složeno po godini
LOL-CON

LOL-CON (2007)
redatelj i scenarist