Povodi

UNICA 2005: Devet dana u Blankenbergu

67. svjetski festival neprofesijskih filmaša – UNICA 2005, Blankenberge (Belgija), 10-18. rujna 2005.

Petak, 9. rujna – Prizemljenje

Dok čekamo prtljagu na pokretnoj traci briselske zračne luke, zamišljam hrpu ćelavih ili sijedih glava, ‘važne’ dedeke iz tridesetak nacionalnih ‘federacija’ kinoklubova, u pratnji manje važnih bakica, kako polako pune gledalište, jurišaju na besplatne kavice i praline u stankama između projekcija i turistički pocupkuju po ‘atrakcijama’ strane zemlje u danima izleta. Tako otprilike izgledaju festival i kongres UNICA-e, svjetske organizacije neprofesijskoga filma. Ma gdje se održavao, usred Europe ili negdje u ‘trećem svijetu’, uvijek ga pohode uglavnom vremešni i (ne znam zašto) ‘zaslužni’ nacionalni delegati. Autori filmova, osobito ako su iz neke siromašnije ili daleke zemlje, mahom ostaju doma, pa nemaju prilike ni vidjeti ni čuti kako o sličnim ili različitim stvarima razmišljaju njihovi kolege iz drugih krajeva svijeta. Ove godine poznato se društvo sastaje u Blankenbergu, belgijskom gradiću na Sjevernom moru, udaljenu sat i pol vlakom od administrativnoga središta Europe. A ja tamo trebam prosuđivati filmove, i to javno, i pritom uvijek voditi računa da nekoga ne uvrijedim ili favoriziranjem neke selekcije ne izazovem ‘diplomatski’ skandal.

Iako već dosta znam o toj vrsti manifestacije, postalo mi je jasnije što me čeka tek nakon prizemljenja. Zvonko Karakatić iz požeškoga kluba, koji će u Blankenbergu zajedno sa Željkom Balogom organizirati svjetsko natjecanje jednominutnih filmova, zlurado zapaža kako zna nekoga tko će se sljedećih deset dana znojiti od muke. Sve mislim da se to ne odnosi na mene i da ću prije svega opušteno uživati u razgledanju Bruxellesa.

Subota, 10. rujna – Upoznavanje

Razgledačko briselsko uživanje bilo je, nažalost, kratko. I eto me u Blankenbergu. Prvi sastanak žirija zakazan je u pet poslijepodne. Još ne znam što me čeka. Ni to da su većina članova žirija poligloti, koji se neopazice prebacuju iz engleskoga u francuski i njemački i obrnuto, ni to da će naše javno žiriranje na jednom od tih jezika početi još prvoga dana.

Sve je postalo jasno u jednoj od odaja velebnoga Casina, središta festivalskih događanja, gdje su nas sedmero u subotu poslijepodne dočekali predsjednik UNICA-e Max Hänsli i Jan Baca, zadužen za koordinaciju rada žirija. Društvo će mi činiti dva Belgijanca (Michel i Julien), Britanac Dave, Austrijanac Georg, Švicarac Rolf i Poljak Pawel. U žiriju nisam samo jedina žena, nego sam i najmlađa. I to je vrlo prispodobivo manifestacijama u kojima kolo vode razvijene zemlje: stalno trube o kulturi tolerancije i emancipaciji, a uvijek delegiraju muškarce. Kako li će otrpjeti primjedbe jedne žene sa ‘zapadnog Balkana’? Slutim da će biti napeto.

Nakon međusobna upoznavanja, Baca, ugledni španjolski arhitekt, koji uz to hobistički snima dobre filmove, odmah nas je upoznao s pravilima: do subote ćemo poslije svake projekcije, u skupinama po troje, govoriti o prikazanim filmovima pred publikom. Pritom ne smijemo objašnjavati, vrednovati ni na bilo koji drugi način procjenjivati filmove! Pitali smo se što nam onda ostaje, ali smo ipak prihvatili pravila. Baca nam je prepustio da se sami dogovorimo tko će kada i o čemu govoriti. Dakako, ‘dame imaju prednost’: dopala me prva jutarnja skupina.

Napetost zbog neugodnih sutrašnjih obveza ublažili su nakratko ceremonija otvaranja i banket u Casinu. Uz elegantno aranžirane stolove i bend koji se silno trudio da repertoarom pjesama ugodi svima od tridesetak prisutnih nacija (ili možda ‘političkoj korektnosti’), ondje nas je, prema očekivanjima, dočekala prilična hrpica starčeka. Vidjet ćemo hoće li se dobni prosjek smanjiti kada festival počne.

Nedjelja, 11. rujna – Belgijanci, Bosanci, Talijani, Španjolci i ostali

Dakako, neće. U dvorani je bio sličan sastav, ojačan nešto jačom domaćom populacijom u gledalištu, jer je festival otvorila belgijska selekcija. Olovka mi je odmah bila u ruci. Već nakon prvoga belgijskog filma pomislila sam da će animirana festivalska špica s glasovitim belgijskim ‘pišonjom’, koji krši zakone mokreći po blankenberškoj pješčanoj plaži (a kaznu mu u crtiću naplaćuje predsjednik UNICA-e Hänsli), biti daleko najdomišljatiji proizvod domaćina. Dobro sam mislila! Počelo je s klasičnim (TV) dokumentarcem o starom zanatu (šivanju uniformi i kostima), nastavilo se s parodijskom dosjetkom o voajerima iz javnoga WC-a, potom intermezzo-vinjetama o belgijskim vjetrenjačama, a završilo staromodnom melodramom o ljubavi između Belgijanke i ranjenoga engleskog vojnika u Drugom svjetskom ratu. Ukratko: vrlo uredno i sterilno. I vrlo turistički reprezentativno i promotivno. Ali ipak i pomalo razočaranje kada su u pitanju Belgijanci. Jer, profesionalna im je kinematografija u kreativnom uzletu.

Odmah nakon toga program je obećavao nered i ‘ono malo duše’: uslijedila je bosanskohercegovačka projekcija. No, ni tu neće ići bez iznenađenja. Bošnjaci, koji su tijekom i poslije rata snimali zanimljive i dirljive dokumentarce, odjednom su počeli eksperimentirati. Tomislav Čavar ponudio je, primjerice, dvije genre-varijacije: animaciju predmeta (Otvarač i konzerva) koja bojom i tonom simulira pornografiju, a onda i hermetičnu ‘slagalicu’ o internetskim i drugim vezama (Enter), bez ikakve veze među posloženim slikama. Poslije sam trokutić, kojim sam obilježavala filmove za završnu raspravu, stavila samo uz jedan bošnjački film, Varijacije Tamara Kesića, a žiri je većinom glasova procijenio da bi o toj hermetičnoj i vizualno ekspresivnoj meditaciji barem trebalo još popričati.

Poslije prve dvije selekcije našla sam se pred punim gledalištem, zabljesnuta reflektorom i s mikrofonom u ruci, koji je stalno ‘bježao’ od usana. U glavi mi je stalno bilo Bacino upozorenje – ne prepričavati, ne vrednovati, ne ocjenjivati!, a na papiru črčkarije na engleskom i hrvatskom u koje sam u groznoj panici od ‘vatrenog krštenja’ jedva povirila. Govorila sam što mi je došlo, plasirajući u prorijeđeno gledalište uglavnom impresije i asocijacije. Nije bilo loše, a dvaput su se čak i nasmijali.

Uslijedile su selekcije Tunisa, Španjolske i Italije, o kojima barem ne moram ništa govoriti. Od pet tuniskih filmova, na kraju su za uži izbor odabrana dva. Posebno zanimljiv bio je igrani Outcome o kavanskome sviraču koji, nakon naporne i bučne (svadbene?) zabave, potapajući noge u lavoru, svira za ‘svoj gušt’. Dugogodišnji službeni prevodilac UNICA-e, Jean-Claude, koji dobro poznaje Tunis, održao nam je u stanci kratku lekciju o specifičnom položaju Tunisa u islamskome svijetu i upozorio nas da u tome filmu ima mnogočega što zapadnjaci možda ne vide na prvi pogled. Za drugi tuniski film, dokumentarac o smrtno oboljelom od teške bolesti Sla se ne događa drugima, nisu nam trebala tumačenja, a i taj film je klimavo prošao u završni krug.

Španjolska, kažu, redovito ima dobar program, a jednom sam se u to uvjerila u Finskoj, kada je upravo Jan Baca, skriven pod pseudonimom, ispunio španjolsku minutažu ultraprofesionalnom dramom. Na Pirinejima fikcija ipak dominira, pa je takav bio i španjolski sastav. Između filma El Ruido (Buka) s paranoičnim likom koji ne može odgonetnuti odakle dolaze neobični šumovi što ga progone, i didaktične priče o karikaturalnim skinhedsima Churros con cholate, smjestio se pravi mali art-biser Final y Principio (Kraj i početak), barcelonskog studenta Charlosa Marquesa Marcela. U njegovoj vizualno dojmljivoj priči o susretu živućih sa ‘zagubljenim’ tijelom mrtvaca u bolničkome dizalu okomita i vodoravna linija složile su se u nevidljivi križ. Mladi autor nije samo pokazao koliko je živima nelagodna blizina smrti, nego je svoj filmić i promišljeno strukturirao, smještajući likove u plošne kompozicije. Dakako, nismo se svi baš složili oko ocjene toga programa. Čini se da britanski kolega iz žirija, uvijek nasmijan i zabavljački raspoložen Dave, iza osmijeha ipak nešto krije što se meni, moram priznati, ne sviđa: ne cijeni baš umjetnički trud. Jednom je Belgijancu, s druge strane, sve dobro, drugi u svemu nalazi pogreške, a Austrijanac ima, blago rečeno, čudan ‘ukus’. S Poljakom Pawelom i Švicarcem Rolfom već se mogao naći zajednički jezik, vjerojatno zato što smo generacijski bliži.

El ruido	Final y principio (Španjolska)

Uslijedio je žanrovski prilično šaren i zanimljiv talijanski program. I odmah iznenađenje. Zanimljiva komorna fikcija, naslovljena 00156, Eugenija Squarcije (mlađeg od dvadeset i pet, jer je označen kao jeunesse) o djevojci koja u situaciji hipotetskog svjetskog rata dobiva pisane upute kako se ponašati. Magličasta fotografija i off-naracija dali su poseban poetski i meditativni ugođaj toj drami. Većina žirija ipak je bila sklonija ‘angažiranom’ crtiću Omar e Sarah, reducirane animacije i odveć plakatne (antiratne) poruke. Nije mi drago što se ta riječ, ‘poruka’, i odveć često čuje u komentarima članova žirija, što znači i da filmovi žele imati ‘poruke’. (A znamo i što je o tome mislio John Ford…) I sljedeći talijanski film, Dan poslije, bio je u paranoično-poetičnom ozračju, zamišljajući kako bi izgledao ‘dan poslije’. Birosaur (Il Burosauro) pak zabavio je kombinacijom piksilacije žive slike i računalno animiranog crteža, ali ga nitko nije uzeo ozbiljno. Koplja su se lomila oko posljednjega talijanskog filma Konopac (La fune). Uglavnom zbog odveć banalna poentiranja priče o srazu dviju kultura (zapadne i istočne), koje ratuju i komuniciraju preko konopca za sušenje rublja što povezuje njihove stanove u uskoj mediteranskoj uličici. Bez te zbrzane poente, film mi je bio vrlo simpatičan. Nakon Talijana, koje nisam morala komentirati, uslijedio je predah. A onda reprezentacije Austrije i Estonije, zbog kojih ću ipak morati na pozornicu. Ponovno je moj red.

Austrijski program nije me se osobito dojmio, a jedan od četiri filma, dozlaboga pretenciozan i nečitljiv eksperiment, u kojemu su svi začudo pokušali nešto pronaći, jednostavno me iživcirao. Film je na kraju ipak ušao u uži izbor, kao i igrani Flashback, svojevrsna inačica Tri boje: Plavo K. Kieslowskog, o ženi koja je najprije izgubila dijete, a onda i muža u prometnoj nesreći. Dvije subjektivne perspektive u filmu, ženina i muževa, izazvale su blagi interpretativni kaos. Svi su film različito tumačili.

U estonskoj skupini jedan monotoni film o životinjama i prirodi, pa jedan ‘upropašteni’ dokumentarac o kiparici i njezinim groteskno-karikaturalnim kipovima likova iz političke prošlosti (Staljina, Lenjina, Hitlera...), pa jednominutna šala na račun filmskih ambicija i sponzora… Jedini filmić vrijedan pozornosti bila je Koma, vrlo ekspresivan film onirična stanja u kojem glavni lik progone sjećanja iz prošlosti (ili budućnosti?), (simbolični) predmeti, ali i slike atomskih gljiva. Na pozornici sam hvalila taj film zbog ikonografske (dosljednosti) i vizualne dimenzije. Uostalom, u estonskoj selekciji nije se moglo posebno hvaliti nešto drugo.

Ponedjeljak, 12. rujna – Poljski dan

Danas je dan za prvi izlet i kratki predah. Poslijepodne putujemo u Ieper, nedaleki grad koji je tijekom Prvoga svjetskoga rata sravnjen sa zemljom, pa je postao svojevrstan simbol belgijskoga stradanja. Tamo nas čeka razgledanje potpuno obnovljena središta s katedralom, posjet memorijalnom centru i zajednička večera, ali prije toga, ujutro, treba ‘odraditi’ poljsku i letonsku selekciju.

Dogovoreno je da danas ‘govore’ Georg, Dave i Michael. Srećkovići! Poljska reprezentacija od samo tri igrana filma bila je jako dobra, najbolja do sada, iako je oni baš i nisu takvom doživjeli. Počinje filmom ceste na vrlo poljski način. U nekoj smrznutoj pustopoljini mladić ustopira automobil s mrgudnim vozačem te uskoro ustanovi da nije jedini ‘suvozač’: na stražnjem sjedištu otkriva svježi leš. I tu počinje frka. Umjesto da se oslobodi neželjena svjedoka, vozač/ubojica autostopistu gura u ruku svoj pištolj i moli ga da mu oduzme život. E to je bilo vrlo poljski: zločin sâm traži kaznu! Priča se dalje ponavlja i ima otvoren kraj, te djeluje kao svojevrsni perpetuum mobile, što sugerira i njezin naslov Autononstop (autora Dominika Matwiejczyka). U drugom, bizarnom filmu Marco P. i izlodzieje rowerów (a. Bodo Kox), višestrukim ubojicom postaje jedan bike-manijak, jer mu ukradu bicikl. Film na trenutke otvoreno parodira mafijaške sage i pun je nasilja, ali ipak prezentirana s ironijskim tarantinovskim odmakom, pa se publika prilično zabavljala. Najozbiljniji film u poljskoj selekciji, Vlaga (Wilgoć) snimio je mladi Daniel Wawrzyniak. Meditativno putovanje dječaka vremenom, simbolično opredmećeno u kristalu, podsjeća na ‘skulpture u vremenu’ A. Tarkovskog, a likovnom komponentom film doseže artistički vrh UNICA-e. No, g. Englez iz žirija nije mu bio spreman to i priznati, pa mi se jako ‘zamjerio’. Zato je nekoliko sati poslije, nakon što smo odgledali nepoticajni program Letonije, ponosno odsalutirao pod belgijskom inačicom Slavoluka pobjede, na ‘britanskom teritoriju’, u čast tisuća britanskih državljana koji su izginuli u Belgiji u Prvom svjetskom ratu. Prije toga vodili su nas u ‘interaktivno’ razgledanje tehnološki čudesna i prilično zagušljiva ratnog muzeja, koji je neopisivo vonjao na nešto meni strano, valjda na rat i smrt, pa sam pobjegla u šetnju posve zgodnim gradićem. Ustrajni Belgijanci desetljećima su ga obnavljali ciglu po ciglu, ne bi li mu vratili njegov nekadašnji izgled. Kod ‘betonskih’ nas, takvo što jednostavno je nezamislivo.

Utorak, 13. rujna – Kreativni Argentinci, eklektični Šveđani, duhoviti Česi, i ‘ušminkani Hrvati’

Novo jutro u Blankenbergeu i novo uzbuđenje. Prva projekcija pripada Švedskoj i Hrvatskoj! Dakako, neću ovaj put morati procjenjivati naš program, ‘pridružen’ nepredvidivoj nordijskoj reprezentaciji.

Što se tiče raznovrsnosti, a to se na festivalima UNICA-e posebno cijeni, Šveđani nam ne mogu parirati. Program im je bio sastavljen uglavnom od (pet) igranih filmova i jednog eksperimenta. Meni se najviše svidio upravo onaj jedini eksperimentić o tijelu i dodiru nazvan Smekningen, sanjiva vizualnog i glazbenog ugođaja. Ostatak programa nalikovao je na igrane stilske vježbe, mora se priznati pristojne realizacije. Jedna je bila u stilu Dogme ‘95, snimljena cinéma vérité metodom (Jultidningar), druga priča o generalnoj ‘nesreći’ suvremenoga čovjeka (Život je sladak) realizirana je altmanovom dramaturgijom short-cutsa, a treća Operationen u dojmljivoj i crnohumornoj maniri slasher-horora. Zanimljivo je i pohvalno ipak to da su sva četiri spomenuta filma studentski radovi, a čak tri pripadaju kategoriji jeunesse!

La cantina di ferro Matije Debeljuha	Besame mucho (Slovačka)

Naš je program bio raznovrstan na drugi način: dva (studentska) igrana filma, jedan dokumentarac i jedan eksperimentalni film. Zanimljivo je bilo slušati komentare dežurnih: Pawela, Juliena i Rolfa. La cantina di ferro Matije Debeljuha (splitski UMAS) dobio je pohvale zbog dobre kamere i općenito, atmosfere, ali im je priča ostala nejasna, tj. dvosmislena. Rolf je hvalio dokumentarni postupak i dosljednu uporabu krupnih planova u Papićevu filmu Prije kiše, ali nije imao istomišljenike u svojoj današnjoj talking-skupini. Oreškovićevu Buketu publika se glasno smijala i burno pljeskala, ali su mu ocjenjivači ipak nalazili slabosti: da je predug, da je repetitivan, da nije originalan itd, itd. Ellipse Sunčice Fradelić očito nisu uspjeli protumačiti ni shvatiti: eksperimentalni jezik očigledno je slaba strana ‘amatera’ posvuda. Sve u svemu, mogli smo proći i gore, ali i bolje. A dva hrvatska studentska filma uspjela su ući u uži izbor za javno žiriranje, zakazano za subotu ujutro. Dakako, nakon te ‘runde’ ‘prisluškivala’ sam razgovore članova žirija, jer me zanimala reakcija na hrvatski program. Jedan je rekao kako Hrvati uvijek žele sebe predstaviti boljima nego što jesu. Ljutim se u sebi, jer ne znam na temelju čega je to zaključio. A opet, kad malo promislim, ima u tome i neke istine…

Druga ‘runda’ donosi Slovačku, Argentinu i Češku, a od mene traži pojačanu koncentraciju. Ponovno moram na pozornicu. Nastojala sam svim silama braniti slovački program, jer mi se činio zanimljiv, makar je u segmentima bio šlampav i nedorađen. Posebno mi se svidjela pomalo nespretno sročena, ali osjećajna dramska minijatura Osamnaest o odnosu majke i punoljetne kćeri koja je odlučila otići od kuće. Uz vrlo pristojnu animaciju (Besame Mucho), Slovaci su imali i manje uspjelu varijaciju s temom Ramisova Beskrajnog dana (Refinity), te posve zgodan ‘školski’ filmić Kokotić, o obitelji koja čeka dolazak odsutnoga oca na željezničkoj postaji, ali ga i ne dočeka.

A onda: Argentina! Koliko filmskih talenata živi u toj ekonomski uništenoj zemlji! Sjećam se finske UNICA-e 1999. Tada su bili najbolji, a jedan od autora, Diego Lerman, u to doba student beskrajno siromašne državne akademije u Buenos Airesu, samo nekoliko godina poslije postao je svjetski poznati autor. Sudeći po prvom filmu O Mariji (Aparte de Maria), bit će ih još. Autor mu je mladac, student Ariel Nahon, pred čijom se kamerom slavi rođendan ostarjele argentinske glumice. Ona ne izlazi iz sobe, gdje pije i nostalgično gleda stare filmove, dok je pred kućom, zatravljena sjećanjima na svoje mlade dane s divom, čekaju trojica muškaraca. Bulevar sumraka i Prošle godine u Marienbadu u uvrnutoj i mizanscenski izglobljenoj argentinskoj mješavini, dakako bez boje, u crno-bijeloj tehnici!

Slijede Moderna vremena Simona Franca, film u boji, ali i u sasvim drugom ‘vicu’ i prostoru. U fokusu su pustara Patagonije i osamljeni starosjedilac koji mirno živi sa svojim kokicama, sjekirom i prirodom, sve dok jednoga dana ne dobije paket s televizorom. Jednostavan film o surogatnom (ne)životu što ga zagovara TV-program. Treći argentinski film Laž (još jedan studentski) o ratnom veteranu koji pati od posttraumatskog sindroma, imao je jasnu zamisao (ratnici su unaprijed mrtvi), sjajnu produkciju, ali previše hirovitih flešbekova. Zato je u sljedećem Između zidova (Madianeras) sve bilo na mjestu, a unatoč blagoj pripovjedačkoj ‘aritmiji’ bio je jedan od mojih favorita. Zato što počinje malim esejom o suvremenom urbanističkom kaosu Buenos Airesa, iza čijih zidova žive dva osamljena mlada bića. Svidjelo mi se što film polazi od argentinske zbilje, ali je nastavkom priče uspješno ‘pobjeđuje’ i transcendira.

Česi su se ovaj put opasno odali krvavu nasilju potkrijepljenu statistikom o maloljetnim ubojicama. Statistika je svakako bila uvjerljivija od P.E.Z.-a, ‘kratkoga filma o ubijanju’ s adolescentskim protagonistom. A to se može reći i za dokumentarac o ruskom manastiru koji je u doba komunizma pretvoren u gulag. Slijedila je urnebesno dinamična i zabavna komedija Najčvršće lisičine u stilu nijeme burleske. Nevjerna žena, ljubavni trokut, obilje fizičkoga gega i tango sačinili su nepogrešivu smjesu. Konačno nešto doista češko! Na kraju i nešto vrlo ‘miteleuropsko’: slatkasti crtić San, o spavaču koji pleše sa svojim jastukom uz Straussovu polku.

Poslije Čeha zavrijedili smo stanku i večeru. Treba obnoviti energiju za konzumaciju večernjeg programa Ukrajine i Nizozemske.

S prvim je bilo lako. Samo tri filma: dvije loše animacije i još lošija reportaža o ‘narančastoj revoluciji’. Nizozemska je selekcija bila nešto bogatija, ali ne osobito dojmljiva: dokumentarac o ribanju, humorna bračna drama u brojgelovskom ambijentu, psihološki triler o ubojici vlastite žene koji se vraća na mjesto zločina, i konačno najzanimljiviji dokumentarni portret nizozemskoga slikara Hocksa, s domišljatom audio-vizualnom prezentacijom njegova slikarstva.

Dakako, kada su se trojica dežurnih članova žirija spustila s pozornice, o svemu smo još jednom raspravili iza zatvorenih vrata. Prije zaslužena sna.

Srijeda, 14. rujna – Pristojni Finci, šareni Britanci, ‘bogati’ Nijemci i Iranci 

Bit će to još jedan težak dan s tradicionalno jakim reprezentacijama: britanska, iranska, njemačka…I sve tri dodijeljene su baš mojem kritičkom umu. Dvaput ću pred publiku, a Britanaca i Nijemaca u dvorani kao u priči, uvijek raspoloženih za međusobne ‘ratove’.

Prikazivački je dan i počeo ratom, ali se tuklo narančama u prvom filmu iz Lichtensteina Bitka naranči. Od količine voća koje su sudionici karnevala u tom odveć brbljavom dokumentarcu iscijedili po ulicama i trgovima nekog gradića bilo mi je slabo. U drugom filmu iz te zemlje pretjeralo se pak s naivnom glumom i zanatskim nespretnostima svih vrsta, pa sam Lichtenstein odmah otpisala. Finska je imala i veći i bolji program. Započeo je šaljivim igrokazom o smotanom pljačkašu banke, a završio vrlo rafiniranim etnografskim dokumentarcem o laponskom drvenom posuđu Guksi. U sredini se našao hvalevrijedan studentski film Prvi dan na poslu. Trebalo bi ga, kao i neke druge, odnijeti u Zagreb i pokazati dekanu ADU-a…

Britanci su donijeli čak šest raznovrsnih naslova, ali nijedan nije ostavio poseban dojam. Simpatična mi je bila pajtonovska priča o hrpi penzića u lovu na novčanicu od 50 funti. Dokumentarac o hendikepiranoj djeci, koji su neki uzdizali, meni se činio odveć parazitskim i promatračkim, a drama o ljubomori bila je strukturirana kao sendvič s flešbek-punjenjem. Britanci su zapravo najviše dali u dvjema animacijama, od kojih smo jednu naslovljenu 225, a nadahnutu Ratovima zvijezda, uvrstili u uži izbor.

Za sljedeću rundu najavljene su Švicarska i Gruzija. Švicarska je imala dva potencijalna kandidata za medalje: odličan dokumentarni portret ukrajinskoga pastira ‘na privremenom radu’ u švicarskim Alpama (Za sreću nije potrebno mnogo) te precijenjeni igrani film o dvoje mladih s hendikepom i parapsihološkim sposobnostima. Gruzijski filmovi nisu stigli, a tijekom talking showa članova žirija zapažam da je Dave (britanski kolega) posebno slab na hendikepe i slične sadržaje, ali mu zato nedostaje razumijevanja za kreaciju. Osjećam da ću do kraja festivala s njim tiho ratovati.

U sljedećoj rundi gledamo prilično šaren i zanimljiv buket od pet iranskih filmova. To nije iznenađenje, jer se zna koliko su Iranci zadivljeni filmom, a upravo prvi, film o filmu, naslovljen Flashback, o tome i vrlo dojmljivo govori. Slijedi odličan i vrlo ‘čist’ dokumentarac o rudarima, pa akcijska pustolovina o dvojici bjegunaca u kamionu, pa onda i privlačna art-animacija Karta. Samo jedan film u iranskoj selekciji bio je ispod visokih očekivanja.

U bogatoj njemačkoj reprezentaciji ni jedan! Nijemci su uvrstili u svoj program sve filmske vrste i mnogo invencije. No, najoriginalnijim mi se činio prvi igrani film Level Ground 4, krimić koji kutovima kamere i tonskim zapisima simulira registar sustava za nadgledanje javnih prostora. Korektno je snimljen dokumentarac o spisateljici Karin Blixten, duhovit kratki crtić o pužu trkaču, prpošan i metodološki raskošan eksperiment Nasse Zigarren Für Berlin, a zabavan i satiričan igrani film Brkovi. Budući da je bio moj red za javno očitovanje, imala sam što i zagovarati i braniti, a to sam činila zdušno, znajući da je to moj posljednji izlazak pred publiku prije završnoga žiriranja. A sutra je i dan predaha.

Četvrtak, 15. rujna – Izletnički dan

Budući domaćini UNICA-e

Za članove žirija jutro je slobodno; ostali moraju na kongres UNICA-e, a onda svi zajedno idemo vlakom na izlet u obližnji Bruges. U krasnom i beskrajno vlažnom srednjovjekovnom gradiću prošaranu kanalima proveli smo cijelo poslijepodne i večer. Prokisle od kiše, koja nas je uporno namakala tijekom kružne vožnje kanalima u otvorenim brodicama, odveli su nas na zajedničku večeru, a potom na koncert ozbiljne glazbe u čudesno akustičnu modernom zdanju, gdje nas je kombinacijom klasičnog i modernog repertoara počastio virtuozni belgijski kvintet Arco Baleno.

Petak, 16. rujna – U znaku Francuza i jedne minute

Posljednji je prikazivački dan i vrijeme za svjetski ‘kup’ u jednominutnome filmu. Projekcija započinje Luksemburgom i stiliziranom somnambulnom dramom podvojena lika. Dobro je počelo, ali ne zadugo. Uslijedila je dokumentarna lekcija iz ornitologije, pa pretenciozna vinjeta upozorenja o sidi, pa nijemi, crno-bijeli igrani film o čarobnjacima i čarolijama, s međunatpisima i Mélièsom u primislima.

Makedonija je, čini se, poslala na festival neselektiranu selekciju. Barem u tri filma pojavio se isti glumac, a priloženi dokumentarac i animacija bili su dosta šlampavi. Zapažam živčanost i ljutnju u redovima ocjenjivača. Svi se pitaju, onako s ‘europske’ visine, kako su Makedonci opće poslali takvu selekciju. Meni je sve bliže i jasnije, pa se čudim i divim da su je uopće i poslali. Nisu se proslavili ni susjedi Slovenci, iako su imali pet filmića različitih vrsta. No, jedan je bio barem početno duhovit: vestern-obračun između koke i lisice, sa živim i do zuba naoružanim životinjama.

Čudno je ponajprije kako su ‘veliki’ Rusi sebi dopustili tako škrt i slab program: edukativni dokumentarac o pticama pun otrcanih digitalnih montažnih efekata, jedan animirano-igrani film s diletantskom animacijom i nešto bolju animaciju modela aranžiranu na šahovskoj ploči u kojoj dva kralja dokazuju Čija je vojska najjača.

Od ruske je zasad jača filmska vojska domaćina sljedeće UNICA-e, Južne Koreje. Istina je da su se u njihovu programu našla čak tri dokumentarca sa sličnom temom (o starim zanatima), ali i da nije izostao i meditativni istočnjački duh. Moj je favorit bio spori i meditativni igrani film Going Together, koji, najkraće rečeno, govori o nedostatku topline i dodira, a to čini vrlo jednostavno i finim tajmingom. Današnja, posljednja rasprava pokazuje da će oko toga filma biti bitke, a da će druga korejska akvizicija, vizualno sofisticiran eksperiment s multipliciranim ‘ja’ u središtu, ostati ‘neshvaćen’.

Francuzi (jer su valjda ‘šećer’) dolaze na kraju. Odličan početak, s komornom pričom Ben… la Mouche o zatvorskom prijateljstvu dvojice kažnjenika, suvislim dijalozima, tajmingom, zagasitim kolorom i glumcem koji neopisivo sliči na Belmonda. U nastavku se program malko razvodnio: dinamična, sto posto blesava potjera na skijama bez osobite poente i značenja, zanimljiv dokumentarac o dvjema školama na vodi i životu mališana u Kambodži i Vijetnamu, a na kraju prpošna i šaljiva računalna animacija o svemircima. Francuzi su na kraju ipak dobro prošli, jer su im tri filma ušla među izabrane za raspravu i potencijalne nagrade.

E sada treba odlučivati. Dok se u zgradi Casina pripremao jednominutni kup, a u hrvatskoj ‘delegaciji’ iščekivao prigodni posjet hrvatske veleposlanice u Belgiji s pratnjom, nas sedmoro i već umorni Jan Baca zatvorili smo se u svoju sobu. Treba ponovno pročešljati liste, revidirati prethodne odluke, dodijeliti posebne nagrade, odabrati kandidate za najbolju nacionalnu selekciju. Čuvši za broj filmova odabranih za javno žiriranje (45!), Jan Baca hvata se za glavu. Koliko će žiriranje trajati? Koliko ćemo nagrada podijeliti? Svi imaju neke svoje razloge, pa se ništa više ne može izbaciti. A možda je doista neprofesijska sezona bila plodna? Pitanje je i koja je država imala najraznovrsniji program. Englez je odmah eliminirao jednu od kandidatkinja, Francusku, jer je bila laureat prošle godine. Odmah protestiram: Što nas briga! Je li dobra ili nije!? No, nitko me ne čuje. U igru na koncu ulaze dvije zemlje: (hm!) Velika Britanija i Njemačka.

Brzo, diplomatski, i relativno primjereno, podijelili smo i posebne nagrade. Otišle su na četiri kontinenta. Nagradu za ‘specijalne efekte’ poslali smo u Veliku Britaniju, filmu 225. Moj korejski favorit Going Together domogao se posebne nagrade za najbolji ‘mladi’ film, tuniski Outcome dobio je «Fellinija», najbolju ideju imao je, opet jedan od meni dražih, argentinski Između zidova, pa je još jedan ‘moj’, poljski film Vlaga, nagrađen za iznimnu realizaciju. A našla se i nagrada za onoga drugog dobrog Argentinca (Aparte Maria), koju su dijelili Korejci.

Subota, 17. rujna – Žiriranje i licitiranje

Žiriranje je počelo malo poslije devet ujutro. Sinoć smo se dogovorili tko će prvi govoriti o kojem filmu, a sada se treba koncentrirati i na uređaje pred nama sa crvenom (NE) i zelenom (DA) lampicom, koju će trebati pritiskati nakon svakoga komentara. Staro je pravilo: tko dobije pet ‘zelenih’, dobiva i nagradu o kojoj se odlučuje i ide u sljedeći krug za veću. Dakako, zanimalo me što će, nakon što smo već svašta izgovorili o filmovima, moji kolege sada govoriti. Zapravo, nije se čulo ništa novo ni neobično. Jedino me zaprepastila činjenica da je jedini od 45 filmova koji nije dobio nagradu bio iranski dokumentarac o rudarima i rudniku. Još me više zaprepastio komentar jednog člana žirija da film nije dobar je ne prikazuje nikakvu opasnost! Drugi su se ipak pazili da im nešto ne izleti, pa je sve bilo manje-više korektno. Dakako, prijašnje predrasude prema nekim filmovima učinile su svoje i teško ih je bilo svladati. Pa i one prema hrvatskim filmovima (o kojima nisam smjela govoriti). Debeljuhov La cantina di ferro i Oreškovićev Buket ipak su dobili broncu. Više se nije moglo.

Pravila UNICA-e, omogućuju ipak da se nešto i popravi. Samo nas četvoro iskoristili smo diskrecijsko pravo i tražili ponovno glasovanje za po jedan film. Dave je ‘izvukao’ zlato za češku burlesku, Pawelu nije uspjelo ‘navući’ broncu za ‘sporni’ iranski dokumentarac, a ni Rolfu zlato za poljsku Vlagu. Ja sam ipak uspjela: za korejski film Going Together sada su glasovali i oni tvrdi protivnici. No, jasno mi je da su posrijedi ipak bili politički razlozi: Koreja je sljedeći domaćin UNICA-e. Ostala je još samo jedna (možda opet politička?) odluka – tko ima najzanimljiviju selekciju. Bila sam na strani Njemačke, a ona je i pobijedila. I konačno je svemu došao kraj.

Zapravo ne! Na oproštajnom banketu u Casinu podijeljene su nagrade i darovi, a društvo onih istih vremešnih turista zabavljalo se i pozdravljalo dogovarajući se o desetodnevnom putovanju u Koreju transsibirskom željeznicom, na sljedeću UNICA-u. E, taj bi film trebalo vidjeti!

Diana Nenadić