Mediji, škola i djeca

Medijsko nasilje – realna opasnost da ili ne (II)

Medijski stručnjak George Gerbner u svojim razmatranjima prvo naglašava činjenicu da je društvo u kojem živimo ispunjeno kriminalom. Po njemu na osobnom planu javljaju se strahovi koji pridonose otuđivanju i izolaciji. Ispitujući stupnjeve nasilja u medijima, posebice televiziji, otkrio je da je nasilje dominantno u serijama, ali da ga ima i u dječjem programu.
National Institute of Mental Health još je 1982. u svojim istraživanjima naglasio povezanost učestala gledanja televizijskog nasilja i ponašanja djece u društvenoj zajednici.
Istraživanje ih je dovelo do ovih zaključaka:
- djeca moraju postati manje osjetljiva na bol i patnje drugih;
- djeca postaju više uplašena;
- postoji veća mogućnost da postanu agresivna i nasilna.
Prema mišljenju stručnjaka tog instituta izlaganje medijskom nasilju dovodi djecu u situaciju da gledaju nasilje kao normalan odgovor na stres, odnosno kao na prihvatljivo sredstvo za rješavanje sukoba.
Istraživači tog instituta smatraju da mnogi medijski proizvodi koji redovito promoviraju nasilje također promoviraju i igračke temeljene na nasilju zasićenu programu kojim potiču djecu da oponašaju i ponavljaju u igri ponašanje viđeno na televiziji ili u filmovima.
Oni tvrde da su djeca koja promatraju nasilne, odnosno agresivne načine rješavanja problema u medijima sklonija provjeravati to u svojim igrama, odnosno imitirati takve načine ponašanja u stvarnom životu i okružju.
Komentiramo: Kad je dijete u filmu Superman vidjelo kako junak leti zrakom iznad grada, a zatim pokušalo s nebodera provjeravati ima li i ono tu sposobnost i pritom smrtno strada, zar je zaista film kriv za tragični događaj? Što je do pojave filma radilo društvo, škola, obitelj i drugi?
Marina Krcmar potkraj devedesetih prošloga stoljeća napisala je studiju o tome kako se interpretiraju nasilni prizori na televiziji i u kinu. Uzorak je rađen na 191 djetetu iz tri osnovne škole, jednakog broja dječaka i djevojčica. Djeca su prvo pogledala tri filma koji su prije bili prikazani na televiziji. U jednom su bili prikazani motiv i posljedice agresivnoga ponašanja, u drugom se vidio samo motiv, bez posljedica, a treća je skupina gledala ulomak iz filma koji je prikazivao samo posljedice.
Nakon gledanja djeca su dobila upitnik s nizom pitanja, trebala su odabrati agresivan ili neagresivan kraj priče filma, objasniti opravdanost nasilnoga čina i drugo.
Ne opisujući sada detaljno istraživanje, pogledajmo zaključke do kojih je došla Marina Krcmar. Ona je zaključila, odnosno potvrdila, da obiteljska komunikacija itekako ima udjela u povezivanju televizijskog gledanja i njegove interpretacije. Ona smatra da interpretacija televizijskih prizora utječe na to kako televizija utječe na djecu. Rezultati njezina istraživanja pokazuju da su povećana agresija, povećana hladnokrvnost, bezosjećajnost i povećano vjerovanje kako je nasilje norma sveprisutan proces. No, kaže znanstvenica, televizijsko nasilje ne utječe nužno na djecu da se nakon gledanja ponašaju agresivno. Neka djeca imaju nasljedne nasilne tendencije, koje mogu biti naglašene gledanjem nasilja.
Ovisnici o ‘televizijskom nasilju’, posebice tijekom duljeg vremena, mogu zamijeniti televizijski zaslon sa stvarnim životom. Želja za prihvaćanjem nasilja u stvarnom životu i agresije kao životne norme nakon gledanja posredovanoga nasilja povezano je s teorijom značenja u kojem zbilja stvorena nasilnim televizijskim prizorima mijenja zadobiveno prihvatljivo ponašanje. Stoga razgovor s roditeljima nakon neke odgledane emisije ili filma, objašnjavanje viđenog, posve sigurno može imati znatan učinak na to kako televizija utječe na djecu.
Krcmar, kao i drugi, jasno naglašava da nasilje koje dolazi s televizije ili iz filmova ne utječe na svako dijete jednako, ali smatra da svakako ima učinka ako se mnogo vremena provede uz ekran, zanemarujući, po njezinu mišljenju, neke druge korisnije stvari ili druženje s drugima.
Znanstvenici poput Feshbacha govore o medijskom nasilju kao stanovitoj katarzi. Naime, on smatra da nasilje na televiziji omogućava pražnjenje agresivnog naboja i tako znatno smanjuje nasilnost u čovjeka. Emisije i filmovi preplavljeni nasiljem, prema toj tezi, obavljaju nužnu društvenu ulogu: mladima omogućuju bezopasan odušak agresivnom nagonu, omogućavaju im da ublaže potisnutu agresiju. Zastupnici teze o katarzi ističu kako je suvremeni način života pun nemira, tjeskobe i emocionalne napetosti, što bi, gledanjem nasilnih scena, trebalo osloboditi, jer ono terapeutski djeluje na gledatelja.
Crkva, posebice u dokumentu Pornografia e violenza nei mezzi di comuniccatione: una risposta pastorale, objavljenu u Rimu 1989. godine, navodi da su osnovni razlozi širenja nasilja u audio-vizualnim medijima liberalni argumenti, želja za zaradom, zakonski nedostaci i nesigurnost, odnosno ravnodušnost mnogih čimbenika. Uz to mnogi su mišljenja kako je to borba bez pozitivnog ishoda koja je očito vječna, ali neuspješna.

Što zaključiti?
Nazočnost nasilja u medijima, ne samo u filmu i na televiziji nego i u računalnim igrama, nepobitna je činjenica. Psiholozi, pedagozi i drugi stručnjaci neprestano ukazuju i ponavljaju o kakvoj je opasnosti riječ. Medijski stručnjaci toj temi pristupaju sa skepsom, to je ono o čemu najmanje vole čuti, jer je to dosta ozbiljna osuda medija.
Činjenica je da, iako tu ne postoje recepti, treba smanjiti količinu nasilja u medijima. Takvi se filmovi i emisije moraju prikazivati u terminima kada djeca i mladi ne gledaju televiziju (iako je danas teško reći koje je to vrijeme?). Međutim, ništa se neće promijeniti ni zakonskim odredbama, nego se ponovno javlja potreba da se o svemu tome stručno i odgojno razgovara u školi (ovdje je bitna uloga medijskih pedagoga) i obitelji. Vječna su pitanja što je prikazano, a ne samo kako i zašto je tako prikazano. Mediji su sastavni dio života, naše kulture. Nitko se dobronamjeran ne zalaže za ukidanje prikazivanja nekih sadržaja, ali nužno im treba prići kritički, s malo više pažnje, ukazujući što je u određenom medijskom uratku dobro, a što loše, u čemu se postupilo s mjerom, gdje se možda pretjeralo, gdje je prikazano u funkciji priče, a gdje možda egzistira nasilje zbog nasilja sama i slično.
Ako se vratimo dilemi iz sama naslova, možemo na kraju reći da je pretjerano nasilje u medijima svakako realna opasnost, ali da se ta opasnost može osjetno umanjiti ako se, kao i u drugim situacijama, o viđenom razgovara.

Krešimir Mikić