Povodi

Prijedlog osnova zakona o audiovizualnoj djelatnosti

U ime predlagatelja, Hrvatske udruge producenate i Društva hrvatskih filmskih redatelja, Albert Kapović i Hrvoje Hribar izložili su projekt 8. ožujka 2005. u Velikoj dvorani Akademije dramske umjetnosti, u nazočnosti filmskih djelatnika, producenata i

Europska audiovizualna realnost i mjesto Republike Hrvatske u njoj

Države članice EU prihvaćaju kao svoje pravo i obvezu osiguravanje potpore, zaštite i promocije svoga kulturnog identiteta, izražena putem audio-vizualnih djela.
Gotovo sve države Europske unije tretiraju kinematografiju kao segment audio-vizualne industrije te imaju uspostavljene mehanizme financijske potpore produkciji, distribuciji filma, prikazivačkoj djelatnosti, ali i video i TV-produkciji. Time se omogućava prelijevanje novca iz jednog segmenta u drugi, što rezultira povećanjem cjelokupnoga produkcijskog kapaciteta, konkurentnosti na europskom i svjetskom tržištu, razvija tržište audio-vizualnih proizvoda, a u konačnici otvara nova radna mjesta.

Stvaranje integralnog sustava potpore audio-vizualne industrije u RH alarmantna je nužnost jer će bez toga Hrvatska u skoroj budućnosti biti osuđena na isključivo prikazivanje djela nastalih na temelju tuđih jezika, sadržaja i identiteta. Ukoliko donesemo samo Zakon o filmu, vrlo brzo postat ćemo svjesni činjenice da sami sebe guramo u kolonijalni položaj prema europskoj i svjetskoj produkciji iz jednostavna razloga što ni na sustavnoj ni na zakonodavnoj razini nismo uskladili praksu s europskim načelima.

U gotovo svim europskim zemljama uvedeni su različiti pravni oblici fiskalnih olakšica i bankovne potpore. Najčešći su mehanizmi potpore subvencije, avansi, beskamatni i niskokamatni krediti te koprodukcijska ulaganja. Od toga najrašireniji su oblik subvencije.
Glavni izvori za mehanizme javnoga financiranja audio-vizualne industrije sredstva su iz državnoga proračuna, posebne pristojbe iz filmske i TV-distribucije, posebne pristojbe od prikazivanja filmova i prihodi od TV-postaja. Sav novac slijeva se u centralne državne agencije za potporu – javne fondove. Svaka europska država ima svoj model prikupljanja sredstava za audio-vizualnu industriju, ali cilj im je isti: boriti se za preživljavanje i jačanje domaće audio-vizualne industrije unutar nemilosrdne svjetske konkurencije, davanjem palete olakšica i potpora iz najrazličitijih izvora.

Gdje je u svemu tome Hrvatska? Hvale je vrijedna činjenica da su obje političke elite uspjele osigurati kontinuitet proizvodnje, što pokazuje postojanje jasne svijesti o važnosti filma i audio-vizualnih djela unutar nacionalne kulture. Međutim, postojeći princip odlučivanja i financiranja nema na duge staze, u srazu sa snažno ustrojenim europskim tržištem, nikakve šanse za uspjeh.








Prijedlog novog ustrojbenog modela nacionalne audio-vizualne industrije

Dužnost je države definirati, realizirati i održavati sve bitne pretpostavke za stvaranje uspješne audio-vizualne industrije. Pritom mora poštovati sve demokratske norme, vrijednosti i načela civilnoga društva, uobičajene standarde u zemljama razvijene demokracije.
Poštujući ta načela nužno je stvoriti ustanovu koja će biti stožerno tijelo audio-vizualne industrije. Struktura te ustanove morala bi odražavati ravnotežu između politike s jedne, profesionalaca i stručnjaka s druge te ostalih socio-kulturnih elemenata koji imaju realne osnove sudjelovati u nacionalnoj audio-vizualnoj politici.

Ta ustanova mora preuzeti sve središnje operativne funkcije na nacionalnoj razini. Ponajprije upravljanje fondovima za potporu audio-vizualnim djelatnostima, predstavljanje nacionalne audio-vizualne kulture kod kuće i u svijetu, poticanje razvoja audio-vizualne industrije u RH kao izvozno orijentirane gospodarske grane.
Ta ustanova u funkcioniranju mora imati najviši stupanj autonomije, a kontrola zakonitosti rada pripada Vladi. Nadzorni odbor imenovala bi Vlada, ravnatelja Sabor, skupština i upravno vijeće bili bi sastavljeni od predstavnika struke (sve profesionalne udruge, javna i komercijalne televizije) te predstavnika svih ostalih referentnih organizacija civilnoga društva.
Tako ustrojena ustanova stvorila bi pretpostavke da se Ministarstvo kulture i postojeće Vijeće usredotoče na definiranje kulturne strategije i stvaranja vizije o perspektivama razvoja audio-vizualne kulture i industrije u RH.


Prikupljanje novca

Postupak prikupljanja novca jednostavan je pod pretpostavkom da postoji politička volja i društveni konsenzus, a zatim i zakonski okvir o potrebi razvoja i potpore audio-vizualnoj industriji u RH.
Prvi je i temeljni izvor novac iz državnog proračuna (35-40 milijuna kuna godišnje), koji bi činio jezgru fundacije.
Drugi izvor su TV-kuće (javne i komercijalne) danas najveći korisnici audio-vizualnih djela. Komercijalne televizije danas nemaju nikakvih stvarnih obveza prema očuvanju i razvoju nacionalnoga kulturnog identiteta, a činjenica je da postoji respektabilno domaće tržište TV-reklama ‘teško’ stotinjak milijuna eura godišnje. Trebalo bi definirati model po kojem bi javna i komercijalne televizije uz obvezu imale i realnog interesa sudjelovati u razvitku domaće audio-vizualne industrije.
Treći izvor financiranja dolazi iz područja distribucije i prikazivanja, bilo kino-, bilo videotečne djelatnosti.
Važno je da takva stožerna institucija ostvaruje i vlastite prihode po osnovi vraćanja dijela uložena novca, pružanja usluga u lease-back-sustavu (država stranom producentu vraća postotak uložena novca), ima javne ovlasti u kontroli zakonitosti poslovanja u audio-vizualnoj industriji itd.





Raspodjela novca

Sustav raspodjele morao bi proći nekoliko strukturalno različitih i međusobno neovisnih tijela. Svako od tih tijela ima određen postotak glasova i zbroj svih glasova stvara rang-listu po kojoj će novac biti podijeljen. Tijelo koje dijeli novac za filmsku produkciju bilo bi sastavljeno, primjerice: produkcija/plasman segment 40 posto, scenarij/režija segment 40 posto, društveno/kulturološki segment 20 posto.
Osim izravnih potpora namijenjenih proizvodnji postojala bi i briga o životu audio-vizualnog djela, koja bi bila organizirana uz pomoć Cro Cinema Pool. Putem njega organizirano bi se sudjelovalo na međunarodnim festivalima, surađivalo s europskim institucijama te davale informacije i pomoć stranim koprodukcijskim ekipama.

Kinoprikazivaštvo neobično je važan segment u životu audio-vizualnog djela i potrebno je osigurati različite poticajne mjere radi očuvanja minimalnih uvjeta za njegovo funkcioniranje.
To bi uključivalo stvaranje povoljnih kreditnih linija namijenjenih obnovi kina i kupnji opreme, oslobađanje od poreza na dobit onih kina koja prikazuju domaću recentnu produkciju (razviti sustav odnosa kapaciteta kina i vremena prikazivanja domaćeg filma, sukladno tome oslobađanje od 20 do 100 posto iznosa), subvencioniranje dijela troškova promidžbe za domaći i europski film, ustrojbu sustava izravne potpore projektima koji šire filmsku kulturu u užem smislu riječi.

Oslobađanje plaćanja poreza na dobit svih videoteka koje sustavno u svom repertoaru imaju kompletnu domaću produkciju, subvencije za promidžbu domaćeg filma.

Subvencioniranje i olakšice distribuciji i plasmanu audiovizualnih djela na međunarodnom tržištu.

Zbog nepostojanja primjerene politike u sektoru audio-vizualne industrije Hrvatska je potpuno istisnuta s toga tržišta. Nama susjedne zemlje koje su izgradile respektabilan sustav funkcioniranja audio-vizualne industrije imaju razrađene različite mehanizme privlačenja i stimulacije stranih ulaganja. Bit svih tih rješenja jest da država stranom producentu vraća određen postotak uložena novca. Time tržište dobiva na konkurentosti, a rezultati su itekako vidljivi. (Češka ostvaruje 300 milijuna eura godišnje, Rumunjska 250 milijuna...)
Buduća institucija informirala bi strane producente i promovirala hrvatske mogućnosti, s druge strane obavljala bi nadzor nad procesom povrata dijela uložena novca, što bi i fakturirala stranom producentu.


Umjesto zaključka

Svrha ovog prijedloga jest potaknuti javnu raspravu o tome kakvu audio-vizualnu kulturu i industriju trebamo, koji su naši ciljevi i kako ih dosegnuti.
Odgovornost je podijeljena između struke, politike i institucija civilnog društva. Vrijeme odmiče.

*** ***