U žarištu: dokumentarac

Nenad Puhovski: Kišobran od zelene svile

Čini se kako profesora Nenada Puhovskog u zagrebačkoj Gradskoj kavani dobro poznaju: dok skida kapu, smeđu jaknu i debeli šal (ovih je dana nešto virozan i pojačano obilazi liječnike) klanjaju mu se svi konobari i pola, ponajviše umirovljenicima, ispunjene dvorane. Odmah nam prilazi šef sale pa razmjenjuju ljubazne rečenice o vremenu i zdravlju i sve me manje čudi njegov izbor prostora ("Haj'mo se naći u Gradskoj, tamo se može pričati na miru i u tišini", odlučio je pri prvim dogovorima o susretu) u kojem ćemo se sresti i razgovarati. Tu se on jednostavno dobro osjeća, godinama ovamo zalazi i, eto, znaju mu i navike i ritam i brzo donose čaj i croissant, pa malo zatim još jedan, a meni tek ostaje da donekle slijedim taj srednjoeuropski ugođaj pa uzimam cappuccino. I dobro se osjećam, zaista.
Filmski i TV-redatelj, scenarist, filmski teoretičar i kritičar, publicist, producent, kazališni redatelj Nenad Puhovski rođen je u Zagrebu 29. travnja 1949. godine, a prvi se put susreo s amaterskim (jedan je od autora kojima ide na živce pojam neprofesijskog filma, jer, kaže uvjerljivo, pojam amater dolazi od francuskog amateur, odnosno od latinskog amator, tj. zaljubljenik, i označava onoga koji što radi iz ljubavi, a to je ponajbolja definicija osobnosti i djelovanja onih filmskih autora koji i danas stvaraju bez mnogo novca, ali s jako mnogo ljubavi i požrtvovanja) filmom još u osnovnoj školi, gdje je ambiciozna učiteljica nekako nabavila kameru i okupila skupinu zainteresirane djece pa s njima snimila svoje i njihove prve filmove. Nenad je bio među njima, donekle i zato što je bio bolešljivo dijete (rano je obolio od sušice), a u tim je djetinjim godinama bio i znatno deblji nego danas ("nećete mi vjerovati", kaže s osmijehom, "ali istina je"), pa se umjesto za te godine uobičajenu nogometu ili atletici okrenuo čitanju. Amaterski se fim tu pojavio kao logičan slijed, a Nenad je povezao dvije strasti – čitanje i teorijsko znanje s praktičnim snimanjem filmova. Od početka je za sebe izborio poziciju vodeće osobe, jer je bio rođeni vođa i znao se nametnuti i vršnjacima i starijima.
To ga je prvo iskustvo odredilo da nešto kasnije, s kolegom Darkom Tralićem, pokrene gimnazijski kinoklub u zagrebačkoj Petoj gimnaziji, pa iako nisu snimili mnogo filmova, njihova je mladenačka aktivnost ostala zapažena. Darko je bio iz imućnije obitelji i posjedovao je kameru i ostalu opremu, a Nenad se onda opet morao nametati idejama i teorijskim znanjem, no pokazalo se da skupa dobro funkcioniraju.
Prvi im se film zvao Životi i bio je, za tada šesnaestogodišnjeg Puhovskog, gotovo programatski, bavio se dokumentacijom svakodnevice, uspoređivanjem ljudskih sudbina i temama koje će ga opsjedati, na ovaj ili onaj način, u cjelokupnom filmskom, televizijskom i kazališnom stvaralaštvu.
Uslijedilo je još nekoliko zajedničkih filmova, a vrlo su brzo stigle i nagrade. Na natjecanju u Varaždinu, čiji je pokrovitelj, jasno, bio Varteks, dvojac Puhovski-Tralić osvojio je prvu nagradu – dva kišobrana od tamnozelene svile. "Bio je to prvi muški kišobran koji sam vidio, a da nije bio crn", još s ushićenjem priča profesor Puhovski, "jer treba znati da se sve događalo sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća, kad smo tek počeli izlaziti iz poslijeratne neimaštine, pa su pomaci poput kišobrana od zelene svile bili veliki kao brdo." Dakako, čak ni čarobna (i prva) nagrada, kišobran od zelene svile, nije bila najvažniji poticaj za nastavak bavljenja filmom, no svakako je svojom iluzijom raskoši i 'bijeloga svijeta' pridonijela jačanju entuzijazma mladih autora i odluci da će nastaviti snimati s još većim marom.
Sudjelujući tih godina u Omladinskoj radnoj akciji Sava ("Mi gradimo nasip - nasip gradi nas!"), dvojac je pohađao i filmski tečaj koji je u naselju Sedam sekretara SKOJ-a vodio Milan Šamec, a već se četrdesetak godina Milan i Nenad prepiru oko jedne pojedinosti: polažući ispit na završetku tečaja morao je zalijepiti filmsku traku. Sad, ili je on to nestručno učinio, ili je ljepilo bilo loše kvalitete, tek Nenadu se netom zalijepljena traka u Milanovim rukama raspala, pa je morao pretrpjeti grdnju, a sve je do danas događaj ostao povodom uzajamna zadirkivanja.
Možda bi se današnje generacije iznenadile čuvši koliko je u tom materijalnom siromaštvu bilo duhovnoga bogatstva vremena u kojem smo tada živjeli, naglašava Nenad Puhovski. Zagreb je već imao niz kazališnih, filmskih i koncertnih priredbi, festivala, bijenala, likovnih izložaba, bogato izdavaštvo i brojne listove i časopise, od kojih su mnogi bili specijalizirani za kulturu i umjetnost, pa je samo trebalo birati i bogatiti se spoznajama i iskustvima.
Razumljivo je da ga je put još u srednjoškolskim danima vodio ka Kinoklubu Zagreb, u kojem je tada, obrazlaže Puhovski, vladao "plemeniti teror Pansinija i antifilma", u kojem se mladi autor jednostavno nije pronašao. Sudjelovao je i u pripremama i provedbi prvih GEFF-ova, raspravljao s ostalim članovima kluba i razmjenjivao misli o sadašnjosti i budućnosti amaterskog filma, no opća prevlast eksperimenta nije ga činila sretnim. Jednako je cijenio obiteljski film, dokumentarac i druge amaterske vrste, smisao postojanja kinoklubova tada (i danas) vidio je u omogućavanju uvjeta za snimanje svim autorima, a posebno mladima te nikako u formiranju ‘škola’ mišljenja, estetike i realizacije koje će uvažavati samo jedan od mogućih putova. Stoga je paralelno radio u vlastitu srednjoškolskom klubu i u KKZ-u, sve više razvijajući osobnost i vlastite poglede i udarajući temelje za nastavak karijere u smjeru u kojem se njemu činilo najboljim ili jedino mogućim. No, vrijedi spomenuti da je tada upoznao i Krunu Heidlera i sa zanimanjem pratio nastanak i aktivnosti FAS-a, na čijim će uzorima, između ostalih, dvadesetak i više godina poslije izniknuti FACTUM. Ideja neovisne producentske kuće koja će svakomu tko ima talenta, upornosti i vizije omogućiti snimanje prvoga filma, na koji bi kod državnih, službenih producenata čekao godinama, učinila se studentu Nenadu Puhovskom izrazito privlačnom, a ostvario ju je osnutkom FACTUMA, više od dva desetljeća nakon što se nadahnuo FAS-om.
Već je tada, završavajući gimnaziju i studirajući na Filozofskom fakultetu (odabrao je filozofiju i sociologiju, što je bio najrazumniji izbor za osobu zaokupljenu najrazličitijim problemima čovjeka u društvu), a možda ponajviše potaknut filmskim kritikama i drugim tekstovima Mladena Hanzlovskog, kojega je smatrao novinarskim uzorom i danas ga iznimno cijeni, počeo i sam pisati o kazalištu i filmu. Potrebu da drugima objasni, pa čak i nametne vlastitu estetiku (što je tek prividno bilo u opreci s istodobnim odbijanjem prihvaćanja tuđih pogleda) ostvarivao je nizom sjajnih tekstova i realizacijom podjednako dobrih filmova. Tih godina nastaje njegov studentski film Činča (1972), nagrađen na beogradskom festivalu, a slijede ga Telefonska govornica (1973) i Toyota Corolla 1000 (1974).
Bila su to sjajna vremena, priča, dok mu oči blistaju, jer se istodobno bavio filmskom publicistikom i snimanjem filmova, zahvaljujući novinarskoj iskaznici besplatno ulazio na mnoge kulturne događaje u nas i u svijetu, stjecao vrijedna i zanimljiva poznanstva, mnogo putovao, zadovoljavao se pritom jeftinim smještajima u hostelima i studentskim domovima i jednako skromnom prehranom, ali se bogatio novim spoznajama, provjeravao vlastita razmišljanja i dolazio do zaključaka u koje vjeruje i danas.
U međuvremenu je 1974. diplomirao filmsku i TV-režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, godinu poslije postao dramaturgom u Teatru ITD, nastavio snimati autorske filmove, poput Boga igre (1975), Mrtve luke, iz 1976, ili televizijske Podstanarske bajke, iz 1978, te Groznice (1979), ali posebno se tih godina izdvajaju dokumentarci o likovnim umjetnicima, kao Pet filmova o Nives K. K. (1980), U potrazi za Šutejem (1981), nagrađen Zlatnom medaljom Beograd 1982, te Bućan – triptih (1986), koji osvaja nagradu za scenarij, s Tonkom Maroevićem, opet u Beogradu, 1987. godine.
Godinu dana koristi se Fulbrightovom stipendijom i boravi u New Yorku (1983), a tada snima i Televizijsku Ameriku (1983) te U pozadini (1984) i Volonterske priče (1987). Tijekom osamdesetih na televiziji režira igrane i dokumentarne emisije, u kazališnoj režiji Orwellove 1984. koristi se televizijom zatvorenoga kruga, što je tada iznimno nov i inventivan pristup, a i inače je, kaže kritika, sklon prožimanju različitih medija. Režira i kazališne komade Bertolta Brechta, Mile Rupčića, Željka Senečića i Toma Stopparda. Na televiziji potpisuje oko 250 radova, od igranih, preko dokumentarnih i glazbenih, do obrazovnih. Autor je i dviju dokumentarnih serija te više filmskih dokumentaraca u kojima se bavi omiljenim temama raznih socijalnih problema. Sve se više i s uspjehom bavi videom. Za svoja je ostvarenja primio niz domaćih i stranih nagrada i priznanja.
Od 1978. predavač je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu ali i na nizu sličnih institucija u Europi, Africi, Aziji i Americi.
Početkom devedesetih suočava se sa sve izraženijim odbijanjem sredine u kojoj djeluje, uvjetovanim njegovim beskompromisnim političkim stajalištima i spremnošću da ih javno i jasno iznosi. Onemogućen u normalnu životu i radu, odlazi na neko vrijeme u inozemstvo, gdje se nastavlja baviti kazalištem i filmom te radi kao predavač, a sredinom devedesetih vraća se u Zagreb i počinje se baviti snimanjem i produkcijom dokumentarnih filmova, koji se, baš kao i na početku njegova stvaralačkog opusa, bave ljudskim sudbinama, još složenijim, ozbiljnijim i težim u tragičnim ratnim i tranzicijskim vremenima. Autorski opus devedesetih bilježi televizijski uradak Oblačno s kišom (1991) pa Četiri filma o ratu (1991/92), Rubne slike gladi i Sarajevski svjedok (1994).
Uvidjevši kako mnoge teme i neki autori nisu (opet) po volji dnevnoj politici, a smatrajući da zaslužuju realizaciju, godine 1997. osniva, u okviru Centra za dramsku umjetnost, Dokumentarni filmski projekt FACTUM, koji je u proteklih osam godina postao najuglednijom nezavisnom producentskom kućom dokumentarnoga filma u Hrvatskoj. Prvi je kratki dokumentarni film u produkciji FACTUM-a Graham i ja – istinita priča (1997) za koji Puhovski piše scenarij i režira, a 2002. opet se javlja kao scenarist i redatelj Paviljona 22. FACTUM je uza svoju temeljnu funkciju nezavisnoga producenta postao i mjestom okupljanja i samoorganiziranja filmskih i televizijskih autora, koji su posebno zagrijani za socijalno orijentirane dokumentarce. FACTUM je dobitnik nekoliko uglednih nagrada, među kojima su dvije uzastopne najviše nagrade na Danima hrvatskog filma te brojna priznanja na međunarodnim festivalima. U produkciji FACTUM-a snimljeno je četrdesetak filmova, od kratkih dokumentarnih do cjelovečernjih dokumentarnih, poput Sve o Evi (2004) autora Silvestra Kolbasa. Među autorima koji su u FACTUM-u pronašli producenta su i Rajko Grlić, s kratkim dokumentarcem Pitka voda i sloboda III. (1998), Dalibor Matanić, s kratkim dokumentarcem Bag (1999), Branko Ivanda, s kratkim dokumentarcem Poezija i revolucija – Studentski štrajk 1971. (2000), pokojni Božidar Knežević, s dokumentarcem Oluja nad Krajinom (2001), Biljana Čakić-Veselić, s dokumentarcem Dečko kojem se žurilo (2001) i Danko Volarić, s dokumentarnim filmom Život na svježem zraku (2002), uz mnoge druge.
Danas je Nenad Puhovski programski direktor FACTUM-a (u radu mu mnogo pomaže Dana Budisavljević) i redoviti profesor na Odsjeku filmske i TV-režije zagrebačke Akademije te osnivač Katedre za televiziju. Kao nekadašnji filmski amater, pa student Akademije i njezin današnji profesor, može ponajbolje ocijeniti dugovječnu tvrdnju mnogih da je Akademija nesklona već formiranim autorima, pa su aktivni i uspješni amaterski stvaraoci nepoćudni kao mogući studenti. "Znam da će me mnogi zbog ove izjave osuditi", kaže, "no moram reći da je ono što studenti uče na Akademiji prije svega zanat, tehnologija glume, snimanja ili režije, i da je to često dragocjeno iskustvo, koje omogućava skraćivanje procesa učenja na vlastitim greškama, no kreativnost se ne uči, netko ju ima ili nema. Mislim da nekog apriornog stava da se ne primaju studenti koji su se već negdje iskazali kao autori ili kreativci nije nikada bilo, ali sigurno je lakše formirati osobe koje stižu neopterećene prethodnim znanjima. Ili zabludama. No, tu se, među ostalim, vidi i stav predavača i voditelja. Oni ne smiju dozvoliti da njihovi studenti postanu njihove kopije, da kroz njih ostvaruju svoje zamisli i nerealizirane projekte. Ja se izuzetno trudim da ne namećem svoja razmišljanja, ni kao profesor na Akademiji ni kao voditelj FACTUM-a, iako sam svjestan da dio mojih zamisli ipak bude prenesen i onima koje učim ili im pomažem u realizaciji njihovih filmova. Tu me tješi da je naglasak ipak na onom zanatskom, na pokušaju da studentima ili mladim autorima prenesemo tehnička i tehnološka znanja, ne opterećujući njihovu kreativnost."
Rastajemo se na sredini Trga. Profesora Puhovskog idućeg tjedna čeka provedba prvog Međunarodnog festivala dokumentarnog filma, koji se od 21. do 26. veljače održava u Zagrebu, u organizaciji FACTUM-a, a mene da njegov bogat i uspješan život smjestim na pet-šest kartica teksta. Želimo jedan drugomu uspjeh i rastajemo se. Nadam se da ćemo se uskoro opet sresti, jer je s profesorom Puhovskim zaista lijepo provesti sat ili dva. O iskustvima dugih razgovora, učenja i suradnje morat će svjedočiti drugi. No, vjerujem da se njihova mišljenja ne razlikuju od moga.

Duško Popović