U žarištu: dokumentarac

Vrijeme dokumentarca: od DocHousea do ZagrebDoxa

Prošla kalendarska godina bila je po mnogima godina dokumentarca. U doba kada smo doslovce zasuti dokumentarnim snimkama i reality show programima s raznih strana svijeta, to ne znači ništa drugo nego da je dokumentarac živio i u kinima, a ne samo na malim ekranima; da je izazivao jednako uzbuđenje kao i igrani film; da je pronašao novu publiku i redateljske zvijezde; da je otvorio nova mjesta dijaloga o zbilji i načinima njezina prikazivanja. Postao je toliko važan, moćan i 'opasan', da je osim javnih rasprava i polemika 'skrivio' i nasilnu smrt jednoga nizozemskog redatelja te 'kaznio' rijeke radoznalaca čekanjem u redu za kinoulaznice. K tome, od dokumentarca, koji ima neiscrpne zalihe 'hrane' u nemirnu i nesavršenu svijetu, više se ne očekuje 'samo' da 'nauči', 'osvijesti' i eventualno 'potakne promjene', nego i da 'zabavi' i 'zavede' svježim pristupom i inovativnom formom.
Ni hrvatska filmska javnost nije ostala imuna na novi trend. Organizatori i umjetnički direktori (sve brojnijih) filmskih festivala u nas prošle su se godine jednostavno otimali za dokumentarne programe, čak iako im je primarna orijentacija nešto posve drugo ili neka druga filmska vrsta. Početkom jeseni oglasio se i projekt DocHouse, s dugoročnom namjerom da promovira dokumenatrni film u Hrvatskoj, a s posebnim naglaskom na dokumentarac o ljudskim pravima. Potkraj 2004. (u prosincu) Udruženje za razvoj kulture i Multimedijalni institut priredili su u Zagrebu i Festival filma o ljudskim pravima koji se velikim dijelom odnosio na dokumentarnu produkciju. Napokon, potkraj veljače dokumentarni projekt Factum i Nenad Puhovski ostvarili su davnu 'prijetnju' i organizirali prvi ZagrebDox, međunarodni festival dokumentarnog filma s posebnim 'regionalnim' akcentom na produkciju jugoistočne Europe. Zahvaljujući svim tim događanjima i programima, i domaća je javnost u vrlo kratku razdoblju kušala 'vrhnje' recentne svjetske dokumentaristike. Dodaju li se tomu antologijski programi direktnog filma u okviru One Take Festivala (potkraj studenoga) te hommage nedavno preminulu francuskom etnografu Jeanu Rouchu neposredno prije početka ZagrebDoxa u zagrebačkom MM-u, može se reći da nam svjetski dokumentarac više ne bi trebao biti potpuna nepoznanica.
U nastavku bilježimo događanja u proteklom tromjesečju, od zaključenja posljednjega broja Zapisa.
DocHouse
Programi dokumentarnoga filma koje DocHouse (počevši od rujna) svaka dva mjeseca priređuje u kinu Tuškanac, uz prateću radionicu DocShop posvećenu ljudskim pravima u prostorima Zelene akcije, nastavljen je potkraj siječnja izborom dokumentaraca nagrađenih na međunarodnim festivalima. Prikazani su višestruko nagrađeni njemačko-švicarski film Tarifa Traffic (Joakim Demmer, 2003) i peruanski Choropampa – the Price of Gold (Ernesto Cabellos, Stephanie Boyd, 2002) te dva američka dokumentarca s oskarovskim nominacijama (ko)autorice Deborah Hoffman Complaints of a Dutiful Daughter (1994) i Long Night's Journey into Day (Hoffman, Frances Reid, 2000). Programi su ostvareni u suradnji s HFS-om, festivalom One World Prague i Madiacentrom iz Sarajeva, a nastavljaju se 28-30. travnja.

Human Rights Film Festival
Festival filma o ljudskim pravima, od 10. do 17. prosinca ponudio je novije naslove koji se «iz različitih perspektiva bave temama ljudskih prava», između ostalih i dvadesetak dokumentarnih filmova. Festival je otvoren hvaljenim dokumentarcem francuskoga redatelja Raymonda Depardona 10e chambre – Instants d'audience (2004). Među glasovitima našli su se i Michael Moore sa svojim prvencem Roger i ja iz 1989. te veteran američkoga direktnog filma Frederick Wiseman s dvodijelnim dokumentarcem o žrtvama nasilja u obitelji Domestic Violence (2001-2002), Citizen Berlusconi Andrea Cairole i indijski Final Solution Rakesha Sharme i drugi. I taj je program 'privilegirao' filmove iz regije koju su uz 'domaćine' (Uvozne vrane Gorana Devića i Izbrisani Davora Konjikušića) predstavljali filmovi iz Srbije i Crne Gore (Poludeli ljudi Gorana Markovića, Otmica Ivana Markova i Pretty Dyana Borisa Mitića), Bosne i Hercegovine (Slike sa ugla Jasmile Žbanić) i Slovenije (The Ring Angusa Reida).
Budući da mu je ponajprije svrha osvijestiti aktualne društvene teme kao što su globalizacija, prostitucija, ratni zločini, nasilje u obitelji i tako dalje, HRFF nastavlja se 'putovanjem' i prikazivanjem izabranih programa po manjim hrvatskim gradovima.

ZagrebDox
Programi DocHousea i Festivala filma o ljudskim pravima bili su odlična uvertira za ZagrebDox. Novi Factumov projekt upisao se u hrvatski i regionalni festivalski kalendar programom koji mu jamči budućnost, tim više što u regiji (jugoistočna Europa), kako ističe pokretač i programski direktor Nenad Puhovski, nema sličnih festivala. S druge strane, dokumentaristika u nekim zemljama regije jednostavno buja, osobito kreativno u Rumunjskoj i Bugarskoj, pa Zagreb može postati njezin najvažniji izlog prije najvećih festivala kao što je amsterdamska IDFA. Osobito važan može biti kao mjesto prezentacije i usporedbe hrvatskoga dokumentarca s regionalnom i svjetskom produkcijom. Priliku za to dobilo je čak sedam hrvatskih filmova od ukupno dvadeset u 'regionalnoj' konkurenciji: Čekanje Vladimira Gojuna, Direkt (40) bez tate Nebojše Slijepčevića, Negdje daleko Tomislava Vujčića, Ophodar pruge Silvija Mirošničenka, Park Saše Bana, Plavi poni Ivone Juke i Purgatorij Zdravka Mustaća (festivalska premijera). Mega-IDFA bila je pak glavni izvor za takozvanu 'međunarodnu' konkurenciju, koja je uz 'regionalnu' činila natjecateljski dio festivala. Do takva razvrstavanja došlo je i zbog različitih produkcijskih uvjeta u kojima dokumentarci nastaju, a mogu hendikepirati siromašnije 'istočnjake'.
Premda je već natjecateljski program vrvio moćnom dokumentaristikom, osobito ugodno 'teške' bile su retrospektive nekonvencionalnog i angažiranog britanskoga redatelja Nicka Broomfielda, danskog te hrvatskog dokumentarca iz 'zlatnih' 1960-ih i 70-ih godina, te hommage neprežaljenom Krzysztofu Keislowskom, koji je na početku karijere uglavnom snimao angažirane dokumentarne filmove. Zanimljiv primjer subjektivizacije dokumentarca i svjedočanstvo o njegovoj moći mirenja i ponovnog povezivanja ljudi ponudile su dvije epizode Videolettersa, nizozemskog projekta povezivanja videopismima građana zemalja bivše Jugoslavije koje je udaljio prošli regionalni rat. Factum je, dakako, iskoristio festival i za predstavljanje vlastite produkcije u pratećem programu (Sve pet! Dane Budisavljević i Lora – Svjedočanstva Puhovskog).
ZagrebDox već je u prvom, izvanredno posjećenu izdanju pokazao da je itekako globalno 'osviješten' te otvoren širokom rasponu tema, izričaja i dokumentarnih stilova, a, što je osobito bitno, da uvažava tehnološke inovacije koje se odražavaju na način proizvodnje, distribucije i gledanja dokumentarnih filmova. Tako se u 'međunarodnoj' selekciji, uz raskošne antropološke slikovnice, kritički intonirane istraživačke, refleksivno-meditativne ili posve intimističke filmove realizirane 'uobičajenom' aparaturom našla i serija filmića Cell Stories, snimljena mobilnim telefonom. U pratećem programu Dox online korisnicima interneta ponuđen je šareni cyber-jelovnik s web-adresa na kojima se mogu vidjeti dokumentarci svih vrsta izvan kinodistribucije i televizijske mreže. Napokon, prigodna tjedna radionica (pitching) za dokumentarne projekte okupila je pet predavača te petnaestak autora i producenata iz regije koji su upoznati s načinom i uvjetima sufinanciranja dokumentarnih projekata u Europi. Kažu da je to tek prvi korak, jer sljedeće godine mogli bi se pojaviti i konkretni ulagači u filmove iz regije.
Napokon, publika, za koju se festivali rade i koja ipak prati što se 'nosi', prihvatila je u iznenađujuće velikom broju Factumov poziv na višednevni obilazak najvrelijih točaka aktualne zbilje i preporođene suvremene dokumentaristike.















NAGRADE 1. ZAGREBDOXA
MEĐUNARODNA KONKURENCIJA
Veliki žiri: Adriek van Nieuwenhuyzen, Krsto Papić i Tue Steen Müller
Veliki pečat
TRI SOBE MELANKOLIJE / Melancholian 3 Huonetta (r. Pirjo Honsakalo, Finska, 2004, 106’)
Posebna priznanja:
OTIMANJE NEVJESTA U KIRGISTANU / Bride Kidnapping in Kyrgyzstan (r. Petr Lom, Kanada / Kirgistan, 2004, 51’)
MIRAN ŽIVOT/ Life in Peace (r. Antoine Cattin, Pavel Kostomarov, Rusija / Švicarska, 2004, 45’)
NJEMAČKA TAJNA / Den tyske hemmelighed (r. Lars Johansson, Danska, 2004, 88’
REGIONALNA KONKURENCIJA
Veliki pečat
SLIKE S UGLA (r. Jasmila Žbanić, BiH / Njemačka, 2003, 39’)
Posebno priznanje
PLAVI PONI (r. Ivona Juka, Hrvatska, 2004, 23’)
DJECA DEKRETA (r. Florin Iepan, Njemačka, 2004, 52’)
PARK ZA MEDVJEDE KOJI PLEŠU / Park za tantzuvashti mechki
(r. Eldora Trajkova, Bugarska, 2004, 52’)
GEORGI I LEPTIRI / Georgi i Peperudite (r. Andrej Paounov, Bugarska, 2004, 60’)

NAGRADA ZA MLADE AUTORE (do 35 godina)
Mali žiri: Goran Dević, Tanja Golić i Miroslav Sikavica
Veliki pečat
MIRAN ŽIVOT/ Life in Peace (r. Antoine Cattin, Pavel Kostomarov, Rusija / Švicarska, 2004, 45’)
Posebno priznanje
GEORGI I LEPTIRI / Georgi i Peperudite (r. Andrej Paounov, Bugarska, 2004, 60’

NAGRADA PUBLIKE
Veliki pečat
DIREKT (40) BEZ TATE (r. Nebojša Slijepčević, Hrvatska, 2004, 26’
DJECA DEKRETA / Children of the Decree (r. Florin Iepan, Njemačka, 2004, 52’)

Diana Nenadić