Amarcord

ŠEST LAKIH KOMADA

Početkom osamdesetih okušao sam se u mediju filma, ništa veliko, posuđivao sam od kolega kameru za S8 te istraživao drugačije putove u likovnoj praksi. Nisam mario za tehničke detalje, a nakon što bih ispucao punjenje od tri minute stavljao sam film u žuti paketić i poštom slao u Austriju, u Kodakove laboratorije negdje u Grazu ili Klagenfurtu, ne sjećam se više točno ni grada ni adrese. Mjesec je dana trebalo da se pošiljka vrati, razvijena, međutim projektori mi nisu bili pri ruci pa sam neke materijale gledao s velikim zakašnjenjem, ponekad i pola godine nakon što mi se vrpca vratila.
No to me nije smetalo, želio sam samo zabilježiti svoje akcije u više ili manje javnim prostorima, na zagrebačkom Jarunu, tadašnjem Trgu Otokara Keršovanija ili u Galeriji proširenih medija na Starčevićevu trgu. Montaža se događala u kameri te je sve ovisilo o mojoj sabranosti, koliko dugo ćemo ja ili netko drugi – na primjer Boris Vidović, Marijan Molnar ili moja buduća supruga – držati prst na okidaču kamere ili kako ćemo odrediti ritam izmjene kadrova. O naknadnim intervencijama mogao sam samo sanjati, ali to me, na kraju, nije uopće zabrinjavalo.
Moji su snimatelji imali vrlo težak posao - osim što su držali kameru, morali su drugom rukom istodobno obavljati još jednu radnju. U Tonzuri križa moja buduća supruga istodobno mi je britvicom skidala kosu na glavi, dok je Boris Vidović u filmu Crno crnje od crnoga, godinu dana kasnije, vozio bicikl i kroz kameru pratio zbivanje na terenu. Na sam Uskrs 1985. godine uronio sam u živu, crnu sintetičku boju na Trgu Otokara Keršovanija te vjerujem da privremenom snimatelju koji trenutno živi u Helsinkiju nije bilo nimalo lako izaći na kraj s volanom i kamerom istodobno. Zanimljivo je da sam čovjeku koji se isključivo bavio filmskom kritikom i teorijom filma omogućio izravni kontakt s medijem o kojem je do tada samo pisao. Crno crnje od crnoga ostao mi je u sjećanju kao film na koji sam potrošio dva S8 punjenja i kao projekt s kojim sam, nakon što sam ga pogledao, bio vrlo zadovoljan. Naknadna zvučna intervencija osnažila je sliku i pojačala moje početno zadovoljstvo.
Dvadeset je godina bilo potrebno da bi se položio zvuk na mojih šest filmova, zahvaljujući interesu i volji ljudi koji rade u Hrvatskom filmskom savezu. I ne samo to, superosmice su prebačene na novi format, na šesnaesticu, te je za mene pomalo zaboravljeni materijal ponovo aktualiziran. Do 2003. godine, kada je položen zvuk (2000. je prebačena slika na 16 mm), na materijal sam gledao kao na mladenački izlet ili eksperiment. Sa zvukom svi su komadi osvježeni i počeo sam ih gledati drugačijim očima. Tijekom projekcije nulte kopije primijetio sam da ih doživljavam ne kao autor nego kao dio publike, sa strane, autorski nezainteresirano, sa zanimanjem prosječnog posjetitelja alternativnih kino-projekcija. Promatrao sam sebe od prije dvadeset godina ne shvaćajući do kraja što taj čovjek želi proizvesti i što mu je na pameti. U međuvremenu sam doista zaboravio razloge zbog kojih sam krenuo u pojedine filmske akcije. To mi se čini vrlo važnim osobnim iskustvom te me učvršćuje u vjeri da se u svakom čovjeku krije nekoliko likova. Njihovo otkrivanje i prepoznavanje mukotrpan je i dugotrajan proces.

******

Možda bi tri godine stare šesnaestice i dalje skupljale prašinu na policama Hrvatskog filmskog saveza da 2003. nije bila najsušnija u posljednjih 160 godina u Europi, pa sam odlučio poduzeti nešto u kontra smjeru te još jednom krenuo s dozivanjem kiše, kao što sam to učinio prije dvadeset godina, podsjetivši se na stari film iz 1983, pod istim nazivom, s kojim sam tada želio utjecati na bolju hidrometeorološku sliku na području Zagreba. Lavina je krenula, kopije su dočekale svojih pet minuta, a novi projekt s dozivanjem kiše tražio je potporu u prošlosti. Bez važne zvučne podrške ne bi imalo smisla krenuti u drugu etapu. Trebalo je što hitnije reagirati. Šest lakih komada iz moje prošlosti tražilo je intonaciju - šumove, žamor i muziku namjesto tišine.

Željko Kipke